U normalnim okolnostima ne treba više od desetak minuta vožnje od Bratunca do Memorijalnog centra u Potočarima, nadomak Srebrenice. Tog jutra, 11. jula 2023., taj put je trajao skoro sat vremena. Nepregledna kolona vozila, koja je bukvalno spojila ova dva istočnobosanska gradića, gmizala je sporo podrinjskom ravnicom put Potočara, gdje će 6.721 bijeli nišan nad grobovima žrtava srebreničkog genocida dobiti novih 30 drugova.
Dvadeset osma obljetnica pada Srebrenice, koji je označio početak masovnog pokolja više od osam tisuća srebreničkih muškaraca i dječaka, jedinog genocida na europskom tlu još od Holokausta, privukla je preko 20.000 posjetilaca, članova obitelji ubijenih, preživjelih te brojne goste iz zemlje i svijeta, predstavnike vlasti, vjerskih institucija i diplomatskog kora.
U samom Memorijalnom centru već je bilo iskopano 30 novih grobnica za posmrtne ostatke žrtava koji su dan ranije u Srebrenicu dopremljeni iz Sarajeva.
Najmlađa žrtva koja je ukopana ove godine je petnaestogodišnji Elvir Salčinović, koji je ubijen na području Baljkovice, i čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice Liplje kod Zvornika 2001., a identificirani desert godina kasnije.
Još tri žrtve, čija su tijela ukopana na dženazi, bile su mlađe od 18 godina.
Kad ovdje dođemo, a dolazimo svakih petnaest dana, svaki put obilazimo mezarje. Čudno je to, danas je gužva i ima mnogo svijeta i nije isto kao kad dođemo i budemo sami među ovim nišanima. Kad shvatite da su ljudi ubijeni bez razloga - kaže Eldina
Elvir je u Potočarima sahranjen uz oca Turabiju i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003., odnosno 2011. godine.
Najstarija žrtva ukopana na 28. obljetnicu genocida je Nezir Muminović, koji je ubijen u 66. godini života. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su još 2007. godine na području Kamenice, i 16 godina su čekali na konačni kraj identifikacijskog procesa.
Nad jednom otvorenom rakom zatičemo Eldinu Hodžić sa obitelji, koja se okupila kako bi sahranili strica, odnosno amidžu Sabahudina Selimovića. Ona je bila u Srebrenici 11. jula 1995., na dan kada je grad zauzela srpska vojska pod komandom Ratka Mladića. Tada je radila u gradskoj bolnici u Srebrenici, iako je imala tek 17 godina.
Sa njom je bio njen dvanaestogodišnji brat, za kojeg Eldina kaže da je pukom srećom izbjegao egzekuciju.
- Bio je onako sitne građe, pa su ga pustili da prođe - rekla je.
Skupa sa još nekoliko stotina sugrađana, dočekali su srpske vojnike u bazi UN-a u Potočarima, gdje su pripadnici nizozemskog bataljona bili zaduženi za sigurnost svih civila u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenici.
- Sa nama je bila moja sestra i moja mama Otac je otišao prema šumi i poginuo je u prvoj zasjedi, čuli ste sigurno za to, kod one bukve u Kravici. Tu je i nađen. Dedo je strijeljan u Pilici - ispričala je Eldina.
- U ovim grobovima su i dedo Bajro, i njegova tri sina - kaže Eldina s bolnim izrazom lica pokazujući na grobove ispred sebe.
- Ovo mi je amidža, Sabahudin, pored njega moj otac Hajrudin, i pored njega njihov najstariji brat Hasan i onda njegov sin, koji je imao 20 godina. Oca smo sahranili prvo, kad je bila prva dženaza u Potočarima, a onda narednih godina smo sahranili dedu i najstarijeg amidžu, i evo danas i trećeg njegovog sina ukopavamo - govori Eldina.
- Teško jest, ali nije tako samo za godišnjicu. Kad ovdje dođemo, a dolazimo svakih petnaest dana, svaki put obilazimo mezarje. Čudno je to, danas je gužva i ima mnogo svijeta i nije isto kao kad dođemo i budemo sami među ovim nišanima. Kad shvatite da su ljudi ubijeni bez razloga - završava Eldina svoju priču.
U prisustvu preživjelih i obitelji održana je komemoracija (Foto: Adis Karadža)
U Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari, srcu koje kuca sjećanjem na stravičan genocid, u prisustvu preživjelih i obitelji održana je komemoracija pod teretom neopisivog zločina koji je zauvijek obilježio Srebrenicu.
Klanjana je dženaza za trideset žrtava genocida, predvođena reisu-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem.
Brojne delegacije iz cijelog svijeta stigle su kako bi izrazile podršku, među kojima su visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković, predsjednik Stranke pravde i pomirenja i potpredsjednik Skupštine Srbije Usame Zukorlić, šef misije OSCE-a Brian Aggeler, premijer Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić, ambasadori i delegacije Katara, Palestine, Velike Britanije i mnogi drugi. U tišini, komemoraciju su pratile i Žene u crnom iz Beograda, predvođene Stašom Zajović.
"Hoću da znate da ne samo Sandžak, odakle dolazim, nego generalno i Republika Srbija, ima svoj dio koji suosjeća sa žrtvama i Srebrenicom i koji želi da pomirenje među narodima Balkana, naročiti među Bošnjacima i Srbima, gradimo na temeljima pravde", poručio je Zukorlić.
Vidimo i pripadnike tzv. Anti-Dejton grupe, radikalne i militantne bošnjačke nacionalističke organizacije, koji se probijaju između uplakanih majki, sestara, očeva i djece Srebrenice. Većina su tinejdžeri, golobradi mladići, iako među njima ima i djevojaka
Član Predsjedništva Denis Bećirović, na kraju izrazito patriotskog govora, u kojem je čak rekao kako državu treba staviti "iznad svega", glasno se upitao: "Zašto se ne ispravljaju počinjene greške, zašto se dozvoljava posipanje soli na rane porodica žrtava genocida, zašto se ne sankcioniraju oni koji negiraju genocid."
U tišini Potočara, čujemo glasove žrtava kako nas podsjećaju na potrebu za istinom i pravdom. Baš niko s kim smo porazgovarali, nije propustio reći da ga najviše boli upravo negiranje počinjenog zločina genocida, njegova minimizacija i nipodaštavanje žrtava i preživjelih.
Sa razglasa se čuje glas Christiana Schmidta, koji govori kako je "naša dužnost da čuvamo naslijeđe Srebrenice". "Imamo jasnu obavezu da moramo zaustaviti tenzije koje dovode u pitanje počinjene zločine. Pozivam nadležne organe da procesuiraju negiranje genocida i glorificiranje ratnih zločinaca. Trebamo proširiti zakonske odredbe gdje počinioci ratnih zločina, osuđeni počinioci, ne mogu imati pravo da obnašaju javne funkcije", kaže.
Jedan od učesnika Marša mira, koji je danima prelazio 100 kilometara od Nezuka do Potočara, hodajući istom stazom koja je za njega i njegove malobrojne drugove značila spas, nijemo stoji naslonjen na zid tvornice akumulatora, gledajući u prazno. Ne želi da kaže kako se zove, nije ni bitno, kaže.
- Ja sam preživio, ni sam ne znam kako, dok mnogi moji nisu - hukne i nastavi, odmahnuvši rukom: - Nikom da se ne ponovi.
Vidimo i pripadnike tzv. Anti-Dejton grupe, radikalne i militantne bošnjačke nacionalističke organizacije, koji su došli u odjeveni u maslinasto zelene uniforme, ratoborno se probijajući kroz gužvu između uplakanih majki, sestara, očeva i djece Srebrenice. Većina su tinejdžeri, golobradi i mršavi mladići, iako među njima ima i djevojaka. Pored nas zastaje par, kažu da su brat i sestra iz Tuzle, on pije vodu iz čuturice koju nosi za pojasom, ona mljacka čokoladnu krofnu.
Jedna od novih grobnica u Memorijalnom centru u Potočarima (Foto: Adis Karadža)
Ova radikalna grupa je ovih dana na istoj talasnoj dužini s Miloradom Dodikom, jer i jedna i druga strana ima za cilj – eliminaciju dejtonskog mira. Međutim, oni o tome ništa ne znaju. Na leđima uniformnih majica im stoji natpis, na engleskom: "Nikad ne oprosti, nikad ne zaboravi".
Tragovi krvavog zločina u Srebrenici nisu ograničeni samo na Memorijalni centar. Tisuće nekompletnih posmrtnih ostataka žrtava pronađeno je u različitim grobnicama, koje su pripadnici VRS-a više puta prekopavali i prebacivali kako bi prikrili stravične tragove. Dok prolazimo pored improviziranog poljskog studija televizije N1, čujemo Amora Mašovića, zastupnika iz Parlamenta BiH, kako govori da se skrivene masovne grobnice u Podrinju i dan-danas prekopavaju i premještaju.
On govori kako se posmrtni ostaci žrtava genocida kriju u još najmanje 80 masovnih grobnica, dodajući da postoje grobnice, prije svega sekundarnog tipa, u kojima se nalaze posmrtni ostaci i više od 100 žrtava. Dosad je za Srebrenicu verifikovano 7.757 identiteta. Dženaza i ukop su obavljeni za 6.960 identifikovanih žrtava. Još uvijek se traga za 797 nestalih s područja Srebrenice i okolnih mjesta.
I onda je sve bilo gotovo. Policija je usmjeravala kolonu vozila prema Zelenom Jadru i onda dalje prema Milićima, Tuzli, Sarajevu…
Masa se razišla u tišini, ostavljajući pustu ledinu u Potočarima i tek poneku majku ili sestru, koja je ostala da još koji minut provede nasamo naslonjena na bijeli kamen ispod kojega leži sve što je imala.
Nad Srebrenicom se tek počeo spuštati prvi mrak, a od oronulih gradskih zidina odbijala se glasna muzika koja je dolazila iz dvorišta pravoslavne crkve u centru grada, s koncerta u sklopu Petrovdanskih dana Srebrenice, događaja koji se očigledno dešava u paralelnom univerzumu: "Veseli se, srpski rode…"
Trideset novih nišana
Na 28. obljetnicu genocida, ukopano je 30 žrtava: Alić (Omer) Džemail, rođen 1962., Aljić (Zildžija) Mevlid, rođen 1957., Avdić (Mujo) Halil, rođen 1975., Džanić (Tajib) Esad, rođen 1968., Đozić (Edhem) Semir, rođen 1977., Esmić (Meho) Mujo, rođen 1940., Garaljević (Mehmed) Sakib; rođen 1971., Gerović (Mahmut) Mehmed, rođen 1945., Halilović (Ahmet) Ahmedin, rođen 1976., Hodžić (Ismet) Senid, rođen 1975., Ibrahimović (Abid) Sabid, rođen 1974., Ibrahimović (Haso) Hasib, rođen 1946., Ibrić (Šemso) Šaban, rođen 1935., Jahić (Huso) Ređo, rođen 1935., Klempić (Alija) Esed, rođen 1979., Lemeš (Avdija) Zuhdija, rođen 1949., Mehinović (Ibro) Idriz, rođen 1950., Mekanić (Junuz) Mustafa, rođen 1979., Mujanović (Šećan) Vejsil, rođen 1943., Mujanović (Vejsil) Hasib, rođen 1965., Mujić (Idriz) Himzo, rođen 1959., Muminović (Mumin) Nezir, rođen 1930., Musić (Demir) Bekir, rođen 1972., Riđić (Šaćir) Ekber, rođen 1972., Salčinović (Turabija) Elvir, rođen 1980., Selimović (Bajro) Sabahudin, rođen 1964., Selimović (Ševko) Nisad, rođen 1976., Smajlović (Omer) Hasan, rođen 1959., Tabaković (Hajro) Rifet, rođen 1966., Zukić (Ibrahim) Husein, rođen 1932.
