Smiješno je bilo početkom ovog mjeseca u Srbiji, barem ako je vjerovati ovdašnjim tabloidima koji tu zemlju predstavljaju kao neku vrstu permanentne crne komedije u režiji Slobodana Šijana. Izučavanje teorije evolucije u školama zahtijeva temeljitu reviziju – tako glasi vijest – a potpisnici inicijative su u prvom redu akademici, sveučilišni profesori, doktori nauka, liječnici, farmaceuti, inženjeri, filozofi, filolozi, sociolozi, pravnici, ekonomisti itd. Hoće se reći, više je nego očito, da najnoviji srpski udar na Charlesa Darwina uopće nije neznanstven, da nije dakle pokrenut s Kalenić pijace, usred prigodne rasprave piljara o genetski modificiranim organizmima i NATO-paktu, nego ima građanski pristojno te formalno visokoparno zaleđe mjerljivo u najvišim profesionalnim titulama.
Ispod kojeg su to kamena izmiljeli naglo namnoženi pobornici teza o kojima se prije nekoliko desetljeća prilično rašireno vjerovalo da će se u 21. stoljeću moći locirati samo još u starim knjigama?
I tako, peticija je svečano predana Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije, pa je sad majci na potezu država, a od nje baš i ne očekujemo bogzna kakvu reakciju. Treba naime uzeti u obzir da su antievolucionistički peticionaši svoj zahtjev uručili na valu defanzivnog kretanja države u približno istome miljeu: nedugo nakon povlačenja Obrazovnog paketa za učenje o seksualnom nasilju nad djecom.
Smiješno je bilo u Srbiji početkom maja, bez ikakve sumnje, ali s tom dodatnom informacijom situacija već biva unekoliko poznata, a to priziva i neizbježnu dozu ozbiljnosti. Ta nešto slično smo imali i ovdje u Hrvatskoj, ako nas pamćenje ne izdaje; doživjeli smo već tu kombinaciju moralističkog zazora od spomena seksa u školskom programu i žučljive skepse prema autoru slavne prirodoslovne studije ‘Postanak vrsta’ i nesuđenom svećeniku Engleske crkve. Nije ni čudo, jer je kreacionizam, kao teorija oprečna evolucijskoj, i koja u prvi plan gura ulogu Boga, zaista održiv jedino uz sistematičnu ideološku manipulaciju funkcijom seksualnom, prirodnom i društvenom, u razvoju života na Zemlji. U ovom članku stoga ćemo se pozabaviti usponom takvih i sličnih konzervativnih ideja u javnosti Hrvatske, a sa željom da više značaja pridamo uzroku pojave, negoli samom popisivanju slučajeva.
Uistinu, ispod kojeg su to kamena izmiljeli naglo namnoženi pobornici teza o kojima se prije nekoliko desetljeća prilično rašireno vjerovalo da će se u 21. stoljeću moći locirati samo još u starim knjigama? Ako bismo njihov novodobni preporod – usporediv s vremenom kasnog srednjeg vijeka, dok su po Jarunu i drugim ovdašnjim suburbijama naveliko spaljivane vještice – pripisali tek jednosmjernim naporima Crkve ili nekakvoj tobože mentalitetnoj zatucanosti, ostali bismo upravo na razini kreacionističkog zagovora. Drugim riječima, onog koji promjene u prirodi i društvu promatra takoreći zdravo za gotovo, bez ubrajanja odnosa između njima imanentnih uzroka i posljedica, vječito tražeći odgovore u transcendenciji i misticizmu.
Pri sagledavanju društvenih procesa koji su doveli do širenja potonjih učenja, kao i antimodernih stremljenja uopće – skupa s raznim bizarnim teorijama zavjere pomoću kojih se, kao i Bogom, dade objasniti sve – ipak je nužno posegnuti za širom političkom vizurom. No podsjetimo se ukratko na neke od novijih momenata u tom kontekstu, kad je posrijedi Hrvatska kao najbliži nam primjer sredine u kojoj toga ne nedostaje, naprotiv.
Ima tome već nekoliko godina otkako je u programu HTV-a gostovao ugledni zagrebački ginekolog Damir Buković, kasnije poznatiji kao dr. Biblija. Nadimak je zaradio tvrdnjom da je upravo Sveto pismo, po njegovu mišljenju, ‘najbolja knjiga’ iz medicine, ona koja nudi rješenja za sve enigme ili barem tih rješenja sadrži više nego ijedan drugi tekst. Javna televizija u međuvremenu se napunila takvom množinom sličnih mislilaca da smo im se neizbježno prestali čuditi, osim što više ne dolaze tamo jedino u svojstvu gostujućem, nego su namješteni kao voditelji i urednici. Trend se dovodi u vezu Crkvom i njezinom svjetovnom organizacijom Opus Dei, zloglasnom laičkom prelaturom utjecaja nalik onom što je u povijesti pridavan masoneriji.
Rasa vanzemaljaca-reptila koja se mimikrirala i ubacila među ljude zaokuplja već dugo mnoge posjednike življe mašte u svijetu, dok je u Hrvatskoj vrhunac te priče zabilježen kad je krajem ožujka Ivan Pernar pokušao u Hrvatski sabor uvesti Davida Ickea
S njom se pak povezuje danas već čuvena udruga U ime obitelji, a koja je u razmjerno kratkom roku ostavila velikog traga u hrvatskom društvu. Kombinirajući institucionalne aktivističke metode udruženja civilnog društva, onih koja se zalažu za ljudska prava, s rigidnim ideološkim prohtjevima i političkim uplivom Crkve u pozadini, organizacija U ime obitelji se pružila duž čitavog spektra pitanja o spolu, rodu, rađanju, odgoju, braku i sl. Bilo je njima srodnih subjekata i više, no spomenimo samo također dosta poznati Grozd; veliki uspjesi svih tih konzervativaca jesu referendumska intervencija u Ustav oko statusa braka s obzirom na spol onih koji stupaju u nj, te postizanje enormnog pritiska na realizaciju programa zdravstvenog i spolnog odgoja u osnovnim i srednjim školama.
Govoreći o kreacionizmu kao najraširenijem protuznanstvenom uvjerenju s religijskom pozadinom, njega u današnjoj Hrvatskoj ne zastupaju samo manje etablirane javne ličnosti poput filozofa Jure Zovka koji je onomad lijepo iskoristio priliku za propagiranje tih stavova na HTV-u, slično Bukoviću. Zovko je ionako tamo doveden prvenstveno zbog protivljenja jednoj kudikamo većoj filozofskoj nepogodi, ministru znanosti i obrazovanja Pavu Barišiću.
Najpoznatiji kreacionist ili barem vjernički relativizator teorije evolucije u Hrvatskoj zacijelo je Barišićev prethodnik Predrag Šustar, biolog i filozof. Ovdje međutim treba uočiti da se pojedinačni negatori Darwina najčešće odlučuju na istupanje drastičnije negoli će to poduzeti sama Crkva. Vatikan, recimo, u suvremeno doba nerado naglašava svoje nezadovoljstvo evolucijskom teorijom, te nalazi načina da znanstvena dostignuća kako-tako uklopi u dogmu. Za nj uvijek postoji izlaz: Bog je ono što stoji prije velikog praska, ono što će odrediti zakone prirode, a što znanost još nije kadra rastumačiti. Na taj način i sama evolucija postaje Božji plan, neka vrsta stvaranja čovjeka po liku Njegovu, doduše stvaranja razvučenog kroz eone, ali bez razlike.
Ipak, radi sagledavanja proporcija i porijekla antimodernosti koja struji kroz suvremeno društvo moramo se malo odmaknuti od impulsa kakve generira prvenstveno Crkva. Ima tu još podosta drugih, uvelike sličnih dubioznih gibanja, a gdje religijski diskurs nije dominantan, sve ako i jest nekoć bio, ili je u najmanju ruku sudjelovao u procesu. Zanimljiv slučaj su zbivanja oko protivljenja dijela hrvatske javnosti obavezi cijepljenja djece radi suzbijanja zaraznih bolesti. Sudionici tog antivax pokreta bune se zbog navodnih loših posljedica cjepiva, kao i zbog sasvim vjerojatnoga neprincipijelnog, profiterskog pritiska farmaceutske industrije na vakcinacijsko tržište, ali i zbog nedemokratiziranosti zdravstvenog sustava. S prvim se navedenim motivom znanost još nekako i nosi, kao što se krajem veljače moglo vidjeti iz sučeljavanja – pozovimo se još jednom na javnu radioteleviziju – Gorana Tešovića, pročelnika Zavoda za infektivne bolesti djece na Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, s Lidijom Gajski i Srećkom Sladoljevim, liječnicima s antivax stavovima.
No druga dva spomenuta argumenta svakako treba upamtiti, za bolje razumijevanje predokolnosti koje vode do protuznanstvene društvene klime o kojoj je ovdje riječ. A kad smo kod klime, dobro je napomenuti da se i oko njenih oscilacija lome koplja: hrvatski fizičar Vladimir Paar jedan je od uglednijih zagovornika stajališta da globalno zatopljenje našeg planeta nije efekt ljudske aktivnosti i da smo, uostalom, na ciklički predvidivom pragu novog ledenog doba. Njegovi istomišljenici često za tezu o zatopljenju optužuju kojekakve lobije, a i sam Paar sklon je donekle npr. Darwinu i Einsteinu pretpostaviti svećenike Gregora Mendela, Georgesa Lemaîtrea i svetog Augustina.
Još zaguljeniji su pristalice teorije urote s chemtrailovima, tragovima aviona na nebu koji – po njihovu dubokom uvjerenju – ne potječu od kondenzata nego od tajnog programa zaprašivanja Zemlje i čovječanstva određenim opasnim kemijskim tvarima, a s ciljem istraživanja i pokoravanja žrtava. Interesantno je da smo na posljednji javni zapis o chemtrailovima naišli na internetskom mediju Braniteljski portal prije mjesec i pol dana, s naslovom: ‘Nije više teorija zavjere – CIA konačno priznala geoinženjering ‘Stratosfersko špricanje aerosolima’ ili chemtrails’.
Premda se iz članka ne razaznaje da je CIA priznala baš to, treba priznati da je teorija o globalnom kemijskom ratu s neba, koju bi hladno mogao podržati i okultist ranga Davora Domazeta Loše, zapravo sušta racionalnost u poredbi s vjerovanjem da svijetom vladaju ljudi-gušteri. Rasa vanzemaljaca-reptila koja se mimikrirala i ubacila među ljude zaokuplja već dugo mnoge posjednike življe mašte u svijetu, dok je u Hrvatskoj vrhunac te priče zabilježen kad je krajem ožujka Ivan Pernar, pasionirani ljubitelj alternativnih učenja, pokušao u Hrvatski sabor uvesti Davida Ickea, lidera međunarodne kampanje osvještavanja Zemljana nad nalazom da to što se uljezima ne vide rep ni krljušt uopće ne znači da nisu među nama.
Konačno, kakvo je točno zlo zadesilo sve te nesretnike, pa da se desperatno okrenu tolikim i tako proizvoljnim, iracionalnim konstrukcijama i univerzalnim rješenjima? Zašto traže smisao u nespoznatljivom, istinu u nedokazivom, identitet u izmaštanom, autoritet u vrhunaravnom, vino u vodi? Zbog čega nekritički tako doslovce interpretiraju strogo simbolične naracije koje su pri nastanku imale neku drugu, različitu namjenu?
Dio toga svakako treba pripisati nekakvoj temeljnoj ljudskoj radoznalosti i sklonosti fabulaciji koja dolazi sa sposobnošću razvijenije komunikacije, pod ruku s aktiviranjem mitološke svijesti. Za drugi dio možemo se zahvaliti ojačanom marketingu Crkve i crkava ili ezoterijskih sekti koje dospijevaju u prvi plan i preuzimaju moć kakvu nisu imale još od feudalizma, ali i ta činjenica ima svoje pokriće tek u preostaloj trećoj točki ove anamneze. Čovječanstvo je prije tri do četiri desetljeća izručeno, voljom centara moći – političkih i financijskih, a ne onostranih – dereguliranom tržištu i njegovoj tzv. nevidljivoj ruci, što je već po sebi više nego špekulativna vrijednost kapitalizma. I nije ostao nitko konkretan da se brine za malene, nitko doli Isus i slične kreacije iz najviđenijih dizajnerskih studija s verificiranom prođom.
Neoreakcionarno okretanje kursa mimo davno ostvarenih dosega prosvjetiteljstva, kao i prodor antimodernosti u školstvo, medije i kulturu te samu vlast nije samo hrvatska boljka, a ni srpska. Posrijedi je globalni poremećaj koji zahvaća i Ameriku i Rusiju, s temeljem u libertarijanskim pozicijama i favoriziranju individualnog proboja kroz društvo, što podrazumijeva i silne količine straha od poraza i konačnog besmisla. U neznanju i neizvjesnosti zbog izostanka uvjerljivih objašnjenja, ljudi se lakše okreću alternativnim ponudama, lakše odbacuju društveno-emancipatorsko naslijeđe. S tržištem bez granica, sve je opet postalo roba – njihov rad i oni sami, ideje i znanje i znanost; pitanje je samo tko je konkurentniji na sceni, tržišno aplikativniji, lukrativniji. A ukoliko je sve roba i sve je na prodaju, logično je i da se posumnja u nepotkupljivost znanosti i logično je da se znanost stavlja u funkciju profita. Ne samo logično, nego je već na intuitivnoj ravni očekivano i opravdano: farmaceuti su se prodali, avijatičari su se prodali, klimatolozi su se prodali. Ništa im drugo nije ni preostalo, pa ćemo se tako prodati i mi, samo još da nađemo svoj raf, prije nego što nas ionako sve na istom trozupcu odnese sam crni đavo.
