Ervenička općina prostire se sjevernim dijelom Dalmacije, krševitom Bukovicom tik uz granicu s Likom: na 212 četvornih kilometara - u selima Ervenik, Mokro Polje, Pađene, Radučić i Oton - prema posljednjem popisu stanovništva živi 1105 ljudi. Gotovo svi su povratnici, koje je iz ratnog i poratnog izbjeglištva nostalgija za pradjedovskim ognjištima vratila u rodni kraj. Vukla ih je i želja da živote nastave ondje gdje ih je ratni vihor prekinuo.

- Vratila sam se 2000. godine prvi put, pa u nekoliko navrata ponovno odlazila i vraćala se, da bih od 2004. godine bila ovdje, u Mokrom Polju. U jednom periodu, dok sam bila bez posla i novca potrebnog za normalan život, znala sam se kajati zbog odluke o povratku. Razmišljala sam da nisam ispravno postupila, čak sam mislila i o odlasku u neku treću zemlju. Međutim, odluči li se čovjek na povratak, velika želja za opstankom nadvlada sve poteškoće - kaže nam Mokropoljka Biljana Rašetić.

Kada bi se ljudi organizirano vratili, sve bi bilo drugačije. Mogli bi se udružiti u poljoprivredne, ali ako je većina domaćinstava jednočlana ili dvočlana, to je teško postići, kaže Biljana Rašetić

- Ne tako davno, na području današnje općine živjelo je čak osam puta više stanovnika, njih oko osam hiljada. Po tome najbolje možete vidjeti koliko je rat unazadio ove prostore. Zvanično, od ukupnog broja stanovnika 98,5 posto su Srbi, ostalo su Hrvati. Moram reći da danas svi zajedno živimo normalnim životom i u jako smo dobrim odnosima. Općinske vlasti nastoje biti jednake prema svima. Imamo 41 dijete školskog uzrasta, od prvašića do maturanata, no nijedno se ne školuje ovdje: jedan dio u školu ide u Kistanje, drugi u Knin. Ima i đaka koji se školuju izvan Dalmacije, uz ostalo i u zagrebačkoj Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji - govori nam o nekim segmentima erveničkog života Predrag Burza, općinski načelnik.

Najveći problem općine ipak je izrazito nepovoljna starosna struktura stanovništva, jer je čak 67 posto ovdašnjih ljudi ‘prebacilo’ sedamdesetu.

- Otkako sam se vratila, bavim se problemima starijih osoba. U lokalnoj sam administraciji zaposlena kao referent za socijalna pitanja, pa sam dobro upućena u to sa čime se sve suočavaju naši mještani treće životne dobi: teško im je ponajviše zato što im je radi nedostatka prijevoza otežana mogućnost odlaska liječniku. Plaćaju zato privatni prijevoz, a dva takva izdatka nadmaše njihovo mjesečno primanje. Njihova djeca uglavnom žive daleko od njih. Oni s malo boljim mirovinama uspijevaju i bolje živjeti, a mlađi i zdraviji bave se poljoprivredom i stočarstvom, pa i tako namaknu ponešto - govori Biljana Rašetić.

- Razumijem i one koji se nisu vratili, a pogotovu porodice s djecom. Manja djeca su ipak manji problem, jer za njih postoji organizirani prijevoz do škole. No kad se završi školovanje, teško je ovdje doći do posla. To se ne odnosi samo na ljude srpske nacionalnosti, nego predstavlja problem svima - dodaje ona.

Predrag Burza dodaje kako starosna struktura uvelike određuje potrebe i planove lokalne zajednice, koja ulaže mnogo napora da starijima olakša i poboljša život.

- Mnogi od njih žive sami i pomoć im je uistinu potrebna. Čitave godine ulažemo velike napore da im pomognemo, kako bi im život bio koliko-toliko podnošljiv. Imamo stalne programe pomoći starima i nemoćnima na kojima je angažirano puno ljudi, pa mogu kazati da smo po tome među najuspješnijim jedinicama lokalne samouprave na državnom nivou - pojašnjava načelnik općine.

Erveničani se s nostalgijom sjećaju minulih vremena, kada je u okolici živjelo puno više stanovnika, a i posla je bilo neusporedivo više nego danas. Prema službenim podacima, samo u Erveniku je nekada bilo 120 hiljada grla stoke sitnog zuba, tj. ovaca i koza. Budući da kroz Mokro Polje i Ervenik protječe Zrmanja, mogućnosti i potencijali poljoprivredne i stočarske proizvodnje veći su nego u sušnim i bezvodnim krajevima. No ovdašnji ljudi vrlo često, pogotovo tokom sezone, odlaze trbuhom za kruhom u druge sredine. Koriste svaku mogućnost da zarade koju kunu i nijedan im posao teško ne pada; kako sami za sebe kažu, navikli su na mukotrpan i pošten rad, od kakvog su oduvijek živjeli i oni i njihovi preci. Neki su pak zaposleni na vlastitim obiteljskim gospodarstvima i organska, ekološka proizvodnja jedini im je izvor prihoda. Nasreću, osviješteni kupci znaju prepoznati pravu kvalitetu, pa plodovi vrijednih ruku Erveničana i do njih pronađu put. Unatoč tome, malobrojnost stanovništva i njegova dobna struktura i ovdje uzimaju danak, jer je za obaviti sve poslove na nekom seoskom domaćinstvu ipak neophodno više ruku, po mogućnosti mladih i zdravih.

- Kada bi se ljudi organizirano vratili ovamo, na svoja ognjišta, sve bi bilo drugačije i svi planovi bi dobili novi smisao. Mogli bi se udružiti u poljoprivredne zadruge i lakše plasirati sve što proizvedu na porodičnim gospodarstvima. Ali ako je većina domaćinstava jednočlana ili dvočlana, to je teško a možda i nemoguće postići. Ljudi se tada radije odlučuju za socijalnu pomoć - kaže Biljana.

Zadatak općinskih vlasti je stvoriti minimalne preduvjete za normalan život, no Predrag Burza navodi jedan od temeljnih ovdašnjih problema, onaj infrastrukturni.

- Kod nas još nijedna kuća nema priključak na tekuću pitku vodu. U procesu smo izgradnje dijela vodovodne mreže, jer nam je vlada Sjedinjenih Američkih Država pristala pomoći i donirati sredstva za to. Dakle, krećemo se u tom smjeru. Dok to ne bude riješeno, nastojimo cisternama dostavljati ljudima pitku vodu, po nekakvoj normalnoj cijeni. Kod nas jedna velika cisterna vode košta sto kuna, koliko bi stajao i mjesečni trošak za vodu iz česme. Tako na jedan solidan i korektan način nastojimo premostiti nedostatak vodovodne mreže - kaže Burza.

Ni po pitanju cesta i pristupnih puteva ervenička općina ne stoji najbolje, pa bi se čak s punim pravom moglo reći da je sustavno zapuštana, kao i najveći dio sjeverne Dalmacije. Ključne komunikacije, koje bi trebale spajati Ervenik s ostalim naseljenim mjestima Hrvatske, donedavno su mahom bili makadamski putevi, no u protekle četiri godine dio njih je ipak moderniziran, tj. asfaltiran. Tako je obnovljena i cesta prema Obrovcu, odnosno do Žegara. Planirana je i daljnja modernizacija prometne infrastrukture, uz ostalo i asfaltiranje proširenog i saniranog makadamskog puta od Ervenika do Mokrog Polja. Ti se planovi oslanjaju i na EU-fondove, od kojih se još čeka odobrenje potrebnih sredstava. Realizacija tih planova, u koje je uključena i modernizacija puta između Mokrog Polja i Pađena, uvelike bi poboljšala uvjete u cijeloj općini, ali bi dala i zamah privrednim investicijama, koje su ovom kraju nužno potrebne želi li se sačuvati život u njemu.

- Uprkos demogafskom sunovratu, Ervenik ima budućnost - kaže Predrag Burza, ističući da su Erveničani jako vezani uza svoj zavičaj te da i to budi nekakvu nadu.

- Ljudi koji danas ovdje ne žive silom prilika sjajno se odnose prema svom rodnom kraju, oni i dalje gaje golemu ljubav prema zavičaju i napuštenim ognjištima. Počesto nas razdvajaju na ‘one ovdje’ i ‘one gore’, a to me ljuti jer smo mi jedno. Mi smo svi rođaci, prijatelji, kumovi i komšije. Zato usprkos svemu i mogu reći da ovaj kraj ima perspektivu. Uostalom, nigdje nije ljepše nego kod svoje kuće. Mi na odgovornim funkcijama moramo stvoriti preduvjete: ne možemo očekivati ozbiljniji povratak ako nemamo puteve, javni prijevoz, signal za mobitele i internet. Nužno je da država pokrene mjere kako bi nam svima napokon bilo bolje. Ujednačena regionalna razvijenost je neophodna, svaki kraj mora imati jednake šanse. A zasad je nemoguće uspoređivati živote ljudi u npr. Zadru i Zagrebu s onima u Erveniku. Država mora svima osigurati preduvjete života, no prije svega je potrebna ljubav koja je i presudila da se ljudi vrate ovamo, obnove svoje porušene kuće i mostove prema svim dobrim ljudima - zaključuje Burza.

- Za mene su Bukovica i Dalmacija nešto zaista veliko, tu sam rođena i odrasla. Volim ovaj kamen, ovu klimu, ove ljude i njihovu prepoznatljivu toplinu - emotivno obojenim riječima privodi kraju naš posjet Erveniku Biljana Rašetić, koja i svojim primjerom pokazuje da se predanim radom, uz čestite i poštene međuljudske odnose, može opstati i na krševitom tlu, baš kao i vjekovima prije. Takva vjera hrani i druge Erveničane, koji se nadaju da će bolji životni preduvjeti što prije ponovno doći i u njihov, sada opustjeli kraj.