Njemačka vlada i kancelar Olaf Scholz popustili su dugotrajnom pritisku pojedinih NATO-saveznika po pitanju isporuke Ukrajini suvremenih tenkova Leopard 2A6. Osim što će Berlin sam poslati četrnaest tenkova, dopustio je drugim zemljama koje ih imaju u svom inventaru - Poljskoj, ali i Finskoj, Nizozemskoj i drugima – da ih pošalju Kijevu. Prema medijskim izvještajima, za promjenu Scholzovog stava ključno je bilo to da je Washington odlučio poslati manji broj vlastitih tenkova M1 Abrams. Naime, Njemačka nikako nije htjela sama preuzeti odgovornost za ovu odluku i postati u Putinovim očima direktno uključena u rat. Slanje teških tenkova Kijevu komentatori uglavnom ocjenjuju kao presudan potez koji će ukrajinskoj vojsci omogućiti dubinske prodore kroz ruske linije, nužne za oslobođenje okupiranih teritorija. Ukratko, kao presudan korak ka ukrajinskoj pobjedi. U realnosti su stvari ipak složenije.
Iako u arsenalima europskih vojski postoji otprilike dvije tisuće Leoparda, one su spremne poslati samo manji broj iz svog aktivnog bojnog inventara. Što se industrijskih rezervi tiče, njemački obrambeni koncern Rheinmetall priopćio je da može do travnja isporučiti 29 Leoparda 2, a narednih dvadesetak tek početkom 2024. godine, uz 88 starijih Leoparda 1. No, proći će barem nekoliko mjeseci dok i odmah isporučeni tenkovi ne budu integrirani u ukrajinsku vojsku, a vojnici obučeni za upravljanje. Istovremeno, sve više se nagađa da će Rusija uskoro pokrenuti novu veliku ofenzivu, vjerojatno u Donbasu. Od 300 tisuća vojnika službeno mobiliziranih prošle jeseni – stvarno brojka je vjerojatno veća – samo je jedan dio upućen na frontu kako bi pomogli stabilizirati linije oslabljene ukrajinskim prodorima, dok ostali prolaze kompletnu obuku. Nagađa se i o novim valovima mobilizacije. Rusija, dakle, namjerava obnoviti borbenu moć svoje vojske, a postoje i druge naznake da Putin i novi zapovjednik agresije na Ukrajinu, načelnik ruskog generalštaba Vasilij Gerasimov ne odustaju, nego računaju na dugotrajni rat. A iako je Rusija izgubila veliki broj tenkova, naročito starijih modela, noviji modeli T90 nisu nemoćni, a tu su i suvremene protuoklopne rakete. Ukratko, Leopardi će Ukrajini sigurno pomoći da parira Rusiji, ali vjerojatno neće biti toliko presudni korak kakvim se predstavljaju.
Ta činjenica nužno povlači teška pitanja, prije svega o tome kako zapad – prvenstveno Sjedinjene Države – vidi uspješan kraj rata i što je njegov cilj. Američki ministar obrane Lloyd Austin prošlog proljeća je izjavio kako je cilj "oslabiti Rusiji do stupnja da više nije u stanju napraviti stvari kao što je napad na Ukrajinu", dok je ministar vanjskih poslova Antony Blinken u prosincu rekao da je cilj omogućiti Ukrajini oslobađanje teritorija zauzetih od početka invazije, 24. veljače. Riječ je o dva vrlo različita ishoda (ako isključimo treći - mogućnost da se Joe Biden nije zaletio kada je govorio da Putin ne može ostati na vlasti), kako ističe Frank Ledwidge u britanskom Guardianu: dok se prvi svodi na odugovlačenje rata i iscrpljivanje Rusije što je više moguće – uz potencijalno stotine tisuća mrtvih na obje strane – u drugom slučaju je riječ o vrlo precizno definiranom i bitno manje ambicioznom cilju, koji uz to Moskvi ostavlja Krim i istočni Donbas. U ovom kontekstu je zanimljivo da je načelnik američkog generalštaba Mark Milley prošlog tjedna ustvrdio kako potpuna ukrajinska pobjeda nije realna, a da će u svakom slučaju biti "vrlo, vrlo teško" izbaciti Ruse iz Ukrajine tijekom 2023. godine. Milley je slično ustvrdio i u studenom, pa se očito ne radi o nepromišljenosti, nego dosljednom stavu. Kako u tekstu naslovljen "Još oružja – i onda?" ističe berlinski Tageszeitung, osim naoružavanja Ukrajine potrebni su i iskreni diplomatski napori te rasprave o završetku rata. U suprotnom, vrlo brzo će se nakon debate o tenkovima voditi debata o isporuci ratnih aviona. O Ukrajini se ne smije odlučivati bez Kijeva i Volodimira Zelenskog. No ukoliko se navedeno bude ignoriralo, izvjesni su dugotrajni rat, opasna eskalacija i bezbrojni mrtvi.
