Poduzetnički krugovi u Hrvatskoj ovih su dana proslavili navodno iznenadnu blagovijest iz međunarodne Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) koja nalazi da je ova zemlja od 2013. godine ostvarila izuzetan pomak u općoj liberalizaciji tržišta roba. Nije, doduše, jasno što je tu bilo toliko neočekivano, ako za to vrijeme stalno bilježimo hajku pripadajućih lobija na državnu regulaciju i vlasništvo u poduzećima, kao i nesebičnu fiskalnu popustljivost vlade.

No da rezimiramo novice: Hrvatska se danas prema liberalnosti tržišta roba kreće tik oko prosjeka zemalja-članica OECD-a i također EU-a, ali dežurni ideolozi kapitala poručuju da to još uvijek nije dovoljno. Velimir Šonje, na primjer, konstatira na svom blogu da Hrvatska još uvijek bilježi natprosječno velik udio državnog vlasništva u poduzećima te inzistira da bismo se u tome morali ugledati na Češku, umjesto na Francusku. Prešutio je da i većina drugih bogatih država Europe, prema istoj ljestvici OECD-a, poput Njemačke ili Norveške ili Luksemburga ili Švedske ili Švicarske, posjeduje udjele u poduzećima približne onima hrvatskim. A naročito je pritom, dakako, prešutio činjenicu da uvelike baš tome zahvaljuju svoje vladanje raznim industrijskim sektorima, uspješno braneći domaću privredu te svoje eksploatiranje manje sretnih zemalja. Uostalom, to liberalizacija tržišta roba i jest – uklanjanje trgovinskih barijera koje štite lokalnu proizvodnju od nadiranja većih igrača s nižim cijenama, no do takve prednosti se najmanje stiže kroz tobože ravnopravnu tržišnu utakmicu. U pravilu je riječ o zloupotrebi raznolikih nejednakosti, povijesnih i geopolitičkih i prirodnih, kakve se potenciraju dok svi ne zaborave otkud se krenulo i što stoji u temeljima priče.

Tako je i s liberalizacijom koju nam sad prodaju kao mjerilo svih ekonomsko-političkih vrijednosti, Šonje i slični, premda se još prije nekoliko desetljeća to nipošto nije uzimalo zdravo za gotovo, osim što danas lijepo vidimo i da uopće ne vodi nužno u generalni prosperitet. Naprotiv, svijet je zapao u veću ekonomsku neizvjesnost nego ikad ranije, ali zauzvrat se povećava jaz između privatničke elite i ostatka čovječanstva, pa se ne može reći da apsolutno nitko nema svoj rezon u takvom kolektivnom srljanju u egzistencijalni hazard. Neka zato Hrvatske u prosjeku tog jada, gdje nam je i mjesto, samo da nam više na liberalnijem tržištu roba ne prodaju i svoju iznenađenost, jer smo mi sav taj navodno neočekivani progres otpatili i prije svečane objave.