Uspoređivati Borislava Škegru i Winstona Churchilla čini se u najmanju ruku nategnuto, pa i bizarno. Ipak, izvjesne sličnosti su fascinantne. Obojica su, svaki u svoje vrijeme, bili ministri financija, pri čemu su vodili skoro identičnu politiku. U nekim elementima Škegro nije zaostajao čak ni za čuvenom Churchillovom retorikom. Izvještavajući o ponovnom uvođenju zlatnog standarda u Britaniji godine 1925., ‘The New York Times’ je ustvrdio da je tom prilikom govor ministra financija izazvao opće oduševljenje i bio potpuno u skladu s njegovim ugledom velikog parlamentarnog oratora. Pa ipak, kad su mu poslije prigovorili da je tečaj funte koji je tom prilikom uspostavljen uništio britanski izvoz, posebno ugljena koji je tada bio glavni energent, Churchill je to negirao tvrdeći da tečaj na to utiče koliko i Golfska struja. Škegrina dosjetka bila je mnogo efektnija. On je na isti prigovor o međuzavisnosti tečaja i konkurentnosti privrede, na nekom sastanku u Gospodarskoj komori, izvadio iz džepa novčanicu od tadašnjih sto njemačkih maraka (bila je godina 1994. i uvođenje eura bilo je još na dugom štapu) i pitao: ‘Tko će mi od vas dati više nego što bih dobio u banci?’ Naravno, svi junaci nikom ponikoše. Nisu pitali ni otkud marke bankama, niti su se dosjetili da mu kažu kako ih se po njegovom tečaju vrlo teško može zaraditi izvozom. Ovaj autor pamti samo zbunjena lica privrednika u publici.

Vraćajući funtu na zlatni standard, zapravo izjednačavajući vrijednost funte i zlata, Churchill je to učinio po tečaju koji je vrijedio 11 godina prije, dakle prije Prvog svjetskog rata. Britanci su žudjeli za obnovom svoje slavne (kolonijalne) prošlosti, kojom je Churchill bio posebno očaran, pa su potpuno zapostavili ono što se u ekonomiji dogodilo tokom i poslije rata. A dogodilo im se da su cijene rasle prvi put nakon bitke kod Waterlooa u kojoj je poražen Napoleon I., dakle poslije skoro punih sto godina. Za generacije Britanaca funta je bila vječna mjera vrijednosti, kao što je to bila milja za razdaljinu. Čim su cijene počele rasti, smanjivao se i tečaj funte, pa se godine 1920. za jednu funtu dobivalo 3,40 dolara umjesto predratnih 4,87. Tako je britanska ekonomija mogla i dalje normalno poslovati na međunarodnom tržištu. Uvodeći zlatni standard, Britanci su povjerovali da obnavljaju i staru slavu imperija, čiji je jedan od glavnih simbola funta, koja je morala biti jaka kao nekad.

Škegro je napravio to isto. I on je ignorirao realno stanje ekonomije kao i stabilizacijski program koji je izradila grupa ekonomista iz Ekonomskog instituta Zagreb (da bi vic bio veći, u njoj je bio i sam Škegro). U njemu je izračunato da bi privreda mogla izdržati tečaj od 4,44 kune za jednu marku, pa je s njim i započela stabilizacija. Ali čim je inflacija zaustavljena (cijenu su platili građani, posebno umirovljenici), sve su realne i stručne računice zaboravljene i kuna je ojačala na 3,7 za marku. Jedino su motivi bili različiti. Umjesto stare slave, u pozadini su bili novi interesi. Trebalo je imovinu otetu u privatizaciji što jeftinije promijeniti u devize i nastaviti lako i brzo bogaćenje na uvozu i trgovini. Sve se opravdavalo strahom od povratka inflacije, zbog kojeg se nije vjerovalo u stabilnost i sigurnost domaćeg novca. Kako bi to prevladali, Britanci su nekad uveli zlatni standard, odnosno čvrsto vezali vrijednost funte uz cijenu zlata. U Hrvatskoj je uloga zlata dodijeljena njemačkoj marki. U doba hiperinflacije marke su već postale valuta u kojoj se štedjelo. Uvodeći i službeno standard marke, čega se do dana današnjeg drži kao pijan plota, država se praktički odrekla monetarnog suvereniteta. Zato su sva aktualna bajanja o uvođenju eura besmislena. On je već odavno uveden. Posljedice su bile iste kao u Velikoj Britaniji 1920-ih i 1930-ih godina.

Churchillov potez mnogi su ekonomisti poslije ocijenili kao najveći ekonomski promašaj dvadesetog stoljeća. Britanska se privreda oporavljala sporo, tražeći rješenje u smanjivanju troškova poslovanja, posebno plaća. Poslije uvođenja zlatnog standarda Britanija je ponovno sličila onoj iz romana Charlesa Dickensa. Četiri godine poslije Churchillovog udara stigla je iz Amerike i Velika depresija. Tada se definitivno pokazalo još nešto, što je ponovno aktualno i u naše vrijeme. Da smanjivanje plaća ima na nacionalnoj razini suprotan efekt od željenog. Prije depresije Henry Ford je plaćao svoje radnike toliko dobro da su oni mogli kupovati ono što su proizvodili. A bio je to prvi velikoserijski automobil, Ford T. U depresiji poslodavci su pokušavali očuvati konkurentnost smanjujući troškove poslovanja, pri čemu su također prve na udaru bile radničke plaće. Posljedice su bile daljnje smanjivanje potražnje na tržištu i urušavanje proizvodnje. Danas se smatra da je to bio jedan od glavnih uzroka ubrzanog produbljivanja depresije. Usput rečeno, cijena novog Forda T tada se u Americi smanjila sa 800 na samo 200 dolara. Ali ni to nije spasilo konkurentnost i proizvodnju.

Računa se da je britanska privreda, inače visoko ovisna o izvozu i uvozu, punih 12 godina trpjela posljedice nerealnog tečaja, sve do velikih državnih nabavki zbog priprema za Drugi svjetski rat, kad se nije pitalo za cijenu. Bili su preskupi u izvozu, ali i na domaćem tržištu. Koliko je funta bila precijenjena? Ekonomisti su poslije izračunali da je to bilo samo deset posto. Čini se malo, ali kad se trguje ili kad treba smanjiti troškove poslovanja, deset posto je veliko kao kuća. Koliko je precijenjena hrvatska kuna? Prvom Škegrinom udaru (3,7 umjesto 4,4) treba dodati još rast domaćih cijena u posljednje 24 godine. U tom su razdoblju one u najmanju ruku udvostručene. A što se dogodilo s tečajem kune? Čvrsto vezan na marku a poslije na euro, on je ostao isti kao onog dana s početka godine 1994., kad je Škegro mahao novčanicom od sto maraka. I to skoro u lipu isti. Dvjesto maraka promijenjeno je za sto eura, a dva puta 3,7 je 7,4. Kako je to podnijela hrvatska privreda? Mnogo teže od britanske, koju je spasio rat, nakon kojeg su karte ponovno podijeljene, a Churchillova pogreška prepuštena ekonomskoj povijesti.

Umjesto britanskih 12 godina, u Hrvatskoj Škegrina pogreška traje duplo duže i ne nazire joj se kraj. Zato se Hrvatska pretvorila u turističku destinaciju, sličnu karipskim rajevima na zemlji, dok je proizvodnja jednostavno nestala. Čak i ona najjednostavnija. Interesi koji se zadovoljavaju zahvaljujući Škegrinom tečaju (uvoznici, dužnici s deviznom klauzulom među kojima je najveći država, trgovci novcem odnosno banke kao i špekulanti svih vrsta), toliko su ojačali da se više nitko ne usuđuje ni spominjati istočni grijeh, zbog kojeg su temelji nacionalne ekonomije postavljeni na živom pijesku. Umjesto toga, prodaju se banalne financijaške mudrolije i stalno baja o nekim spasonosnim reformama, iako raspucalu i nakrivljenu zgradu nema smisla popravljati. Skoro zaboravljeni hrvatski političar iz doba prije Drugog svjetskog rata, dr. Vladko Maček, imao je običaj govoriti da se krivo zakopčani lajbek mora prvo raskopčati i tek onda ispravno zakopčati.