Od svih Bijelih knjiga u štampanoj povijesti ove zemlje – kao da izdavačima ponestaje originalnih naslova – najupornija je ona Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj. Aktualno izdanje, s datacijom na 2020. godinu, naslovljeno je "Konkurentnost nema alternativu", a s podnaslovom "Kako brzo i predvidivo poslovati u Hrvatskoj". U osnovi, riječ je o reklamnoj brošurici, jednoj od onih šarenih sveski kakve objavljuju Konzum ili Bauhaus. Znate ono kad ide sezona npr. proljeće-ljeto, a oni navale s akcijskim cijenama suncobrana, vrtnog alata, roštilja i kobasica.
I ovdje se prešućuje da je naša zemlja EU-rekorder po dvama fiskalnim ekstremima. Prvo, prednjačimo u opterećenju najširih slojeva stanovništva kroz enormno visok PDV. Drugo, ističemo se najnižim porezima na dobit i imovinu iliti kapital i bogatstvo
Samo što u ovom slučaju grafičko rješenje ipak ne uključuje toliko boja ni slika, uskličnika ni cifri zaokruženih na 99. Radije je zaodjenuto u znanstveni veo, decentno kolorirano, s malo ilustracija – uglavnom dijagrama – i publicirano u svega 50 papirnatih kopija. Restli ove edicije neće se vući po haustorima, neće ih diljem nepreglednih parkirališta vjetar nositi poput kotrljajućeg grmlja u vestern-filmovima. Njezinoj ciljanoj publici namijenjeno je PDF-izdanje; to su mahom političari, donositelji odluka o poslovnom okruženju. Prvenstveno njima su upućene poruke iz najnovije Bijele knjige, a koja se na internetskoj stranici nakladnika izdaje za "pregled trenutne situacije stranih ulaganja kao i preporuke za poticanje promjena u hrvatskom poslovnom okruženju".
Autorstvo ovog izdanja potpisuje Arhivanalitika, odnosno Velimir Šonje, naš stari znanac, ime poznato i s ovih stranica. Gojko Drljača, kolumnist Jutarnjeg lista, opisuje ga tim povodom kao "jednog od najboljih hrvatskih ekonomista", a za novu Bijelu knjigu veli da je "intelektualna granata", no "koja će se odbiti od tvrde kože donositelja odluka".
Kuknjava nad političarima-uhljebima koji žilavo odbijaju reformski duh novog doba ionako je odavno postala konvencijom u liberalnim krugovima, ekonomskim i medijskim. Baš kao da stranke zaista polažu račune nekoj korumpiranoj svjetini, a marginalizirani kapitalisti čekaju po strani da se uvaži i neka njihova. Za to vrijeme se potonji tobože teško zlopate, dok neradnici planduju svud oko nas i parazitski iskorištavaju vrijedne poduzetnike. Još ćemo vidjeti i u kojem kontekstu opstaje i prosperira takav manipulatorski gard, ali prije toga ipak malo bolje proučimo sam Šonjin analitičko-marketinški projektil.
Bijela knjiga 2020. podijeljena je u bitnom na dva dijela: jedan govori o porezima, drugi o javno-administrativnom križu na leđima poslovne zajednice. Očekivano, posrijedi je najprije set uvijek istih zamjerki hrvatskoj fiskalnoj politici, djelomično prilagođenih određenim novonastalim okolnostima. Slijedi zagovor pojednostavljenja administrativnog i pravnog okvira poslovanja, liberalizacije tržišta, daljnje privatizacije državnih poduzeća, smanjenja javnog sektora. Pred očima čitatelja nižu se tako opća mjesta protržišnog agitpropa s dopadljivijim točkama u prvom planu – razvoj, istraživanje, edukacija – zatim slijede ideološka uporišta.
Šonje i Drljača se, sijući ekonomsko-političke gelere, ipak ne pitaju zašto "unapređenje investicijske klime" nikad nije bilo istinski važna tema za hotelijere, bankare, trgovce
Obratit ćemo pažnju na pojedina od njih; Šonje konstatira da je prošlo vrijeme troškovnih prednosti u konkurenciji između pojedinih nacionalnih tržišta ulaganja i rada. To znači da se privatni biznis na globalnom sjeverozapadu i s njega više ne privlači jeftinijom radnom snagom, nego komparativnim prednostima fiskalnim, institucionalnim, znanstvenim.
Malo točnije bi pak bilo reći da je domicilna radna snaga u velikoj mjeri dala petama vjetra čim su joj se otvorile unutarnje EU-granice, barem do pandemije. Hotelijeri u RH, jedna od naših perjanica stranog kapitala, nakon toga su itekako posegnuli za uvoznim radnicima, čak na razini dnevnih, kamoli sezonskih radnih migracija. Pa ipak, inzistira se na drukčijoj strukturi poreznog opterećenja za investitore, tj. na tezi da je sadašnja izrazito nepovoljna. Cijena rada je prema tome i dalje niska zbog prevelikog poreza na dohodak, onda i na kapital, što će reći – državnih rješenja kakva dave svaki solidan biznis.
Istina, oporezivanje dohotka, kao i ukupna masa parafiskalnih nameta, u Hrvatskoj su razmjerno visoki, ali to ni u ludilu nije jedino mjerilo. Obično se prešućuje, tako i u ovom primjeru, nimalo slučajno, da je naša zemlja EU-rekorder po dvama fiskalnim ekstremima. Prvo, u kontinentalnoj asocijaciji prednjačimo u opterećenju najširih slojeva stanovništva kroz enormno visok PDV. Drugo, ističemo se i najnižim porezima na dobit i imovinu iliti kapital i bogatstvo, što ukupno čini najizrazitiji luk regresivne fiskalne napetosti. Velimir Šonje to rješava također čuvenim zahvatom: PDV se može "smanjiti kada se za to stvore preduvjeti", a njih će stvoriti neka vrsta trickle-down efekta provedenog još regresivnijom fiskalnom politikom. Dajmo kapitalistima da zadrže više od utrženog prihoda, dakle, pa će nagrnuti u Hrvatsku s masom novih radnih mjesta, i tad će nam svima biti bolje.
Na ovome mjestu vječito istog narativa, upomoć se dakako priziva svijetli primjer Irske, najblistavijeg od suvremenih europskih poreznih rajeva. Ponovno izostaje sadržajno tumačenje geopolitičkih i globalno-ekonomskih pozicija koje izvjesnim državama omogućuju slične hiperliberalne fiskalne iskorake, u biti dampinškog karaktera. No izostaje i svjedočenje o onome što se baš sad u svijetu kuha zbog sve nesnosnijeg otjecanja vrijednosti, zahvaljujući tim oazama, na račune sve manjeg broja pomazanika kapitala. Predviđenu globalnu mjeru već se naziva i Bidenovim porezom, jer Sjedinjene Države staju na čelo potjere za novcem iznesenim izvan država u kojima realno nastaje. Naročito je tu istaknuta zarada gigantskih digitalnih korporacija; stoga politička vodstva najvećih sila razmatraju uvođenje globalnog minimalnog poreza na dobit. Jasno, ona to ne poduzimaju uslijed naglo probuđene socijalne osjetljivosti, nego zato što im se javni sustavi urušavaju. Pandemija koronavirusa razotkrila je svu zapuštenost servisa kao što su zdravstvo, školstvo, socijalna skrb, mirovinsko osiguranje, komunalna infrastruktura itd.
Ideologiju svakako valja ponajprije iščitavati u onome što se prešućuje; kampanja s Bijelom knjigom nije u tome izuzetak. Nije točna, i čak je tendenciozno neistinita tvrdnja da je RH "zbog kašnjenja s ulaskom u EU propustila val industrijskih ulaganja 'na ledini' koji se širom Nove Europe (postsocijalističkih europskih zemalja, op. I. L.) pojavio u sprezi s ulaskom novih članica u EU 1990-ih i početkom 2000-ih". Primarno je razlog tome bila naša monetarna i tečajna i bankovna, nadasve antiindustrijska politika, uz drugi stup mirovinskog osiguranja kao najveći pojedinačni generator budžetskog deficita i javnog duga. Privatno-bankovni mirovinski fondovi svejedno se i dalje favoriziraju, bilo to po Arhivanalitici ili po Vladi RH.
Velimir Šonje (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Preporuka autorima Bijele knjige i adorantima tipa Drljače: neka vam Vladimir Ferdelji, prekaljeni industrijalac – privatnik itekako – pojasni u tome relevantne odnose. Kad se njegov Elektrokontakt pojavio u portfelju stranog ulagača EGO, držali su najveći dio svjetskog tržišta elektronskih regulatora za kućanske aparate, npr. štednjake. No ubrzo su proizvodnju morali sve više seliti u Tursku, Meksiko, Kinu; nisu im pritom glavni problem bili porezi ni cijena rada. Neisplativost proizvodnje u Hrvatskoj zadala im je tečajna politika zbog koje su upali u tzv. monetarne škare, neisplativ omjer između troška plaćenog ovdje i zarade realizirane vani. Ferdelji je bio i predsjednik Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika, ali nije mu to pomoglo u nastojanju da uvjeri domaće političare kako ubijaju nacionalnu proizvodnju i izvoz. Ako njega pitate, monetarne škare su dotukle i brodogradnju znatno više negoli je to uopće mogao sav onaj stranački nametnut i često štetočinski menadžment u državnim škverovima.
I nije to bilo tako prvenstveno zato što su naši političari beznadno neuki i kvarni kad su na tapeti ekonomska pitanja. Oni su jednostavno pristali na ucjenu globalnog financijskog kapitala i svezali kunu za njemačku marku te euro, pa su nadalje ovdje profitirale banke i uvoznici, naime trgovci. Od materijalno-proizvodnih djelatnosti opstala je građevinska, uslijed vezanosti na preobilno kreditirano tržište nekretnina, a ostalo je svedeno na turizam i ono čemu na ruku ide globalna konjunktura, IT-sektor.
Šonje i Drljača se, sijući ekonomsko-političke gelere, ipak ne pitaju zašto "unapređenje investicijske klime" nikad ovdje nije bilo istinski važna tema za hotelijere, bankare, trgovce. Baš kao što svi takvi nikad nisu imali razloga vapiti za povoljnijim kreditima, onakvima kakve ovdašnje strane banke – prvo skupo sanirane javnim novcem, zatim budzašto privatizirane – daju poduzetnicima u svojim matičnim zemljama.
Gojko Drljača (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)
Pa, ne samo da hrvatski ekonomsko-analitički mainstream neće rogoboriti protiv interesa dominantnog kapitala, onoga financijskog, nego će takve njegove, politički i marketinški pomno njegovane pozicije, dodatno braniti. Takvo stajalište Drljača otvoreno iskazuje pripisujući ekskluzivnu pamet i cohones onom timu koji je "početkom 90-ih proveo Stabilizacijski program i ukrotio inflaciju". A upravo to kroćenje inflacije nastavilo se pogubnom monetarnom i tečajnom politikom o kojoj naši ekonomsko-politički gurui artiljerijski bombastičnog potencijala ipak šute.
Sasvim je logično da im onda preostaje samo nastavak rastezanja priče o preskupoj i pretromoj državi kao jedinom ili bar daleko najvećem problemu domaće ekonomije. Ne valjda utjerivanje priznanja Zoltana Aldotta, člana Upravnog odbora Udruženja stranih ulagača, da Ina nije suzila aktivnost zbog neperspektivnosti njezina rasta ili groznih poreza. Osobito ne zbog nesuradljivosti politike koja je Inu vlasnički podredila Molu, koliko zbog regionalne dominacije i dalje joj konkurentske mađarske kompanije.
Povrh svega, Covid-19 se u Bijeloj knjizi ne uzima kao razlog za neko buduće suzbijanje tržišta, kao što je drugdje slučaj. Zdravstvena kriza promatra se najprije u kontekstu rasta javnog duga te je za autore tog neoliberalnog pamfleta zgodan pokazatelj da se javna uprava može organizirati i online. To hoće reći da može biti jeftinija, kao što i može, premda se zaobilazi okosnica ekonomsko-političke pouke koronavirusa. Lako je tad preskočiti na redizajn javnog sektora ili države, i "trojstvo" – Šonjinim izrazom – koje čine depolitizacija, profesionalizacija i privatizacija. A sveto mu trojedinstvo ima krajnji horizont u nastavku rasprodaje državnih poduzeća, mada se tu navode ona "koja već posluju na kompetitivnim tržištima".
Nije teško uočiti da se to odnosi i na javne autoceste, elektroprivredu, željeznice – da ne nabrajamo dalje, a izostalo bi malošto. Državu je oportuno ekonomsko-analitički kandžijati, naročito dok se njezina politička vodstva sama namještaju kapitalu na udar. Bilo da je riječ o njezinoj upravnoj neefikasnosti ili korumpiranosti koja se također hrani iz svijeta privatnog biznisa.
I povodom nezaobilaznog strašila korupcije naši ekonomsko-politički spisatelji te spasitelji nude ovom prilikom još jedno dovitljivo rješenje. Kroz princip "šutnja je pristanak" trebalo bi odrediti da sve administrativne odluke koje se ne donesu u propisanom roku, npr. građevinske dozvole, budu automatski zaključene u korist poduzetnika. I to bez obzira na činjenicu da možda nisu kasnile zbog inertnosti javne uprave, nego su katkad i objektivne zapreke posrijedi, a interpretirati bi se moglo kako je komu drago.
Koliki bi se tek time otvorio prostor za pogodovanja pomoću namjernih kašnjenja s procedurom, ostavljamo čitateljima na maštu. Uz recepturu Gojka Drljače koji na kraju svoje laude tržištu napominje da za ozbiljne i kvalitetne zahvate više nisu potrebni ni pamet ni muda. "Danas je ipak lakše. All you need is love", intonira on lagano ironičnu pjesmicu o ekonomskom patriotizmu; samo ljubav, i usput poneka granata.
