Političke prilike u Crnoj Gori i dalje su dramatične. Nova vlast nema autoriteta u narodu, a i ne poduzima ništa da ublaži teško ekonomsko stanje. Zemljom haraju glad i epidemije, a sve što je crnogorsko i dalje se omalovažava. Različite novoosnovane vojne jedinice teroriziraju stanovništvo. Crnogorska vojska prestala je postojati još početkom 1922., a veliki broj vojno sposobnih Crnogoraca odmetnuo se u planine, nastavljajući borbu za svoj suverenitet. U suzbijanju otpora srpske trupe i tzv. bjelaši ne biraju sredstva: sve su češće kaznene ekspedicije u kojima kao žrtve gine na stotine ljudi, žena i djece. Računa se da u cijeloj Crnoj Gori aktivno djeluje još najmanje 1.000 odmetnika za koje se tvrdi da "nemaju nikakvih izgleda na uspeh…"

Na stranicama mnogih važnijih listova u svim većim gradovima nove države već dosta dugo povremeno se redaju priče o osebujnim likovima koje su poslijeratne pogodnosti omogućile da uđu u slavnu galeriju "junaka" svoga doba. Varalice i provalnici, kradljivci i falsifikatori, krijumčari i makroi, razbojnici i lopovi! Među njima je tako i stanoviti Milan Matijević, kojeg novinar zagrebačkog lista opisuje jednostavnom rečenicom: "Uzeo je pravo ime i krivo zanimanje – novinar!" Izrastao je, kažu, na "zasadima još prijeratnih teških ekonomskih prilika, a usavršio se u okolnostima poslijeratne opće grabeži… Prvi put se na zagrebačkim ulicama pojavio početkom stoljeća, u crnoj umjetničkoj pelerini i sa crnom umjetničkom maskom. Bez škole, ali s mnogo smionosti, mnogo kuraže i poduzetnosti. U auli univerze glumio je tako savršenog pravnika, u kavani 'Bauer' s prezirom je govorio među onima koji pišu i stvaraju… Izigravao je i mecenu samo kako bi se drugima dodvorio. Uvijek je imao novca, a vrlo dobro se zna na kakve je sve prijevarne načine dolazio do njega... Imao je dokumente na različita prezimena. U Beču je proveo rat. Izvanredna prilika za sabiranje: skupljao je za invalide, za Crveni križ, za uboge Turke, Bugare, Srbe… Silne svote! Poslije rata za progonjene novine i novinare, za slijepe, za javnu menzu, za gladnu provinciju… Hapsili su ga u Beču, Češkoj, Zagrebu… Svugdje pomalo i svugdje je dobio nešto zatvora… Poslije se pak predstavljao kao progonjeni novinar. Čehe je, čini se, najviše ganuo. Čak je uz opće oduševljenje na jednom skupu govorio o – poštenom slavenstvu i slavenskoj uzajamnosti. U jeku svojih "karitativnih" akcija doživio je da njemu i njegovu ortaku Garapiću bečki "Extrablatt" objavi sliku s potpisom – hijene milosrđa! Onda se opet pojavio u Zagrebu. Mislio je "svršeni pravnik" da su ga ljudi zaboravili. Na njegovu štetu – nisu! Inače bi u Jugoslaviji našao mnoštvo dobrih titulusa za sabiranje doprinosa. Međutim, koliko smo čuli, policija je na oprezu, pa možda neće imati prilike da opet, kroz sebe, prikaže lakovjernim ljudima svijet drugačijim, samo da opet sebi napuni džepove…"