Prije pola stoljeća Richard Nixon bio je u povijesnom posjetu Kini. Tadašnja supersila SAD i nuklearna sila koja se polako počela otvarati, Kina, normalizirale su odnose, usvojile Šangajski komunike u kojem je spomenuto i načelo "jedinstvene Kine", a sedam godina kasnije i formalno su uspostavile diplomatske odnose. Kako je Mao kazao Nixonu, dvije države nemaju nikakvih bilateralnih problema (što i nije čudno jer tada još nisu imale odnose) osim različitog gledanja na Tajvan. Mao je mudro dodao da taj problem ne mogu riješiti u tom trenutku pa će ga rješavati kada će to biti moguće, za 50 ili 70 godina. I 50 godina je prošlo, problem nije riješen, a kako to obično biva, neriješeni problemi s vremenom bivaju sve veći, a različitost gledanja poprimila je obilježje razrokosti.
Prije nešto više od dva tjedna dva su predsjednika, sada obojica predsjednici supersila, Joe Biden i Xi Jinping više od dva sata telefonski razgovarali, a od svih spornih tema u njihovim odnosima Tajvan je najspornija. Biden je Xiju kazao da se američka pozicija ne mijenja, što znači da će se Sjedinjene Države snažno protivi svakome tko bi mijenjao sadašnje stanje i potkopavao mir i stabilnost u Tajvanskom tjesnacu. Xi je američkom kolegi kazao da se SAD trebaju držati načela "jedne Kine" te da trebaju uskladiti svoje djelovanje s onim što govore, a oni koji se igraju vatrom, vatrom će se i opeći.
Opekotina zasad nema, ali da je vruće – jest. Sve se užarilo nakon tog telefonskog razgovora, a povod je posjet Nancy Pelosi, predsjednice Zastupničkog doma Kongresa SAD-a Tajvanu. Iako joj je i Biden sugerirao da u sklopu azijske turneje ne posjećuje Tajvan, ona je tamo otišla. Bit će da je dokazala što je htjela: njoj predsjednik SAD-a ne može određivati kamo će putovati (jer oboje su čelnici jedne grane vlasti, ona zakonodavne, Biden izvršne), a ona može putovati i sletjeti gdjegod poželi štogod Peking mislio o tome. Mora da je ta spoznaja velik uspjeh u dugotrajnoj političkoj karijeri Nancy Pelosi. Mnogo veći uspjeh je to što time nije postigla ništa korisno i dobro, osim ako korisnim i dobrim ne smatra guranje prsta u oko Kini. Peking je hitro reagirao i učas organizirao veliku vojnu vježbu nadomak tajvanskog akvatorija. Što se tiče iznenađenosti i uvrijeđenosti kineske strane posjetom Pelosi, zaključimo tek da se tako velike vojne vježbe ne mogu organizirati učas. Letjeli su (i još uvijek lete) najmoderniji kineski borbeni zrakoplovi, plovili najveći brodovi, ispaljivani najsuvremeniji projektili. Vojna vježba trebala je trajati četiri dana, ali izgleda da se vježbanje u Pekingu nekome jako svidjelo, pa je produžena i u srijedu, kada ističe rok za predaju teksta, još traju, tri dana nakon najavljenog završetka.
Svijet je nekoliko dana raspravljao o mogućem kinesko-američkom ratu, svi su uvjereni da vježba kineske vojske nije ništa drugo nego pripremna vježba za napad na Tajvan. Dvije države koje u posljednje vrijeme njeguju loše odnose te su odnose još malo pogoršale, Kina je odlučila prekinuti suradnju sa SAD-om u borbi protiv klimatskih promjena i policijsko-sigurnosnoj suradnji.
Napad Kine na Tajvan Sjedinjene Države vjerojatno ne bi gledale postrance. Imaju i zakonsku obvezu pomoći Tajvanu u obrani, a izbije li kinesko-američki rat o rusko-ukrajinskom govorit ćemo kao o fusnoti i to kako zbog sukoba supersila, tako i zbog goleme ekonomske krize koju bi izazvao. Navedimo tek da Tajvan proizvodi više od 50 posto čipova, a kakva je kriza izazvana pucanjem opskrbnih lanaca zbog pandemije i koliko je bila usporena proizvodnja svega – od računala do automobila – zbog nedostatka čipova ne treba podsjećati. Kinesko Državno vijeće, iliti vlada, u srijedu je objavilo white paper o Tajvanu. Uglavnom, sve je po starom: inzistira se na politici jedne Kine, za zaoštravanje odnosa kriva je na Tajvanu vladajuća Demokratska napredna stranka, i Sjedinjene Države nešto rovare izvana (iako je rječnik prema SAD-u vrlo nježan, ali i jasan), a kineski je temeljni princip "mirno ujedinjenje i 'jedna država, dva sistema'".
Kina namjerava vratiti Tajvan, krajnji samozadani rok je 2049. kada će se slaviti sto godina Narodne Republike, a ambiciozni Xi Jinping volio bi da to bude u njegovo doba. Tako bi ušao u kinesku povijest kao velikan koji je nadmašio i Maoa, utemeljitelja moderne Kine. Njegova misao je već navedena u temeljnim partijskim dokumentima čime je izjednačen s Maom, u njegovo vrijeme Kina neprijeporno postaje supersila, a još ako uspije teritorijalno proširiti kineski suverenitet bit će prvi među velikanima.
I Kina i SAD se po pitanju Tajvana prave da je stanje fakata onakvo kakvo u stvarnosti nije. Kina se uporno ponaša kao da je Tajvan njen sastavni dio iako ni po čemu nije. Sjedinjene Države uporno tvrde da one ne priznaju Tajvan kao samostalnu državu, da poštuju načelo "jedne Kine", iako se prema Tajvanu ponašaju baš kao da je samostalna država. Posjetom Pelosi i naglim zaoštravanjem odnosa, Sjedinjene Države uspjele su postići nekoliko po političkoj logici neželjenih ciljeva: svog su suparnika Kinu još približili svojem neprijatelju Rusiji (a da pogledaju što su i kako radili i što su postizali Nixon i Kissinger, radili bi točno suprotno od onoga što rade), a dodatno su ojačali jastrebove u Pekingu (među koje je lako uvrstiti i predsjednika Xija), koji bi Tajvan ujedinili isključivo vojnim putem.
