Čim bi počeli otključavati vrata sobe u kojoj je bilo zatočeno nas desetak žena, preznojila bih se od glave do pete. Toliko da su mi dlanovi izgledali kao da sam ih zalila punom čašom vode. A oni to vide… Onda te prozovu prezimenom. Priđeš im, stave ti vreću na glavu, odvedu te u drugu, tamnu prostoriju, jako malu, dva sa dva, i tamo rade što god im padne na pamet – prisjeća se R. M. dok sjedimo u predsoblju njene kuće.
Tukli su me, vrijeđali, stavljali mi pištolj u usta, tjerali me da im pokazujem dojku uz prijetnju da će je odsjeći, da oralno zadovoljavam muške zatvorenike – priča naša sugovornica
Prije nego što će nastavi govoriti o zlostavljanjima kojima je svakodnevno svjedočila za tri mjeseca zatočeništva u logoru Kerestinec početkom 1992. godine, ta domaćica se za svaki slučaj osvrne oko sebe.
- Tukli su me, vrijeđali, stavljali mi pištolj u usta, tjerali me da im pokazujem dojku uz prijetnju da će je odsjeći, da oralno zadovoljavam muške zatvorenike, silovali, mučili strujom… - nastavlja kroz šapat.
- Kad te sprži, sve što bi htio je kap vode, a oni ne daju. Onesvijestiš se, a kasnije te obuzmu studen i treskavica - govori ona, pokazujući ožiljke od mučenja koji su još uvijek vidljivi na njenom vratu.
Zbog svega što je doživjela i danas se bori s anksioznošću, a s vremena je, kaže, u prsima zaboli ‘kao da je u njih zabodeno stotinu noževa’.
- Ne daj bože nikome da doživi ono što smo mi tamo doživjeli. Recimo, jedne večeri su nas izveli u hodniku na kraju kojega su stavili radio. Nama ženama su naredili da skinemo gornji dio odjeće, a muškarcima donji. Muzika tuče, mi plačemo, a oni urlaju: ‘Pleši!’ Što čovjeku uopće mora biti u glavi da se sjeti takvih gadosti? - pita se žena koja je u Kerestinec dopremljena iz jednog jedinog razloga – jer je u siječnju 1992. na nekoliko dana otputovala kod obitelji u Bosnu i Hercegovinu.
Prve večeri nakon povratka u Sisak na vratima R. M. i njenog supruga pojavila su se dva policajca. Poslije višesatnog ispitivanja u lokalnoj stanici, on je pušten na slobodu da bi kasnije bio mobiliziran u Hrvatsku vojsku u kojoj je 1995. i poginuo, a nju su, pod sumnjom da je ‘suradnica neprijatelja’, odveli u zgradu vojarne Barutana. Kako svjedoči, tamo je bila zatočena oko tjedan dana, odnosno, ‘sve dok nisu nakupili ljudi za jedan autobus’. Po iskrcavanju ispred dvorca u Kerestincu, mjestu nadomak Zagreba, maskirane osobe odmah su im dale do znanja da se nalaze na lokaciji na kojoj se za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazio ustaški logor.
O svemu što je kasnije doživjela unutar zidina tzv. konačišta za ratne zarobljenike, odnosno logora u koji su od prosinca 1991. do svibnja 1992. većinom dovođeni srpski civili s područja Siska i Zagreba koji nisu sudjelovali ni u kakvim ratnim operacijama, R. M. je 2012. posvjedočila na zagrebačkom Županijskom sudu. Zbog zlostavljanja naše sugovornice i još najmanje 25 osoba, iste godine osuđeni su Stjepan Klarić, zapovjednik logora, te četvero pripadnika HV-a: Dražen Pavlović, Viktor Ivančan, Željko Živec i Goran Štrukelj. Dvije godine kasnije Vrhovni sud je predmet vratio na ponovno suđenje. Naposljetku je Klarić 2016. pravomoćno osuđen na četiri i pol godine, Ivančan na tri, Pavlović i Živec na dvije, a Štrukelj na jednu godinu i pet mjeseci zatvora.
Iako je presuda donesena godinu dana nakon što je na snagu stupio Zakona o pravim žrtava seksualnog nasilja iz Domovinskog rata, kojim se žrtvama jamče materijalno obeštećenje, besplatna psihosocijalna, zdravstvena i pravna pomoć, R. M. je za svoja prava saznala tek nedavno, i to zahvaljujući Mileni Čalić Jelić, pravnoj savjetnici SNV-a i bivšoj članici radne skupine za izradu tog zakona. Uz njenu pomoć je Ministarstvu hrvatskih branitelja, zaduženom za provedbu zakona, krajem prošlog lipnja predala zahtjev za stjecanje statusa žrtve, koji joj je odobren prije desetak dana.
- Primjeri poput ovoga pokazuju da čak ni žrtve seksualnog nasilja koje su prošle kroz kazneni postupak nisu dobile informacije od pravosudnih tijela o mogućnosti ostvarivanja prava. Središnji državni portal Vlade RH je ove godine objavio informacije kojima se nastoji pomoći žrtvama rata, ali to podrazumijeva da one koriste internet, što u većini slučajeva nije tako - kaže Milena Čalić Jelić.
Neinformiranost je jedan od glavnih razloga zbog kojih je četiri godine nakon donošenja Zakona tek nešto više od deset posto žrtava seksualnog nasilja počinjenog u prethodnom ratu predalo zahtjev za ostvarenje prava koja proizlaze iz njega. Naime, sociološkim istraživanjem Programa Ujedinjenih naroda za razvoj u RH (UNDP) iz 2013. godine došlo se do procjene da bi se broj žrtava težih oblika seksualnog nasilja počinjenog u tom periodu u Hrvatskoj mogao kretati između 1500 i 2200. Prema podacima koje su Novosti dobile od Ministarstva hrvatskih branitelja, zaključno s 30. lipnja 2019. zaprimljeno je ukupno 255 zahtjeva za ostvarivanje tog statusa, od čega je riješeno njih 249. ‘Pozitivno su riješena 163 zahtjeva, negativno 82, u četiri predmeta došlo je do obustave postupka, a jedan zahtjev je odbačen’, odgovoreno nam je iz Ministarstva.
Govoreći iz iskustva rada u Rehabilitacijskom centru za stres i traumu Zagreb, psihologinja Zdenka Pantić ističe da su žrtve većinom pravno neuke, često im je nejasno što, od koga i na koji način mogu očekivati i tražiti, ili misle da će im se netko javiti i pomoći.
- Neki su rezignirani zbog ranijih negativnih iskustava u traženju pravde ili se, sada već u starijoj dobi, boje pa zbog toga imaju problema zauzeti se za sebe - govori Zdenka Pantić.
Ta psihologinja kaže da negativan efekt na najveći broj onih žrtava koje su upoznate s postojanjem Zakona prije svega ima strah od društvene stigme
- Sram i stigma dio su logike korištenja seksualnog zlostavljanja u sukobima. Oni razaraju individualni i kolektivni identitet, odnose među bliskim ljudima, u obitelji i društvu. Ponekad najbliža okolina ne želi da žrtva ide na ostvarivanje prava jer se ljudi boje da će biti izloženi u svojoj sredini, teško im se suočiti s traumom svojeg člana te očekuju da nastavi sa šutnjom kao i do sada - ističe Pantić, koja smatra da ohrabrenju žrtava nisu doprinijele ni kontroverze koje Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja iz Domovinskog rata prate od njegova nastanka.
Kako su Novosti već pisale, cilj Zakona, koji je izrađen za vrijeme SDP-ova ministra Predraga Matića, bio je da se obešteti žrtve mimo sudskih postupaka, i to bez obzira na njihovu nacionalnost i u čijim mučilištima su stradale. No već u javnoj raspravi pojedine udruge civilnog društva nisu se slagale s uvjetom da se ta prava odnose isključivo na žrtve koje su u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja bile hrvatski državljani i imale prijavljeno prebivalište ili boravište na teritoriju RH. Paralelno su feminističke organizacije upozoravale da su iz zakonske definicije seksualnog nasilja izostavljeni pojedini oblici zlostavljana, što se kosi s čitavim nizom međunarodnih konvencija.
Kada je u lipnju 2014. Zakon poslan na prvo čitanje u Sabor, uvjeti o prijavljenom prebivalištu i boravištu su zadržani, s time da je sada traženo da korisnici prava moraju imati hrvatsko državljanstvo danas, čime su isključene i one žrtve koje su ga u međuvremenu izgubile. Već tada je dio zastupnika HDZ-a okupljenih oko Josipa Đakića tražio da se njime onemogući obeštećenje žrtava seksualnog nasilja počinjenog od strane hrvatskih snaga kako ne bi došlo do ‘izjednačavanja s agresorom’, a pritisak je kulminirao nakon postavljanja šatora ispred Ministarstva branitelja.
Na kraju je u ljeto 2015., usred braniteljskih prosvjeda, donesen akt čije puno ime glasi Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, a uz sve njegove postojeće manjkavosti uvrštena je odredba da se status žrtve može dobiti pod uvjetom da ‘stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u takvim postrojbama, odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti RH’.
Dosadašnja praksa pokazala je i da je relativno mali broj žrtava koji je dobio pozitivno rješenje prije svega ostvario pravo na materijalnu podršku, dok ona psihosocijalna još nije zaživjela
Smatrajući da čak četiri njegova članka nisu u sladu s Ustavom, Centar za Žene žrtve rata ROSA naredne je godine podnio prijedlog za ocjenu ustavnosti, a sam Zakon našao se ponovno u fokusu javnosti kada je na čelo Ministarstva branitelja zasjeo Tomo Medved. Naime, jedan od prvih poteza novog ministra bila je iznenadna smjena dotadašnjeg povjerenstva koje donosi mišljenje o zaprimljenim zahtjevima žrtava, a u novi sastav mahom je imenovao osobe koje nemaju iskustvo rada s ratnim stradalnicima.
Novo povjerenstvo, na čijem čelu se od tada nalazi Željka Žokalj, u prvim mjesecima svoga rada odbilo je zahtjev M. K., žene koja je kroz najmanje deset noći silovana od strane zatvorskih čuvara i drugih nepoznatih osoba u šibenskom vojnom zatvoru Kuline. Svoju su odluku obrazložili rješenjem u kojem se navodi da povjerenstvo ‘nije poklonilo vjeru navodima iz optužnice u odnosu na seksualno zlostavljanje imenovane te je zaključilo da nije bila žrtva seksualnog zlostavljanja u Domovinskom ratu’. Tri mjeseca nakon odbijenice Županijski sud u Splitu za taj je ratni zločin nepravomoćno osudio bivšeg upravitelja Kulina Damira Boršića i zatvorskog čuvara Miroslava Perišu, a M. K. se za status naposljetku uspjela izboriti pred Upravnim sudom.
Na pravdu još uvijek čeka žrtva zločina počinjenog na posavskom bojištu, odnosno na širem području Slavonskog Broda i Županje. To je područje, objašnjava njena odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić, bilo zahvaćeno pješačkim i topničkim sukobima, zbog čega je na njemu trajao najduži period uzbune opće opasnosti zabilježen u Hrvatskoj, i to punih 1263 dana.
- Unatoč tome, ženi žrtvi seksualnog nasilja nije priznato pravo koje joj pripada, a upravna tijela, a kasnije i upravi sudovi utvrdili su da se radi o pojedinačnom ekscesu koji nije bio u vezi s nekom vrlo konkretnom vojno-redarstvenom akcijom - kaže Bezbradica Jelavić, koja smatra da Zakonom o pravim žrtava seksualnog nasilja iz Domovinskog rata nisu u dovoljnoj mjeri obuhvaćene sve žrtve jer su nejasne zakonske formulacije u praksi dovele do njegovog restriktivnog tumačenja.
- Nije pomogla niti okolnost da je žrtva kao oštećenica sudjelovala u kaznenom postupku koji je završio pravomoćnom osuđujućom presudom zbog kaznenog djela silovanja u zoni ratnog djelovanja tijekom 1993. godine, dakle u ratnim uvjetima u okolnostima izravno povezanim s agresijom na RH u Domovinskom ratu - dodaje odvjetnica žrtve i ističe da primjeri poput ovoga, a o kojem sada odlučuje Ustavni sud, pokazuju koliko je važno da se u rad uzme spomenuti prijedlog za ocjenu ustavnosti.
Dosadašnja praksa, kažu naše sugovornice, pokazala je i da je relativno mali broj žrtava koji je dobio pozitivno rješenje prije svega ostvario pravo na materijalnu podršku, dok ona psihosocijalna još uvijek nije zaživjela.
- Programe osnaživanja su provodile i dalje provode organizacije civilnog društva, čiji su kapaciteti ograničeni. Stoga se teško može tvrditi da je četiri godine primjene Zakona dovelo do ponovne integracije žrtava u društvo, jačanja osjećaja pripadnosti, zaštite i vjere u sustav, kako je to prilikom njegovog donošenja naveo zakonodavac. Osobito kad smo svjesni da žrtve, koje su itekako svjesne postojanja predrasuda u društvu, traumatski događaj teško dijele i s užim članovima obitelji - zaključuje Milena Čalić Jelić.
Neiskorišteno pravo regresa
Od ukupno 255 zaprimljenih zahtjeva za sjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu njih 67 podnijeli su muškarci, a 188 žene. ‘Podatke o njihovoj nacionalnoj pripadnosti nismo u mogućnosti dostaviti jer vođenje takve evidencije nije propisano Zakonom’, navodi se u odgovoru koje su Novosti dobile od Ministarstva branitelja. No potvrđeno nam je da je do 30. lipnja 2019. jednoj osobi odbijen zahtjev zbog neispunjavanja uvjeta da ‘stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u takvim postrojbama, odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti RH’, i to na osnovu dokaza pribavljenih od nadležnog županijskog suda i državnog odvjetništva.
Od 82 negativna rješenja, većina je donesena zbog toga što, prema tumačenju Ministarstva i njegovog povjerenstva, seksualno nasilje nije bilo povezano s Domovinskim ratom i ratnim okolnostima, pokušaj silovanja nije bilo moguće podvesti pod zakonsku definiciju seksualnog nasilja, stranka u vrijeme počinjenja zločina nije imala prijavljeno prebivalište ili boravište na području RH i zbog mišljenja Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja u slučajevima nedostatka potrebnih dokaza. Odgovoreno nam je i kako nakon imenovanja novog sastava povjerenstva 31. kolovoza 2016. ‘nije došlo do promjena u odnosu na statuse i prava osoba koje su im utvrđena od strane članova povjerenstva u prethodnom sazivu’. Iako je zakonom pripisano da država može tražiti regres od počinitelja zločina u visini isplaćenih novčanih prava žrtvi, Ministarstvo ni u jednom od 163 pozitivno riješena predmeta dosad nije postupalo po toj odredbi.
