‘Štraca’, ‘glupa’, ‘slatka’, ‘grakće kao vrana’ – tek su neki od izraza koji su hrvatski političari na vlasti uputili novinarkama kada im se nisu sviđala njihova pitanja. No nisu samo novinarke na tapeti, premda su, dakako, češća meta nego njihovi muški kolege. Saborski zastupnik Željko Glasnović, jedan od ekstremnih slučajeva kada je riječ o vrijeđanju i napadanju novinara, svojevremeno je nasrnuo na novinara RTL televizije upitavši ga: ‘Kako bi bilo da vam zabijem taj mikrofon u stražnjicu?’ Istu stvar poručio je SDP-ov riječki gradonačelnik Vojko Obersnel TV reporteru Ranku Stojancu.
Nakon što je po tko zna koji put zagrebački gradonačelnik Milan Bandić seksistički izvrijeđao novinarku pred kamerama, Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske pokrenuli su ovog tjedna kampanju pod nazivom ‘Samo odgovorite na pitanje’. Ovog puta bila je riječ o Matei Dominiković s N1 televizije kojoj zagrebački gradonačelnik nije želio odgovoriti na pitanja vezana uz gradske aktualnosti. ‘Evo vi opet pilate i pilate. Je li vi znate kako vi mene rajcate, kako vi mene veselite, kako vi mene zabavljate? To je strašno’, rekao joj je Bandić. Vrijeđanje pred kamerama nije jedina metoda kojom dužnosnici odbijaju novinarima dati izjave ili informacije koje su dužni pružiti po Zakonu o medijima i Zakonu o pravu na pristup informacijama.
Neodgovaranje dužnosnika i tijela javne vlasti, od ministarstava do gradskih i općinskih razina, uz zastrašivanja, prijetnje, a u posljednje vrijeme često i tužbe – sve su to taktike onemogućavanja novinara u obavljanju njihovog posla. Ponekad se primjećuje i ‘angažiranje’ drugih novinara ili medijskih kuća da diskreditiraju nečiji novinarski rad.
Premda je u tome najeksplicitnije, vrijeđanje novinara i novinarki u Hrvatskoj je itekako učestalo. Od seksističkih izjava nije cijepljen ni premijer Andrej Plenković koji je jednoj novinarki rekao ‘slatki ste’, da bi se kasnije ipak ispričao. Bandić je pak novinarkama poručivao da ‘budu dame’, govorio im da ‘grakću kao vrane’, no ni neki drugi gradonačelnici nisu bolji u svom ponašanju. Već spomenuti Obersnel svojevremeno je Ranku Stojancu, tada reporteru HRT-a, a danas N1 televizije, poručio: ‘Zabij si mikrofon u guzicu.’ I nekadašnji splitski gradonačelnik i saborski zastupnik, a danas gradski vijećnik Željko Kerum, novinarima je otvoreno prijetio i vrijeđao ih. Prije dvije godine jednoj novinarki HRT-a koja je postavila pitanja o njegovim dugovima poručio je da bi mogla ostati bez posla. Drugoj je pak poslao poruku u kojoj joj je napisao da je ‘štraca’ i ‘govno’. Trećoj, koja ga je zvala ove godine da mu postavi pitanje o nepropisnom parkiranju, odgovorio je: ‘Jedi govna ti i koji je to napisa. Idi u pizdu materinu… Je li možeš virovat koliko si glupa, ko kurac!’
Sadašnjem splitskom gradonačelniku Andri Krstuloviću Opari nisu se omakli ovakvi ispadi. On samo poklopi telefon i odbija odgovarati na upite onih čija mu se pitanja ne sviđaju. Baš kao i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je prije dvije godine na konferenciju pozvala samo ‘odabrane’ novinare, na što je reagirao i HND. Predsjednica Grabar-Kitarović tako pomno pazi i kome će odgovarati na pitanja, ali i dati intervju.
- Sjetimo se samo nedavnog takozvanog intervjua predsjednice HRT-ovu novinaru Damiru Smrtiću s famoznim lupanjem po stoliću ili njezinog ranijeg intervjua za HRT koji je vodio Tihomir Dujmović, a koji je nakon odlaska s HRT-a javno ustvrdio da su pitanja bila unaprijed dogovorena - kaže Slavica Lukić, novinarka Jutarnjeg lista i donedavna potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva.
Nisu Grabar-Kitarović i njezin nekadašnji savjetnik Krstulović Opara, današnji splitski gradonačelnik, usamljeni u ovakvom načinu komunikacije s novinarima.
- I kada odluče stati pred nekog novinara i odgovarati na pitanja, najviši predstavnici vlasti, ne samo izvršne i zakonodavne već i sudske, to u pravilu čine u kontroliranim uvjetima. Oni daju intervjue medijima i novinarima za koje su sigurni da im neće postavljati neugodna pitanja - pojašnjava Slavica Lukić.
I kada odluče odgovarati na pitanja, najviši predstavnici vlasti daju intervjue medijima i novinarima za koje su sigurni da im neće postavljati neugodna pitanja – pojašnjava Slavica Lukić
Praksa takvog ‘dogovorenog novinarstva’, kako ga naziva iskusna novinarka i urednica Đurđica Klancir, nije od jučer. Jedina Vlada koja je imala redovite tjedne konferencije za novinare bila je ona Ivice Račana. Svakog četvrtka, nakon sjednice Vlade, pred novinare je izlazio premijer ili netko od potpredsjednika Vlade i ministara.
- Ivo Sanader je dolaskom u Banske dvore ukinuo redovne tjedne konferencije za medije, a novinare osudio na ‘dreždanje’ na pločniku ispred Vlade i ponižavajuće pokušaje da ministrima, u nekoliko sekundi od izlaska iz crnih limuzina do ulaska u Vladu, dobace neko pitanje. Takvu nepojmljivu praksu nije prekinuo ni SDP-ov premijer Zoran Milanović, a kasnije HDZ-ove vlasti uključujući i sadašnju su je objeručke prigrlile - prisjeća se Slavica Lukić te dodaje kako se Plenković i njegovi ministri obraćaju novinarima samo onda kada oni odluče da im je to važno, pri čemu ostanu pred novinarima samo onoliko koliko žele.
- Novinari hvataju ministre pri dolasku u Banske dvore ili poslije, kada izlaze. Naravno, to hvatanje izjava ‘na cesti’ nije loše ni neuobičajeno, ali osim toga bi moralo biti moguće u uvjetima sređene press konferencije postaviti kompleksnija pitanja, dobiti priliku za potpitanje, odnosno produbiti temu i izvesti problem na čistac. Ovako često ostajemo na razini dosjetki političara i ispraznih formulacija tipa ‘neka institucije rade svoj posao’ - pojašnjava Đurđica Klancir.
S tim se slaže i bivša novinarka, danas zaposlena u GONG-u, Melisa Skender.
- Nakon godina sustavne degradacije profesije i njezinog prepuštanja zakonima tržišta, ova vlast, možda i više nego bilo koja prethodna, izgubila je svaki osjećaj odgovornosti prema građanima koje bi trebala predstavljati i čijim bi interesima trebala služiti - kaže Skender.
Klancir pak tvrdi kako Vladu u ovom modelu komuniciranja slijede i mnogi dužnosnici iz jedinica lokalne samouprave.
- Oni javljaju informacije kada žele i kome žele, u pravilu dogovaraju i intonaciju tekstova ili priloga. Naravno, s onima s kojima lakše dogovaraju afirmativnu intonaciju vole surađivati duže i češće. Nažalost, sve je više i dogovornih intervjua. Vidljivo je da autori intervjua izbjegavaju postaviti pitanje koje se prirodno nameće te se lako zaključuje da je s nadležnim PR djelatnikom dogovoreno da će toj TV kući političar dati intervju, ali pod uvjetom da ga se ne pita to što bi svakako trebalo pitati. To je žalosno jer urušava ionako slabu novinarsku profesiju - objasnila je Klancir.
Po Zakonu o medijima (ZOM) i Zakonu o pravu na pristup informacijama (ZPPI), dužnosnici su dužni novinarima odgovarati na pitanja i dostavljati informacije. Taj zakonski okvir, kako kaže Slavica Lukić, nije baš najsretnije rješenje, no važno je da postoji.
Praksa ‘dogovorenog novinarstva’, kako ga naziva iskusna novinarka i urednica Đurđica Klancir, nije od jučer. Samo je Račanova Vlada imala redovite konferencije za novinare
- Prema ZOM-u, čelni ljudi tijela vlasti dužni su novinarima dati točnu i potpunu informaciju iz svog djelokruga u primjerenom roku. Zakonom, međutim, nije precizirano što je to primjereni rok pa ga oni od kojih tražimo odgovore tumače vrlo kreativno. ZOM također ne predviđa žalbeno tijelo kojem se novinar može obratiti ako ne dobije potpun i blagovremen odgovor - objasnila je Lukić.
Političari se koriste činjenicom da sankcije nisu predviđene. S druge strane, ZPPI propisuje rok od 15 dana za odgovore, što za novinare, kako dodaje Lukić, predstavlja čitavu vječnost. Prema izvještaju Povjerenika za pristup informacijama za prošlu godinu, od ukupno 1010 žalbi zbog nedobivanja informacija, tek 36 ili 3,5 posto podnijeli su novinari. Osim toga, ZPPI je ograničen na pristup dokumentima.
- Na primjer, može se tražiti proračun, ali ne i odgovor na konkretna pitanja o tome zašto je primjerice Grad Zagreb ulagao u fontane umjesto u izgradnju novih vrtića i škola. Za nepoštivanje prava na pristup informacijama moguće se žaliti povjereniku za informiranje, ali, kako pokazuje posljednji slučaj sporazuma Manhattan, čelnici ne snose nikakve konkretne sankcije u slučaju nepoštivanja odluka povjerenika - objasnila Skender.
Pritom različita tijela javne vlasti različito tumače ZPPI. Primjerice, s jednog suda novinar može dobiti pravomoćnu presudu, s drugog mu je ne daju, a s trećeg je dobije u anatomiziranom obliku. Uz sve ovo, novinarima u posljednje vrijeme problem predstavlja i jednostrano komuniciranje putem društvenih mreža.
- Umjesto odgovaranja na novinarska pitanja, predstavnici vlasti koriste jednosmjerne kanale komuniciranja kao što su Facebook i Twitter. Kroz te kanale na sigurnoj udaljenosti od novinara plasiraju informacije koje žele i formiraju o sebi sliku kakvu žele. Vladini i saborski dužnosnici ili predstavnici oporbe koriste društvene mreže na isti način na koji to čine Severina ili Modni Mačak, odašiljući u javnost onakvu sliku o sebi kakva im odgovara. Tako se polako briše razlika između načina na koji s javnošću komuniciraju estradne zvijezde i zvjezdice i oni kojima su građani na demokratskim izborima povjerili vlast da odlučuju o sudbinskim pitanjima i koji bi u demokratskom sustavu građanima morali polagati račun za to što rade - objasnila je Lukić.
Hrvatskim novinarima nisu strane ni prijetnje političara. Prošle godine novinara Indexa Vojislava Mazzocca nazvao je ministar branitelja Tomo Medved nakon što je ovaj pisao tekst o zapošljavanju njegovog sina u tvrtki koja posluje s Medvedovim ministarstvom. ‘Hoćete da uđemo vi i ja u ring? Ako hoćete ući ćemo u ring. Budete li mi se još dirali u sina, u meni će se probuditi vojnički duh’, rekao je ministar novinaru. Ministar obrane Damir Krstičević također se obrušio na jednog novinara Indexa. Nakon što je Index objavio članak u kojem dokazuje da je Krstičević kopirao dijelove svog završnog rada na američkoj vojnoj školi, a da ih nije označio na odgovarajući način, MORH je najavio konferenciju koja se pretvorila u napad na novinara koji je napisao tekst. Krstičević mu je rekao da vodi hibridni rat protiv njega, koji je ponos Hrvatske. Đurđici Klancir je u ožujku ove godine u redakciju banula policija koja je legitimirala i to na zahtjev HDZ-ovog sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića koji je podnio tužbu protiv nje. Nakon što je obavijestila javnost, digla se prašina, ali slučaj je završio bez službene isprike policije.
- Ne, nije bilo nikakvih službenih isprika, niti je ikada ozbiljno razjašnjeno zašto su u mom slučaju primijenili neuobičajeno i protuzakonito postupanje i tko ga je odobrio unutar sustava. A što se tiče župana Žinića, na privatnu adresu mi je stigla i debela kuverta s tužbom, ali potom i – povlačenje tužbe. Službeno je župan Žinić povukao tužbu - rekla je Klancir koja je prijetnje primala tijekom cijele karijere.
- Policiji sam prijavila prijetnje sredinom devedesetih, kada su mi se nakon serije tekstova o Tomislavu Merčepu javili na kućni telefon merčepovci, pa su kružili oko zgrade, ostavljali poruke na telefonskoj sekretarici… Policajac u uredu zagrebačke policije mi je savjetovao da ne biram ‘takve’ teme ako ne želim izazivati nevolje. Prijavili smo policiji i pakete koji su stigli na adresu redakcije Globusa, za kolegicu Slavicu Lukić i mene, nakon tekstova o kriminalu u pretvorbi i privatizaciji. Sadržaj paketa nije za opisivanje. Naravno, nikada nije otkriveno tko je pakete poslao. Bilo je i uvreda i prijetnji političara. I prijetnji da ću ostati bez posla, a povremeno sam i ostajala bez posla. U trideset godina novinarskog rada skupi se dosta toga. Za dio bih rekla da ulazi u rok službe - rekla je Klancir koja smatra da se jasno i glasno mora slati poruka da su novinari tu da pitaju, da propituju.
Što se pak tiče usporedbe medija danas i prije, Klancir kaže kako je ranije bilo ‘teško dolaziti do informacija, a povremeno su postojale i službene zabrane komuniciranja s medijima koji su propitivali poteze vlasti’.
- No istovremeno nije bilo borbe s ovakvom šumom informacija, spinova, glasina, kojekakvih PR objava. Pojednostavljeno rečeno, sada se vlast ograđuje štitom kojekakvih PR savjetnika, produciraju se enormne količine priopćenja, a s druge strane su sve slabiji mediji, sve je manje izdavača, vlasnika medija i urednika koji žele pravo novinarstvo, koji žele propitivati što to vlast zapravo radi i kuda nas vodi. Sve se više traže kopipejsteri, brzi distributeri već proizvedenih priopćenja. Ozbiljni novinari koji znaju istraživati, kopati, razotkrivati, a to znači i postavljati prava pitanja, imaju sve manje prilike za posao - zaključuje Đurđica Klancir.
