Iako je Zakon o pravu na pristup informacijama donesen još 2013., a najavljen je i treći set njegovih izmjena i dopuna, svi koji trebaju informacije muku muče da ostvare to pravo. Prisiljeni su voditi iscrpljujuće birokratske bitke, a kako u Zakonu nema mehanizama prisile, institucije ignoriraju obavezu pružanja informacija ili je otežavaju.
‘Vlasti se masovno pozivaju na GDPR (Opću uredbu o zaštiti podataka) ili poslovne tajne, a zahtjeve često ignoriraju. Vlada nema redovite tjedne ili mjesečne konferencije za medije, već prisiljava novinare da dobacuju pitanja ministrima pred zgradom Vlade. Intervjui se daju u kontroliranim uvjetima, biranim i prijateljskim medijima, a informacije dijele kako i kome žele, čime Vlada pokazuje neodgovornost prema javnosti’, ističe Oriana Ivković Novokmet, izvršna direktorica Gonga koji je 28. septembar, Međunarodni dan prava na pristup informacijama, obilježio tribinom ‘Imamo pravo znati – vlast nam ne smije skrivati’.
Tijela javne vlasti koriste institut tajne informacije i zaštite osobnih podataka u više od 50 posto slučajeva bez pravnog temelja. Ured povjerenika za pravo na pristup informacijama lani je rješavao 814 žalbi od kojih se preko polovine odnosilo na ignoriranje zahtjeva, odnosno šutnju nadležnih ustanova.
‘Često nam se javljaju saborski zastupnici ili gradski vijećnici koji ne mogu dobiti informaciju u svome vijeću ili Saboru. Oni bi po svojoj funkciji trebali imati puno veća prava od onih koja jamče pravo na pristup informacijama’, ističe povjerenik za informiranje Zoran Pičuljan. Ističe i da građani nisu previše upoznati s korištenjem zahtjeva za pravo na pristup informacijama, pa ih treba educirati.
Ako upitani ne žele dati neku informaciju, Ured povjerenika može pokrenuti prekršajni postupak, ali se, sudeći po novinarskom iskustvu, najčešće radi o dugotrajnim sudskim postupcima koji završavaju u zastarama. Osim dugačkih rokova čiji je cilj da izmore one koji traže informacije, problem su i odgovori pisani birokratskim jezikom koji sadržajno ne kažu ništa.
