Ako me možda misliš slikati za te tvoje novine, onda na toj slici mora biti i traktorska prikolica, eno ona hrđava pod šupom. Ona je važnija od mene jer nas je spasila i njoj treba podići spomenik za sve što je izdržala, od dana kad je udarila Oluja pa sve do dana kad smo se vratili na svoje ognjište. Od početka do kraja svojim rukama ju je napravio moj pokojni muž. Sve osim gumenih kotača, pa mi je zbog toga još draža. Kad bih mogla, ja bih toj prikolici podigla obilježje - rekla nam je odmah, na početku razgovora Nadežda Novković (76) iz Dunjaka, kordunskog sela ispod Petrove gore.
Nadežda živi sa sinom Željkom, a drugi sin Đorđe je u Beogradu s obitelji i svake godine posjećuje majku, pogotovo u vrijeme poljoprivrednih radova. Suprug Milić smrtno je stradao prije dvije godine prilikom spremanja sijena pa sada naša sugovornica sam vodi bitku s teškim životom.
- Dunjak nikada nije bilo veliko selo, ali je bilo puno ljudi - i mladih i starih. Evo, samo u ovoj drvenoj kući do moje, starijoj od 100 godina, živjela je moja svekrva. Bila je sedamnaesti član u obitelji Novkovića. Selo je imalo više od 300 stanovnika, bilo je puno mladosti. Samo djece bilo je više od 70 i išli smo u školu u Kestenovac pa poslije završena četiri razreda, dalje na školovanje u Krstinju. Život je bio lijep, sve je nekako išlo po redu. Smjenjivala se tuga i žalost, mnogo smo radili ali smo se znali i zabavljati. Rat je sve okrenuo naopako - objašnjava nam Nadežda.
Radim od jutra do mraka. Sve za sada ide, mogu ja sve stići. I krave namiriti i baštu zasaditi i sijeno pokositi
Kad su se početkom kolovoza 1995. začule prve topovske salve, Dunjak je u nekoliko sati potpuno opustio. Novkovići su se, njih jedanaest, brže, bolje ukrcali u traktorsku prikolicu. Ponijeli su samo najnužnije stvari i krenuli u nepoznato, ni sami ne znajući kuda i zašto. Sve su mislili da se nekako, živi i zdravi, dočepaju Velike Kladuše pa će se, za dan-dva, kad se stanje popravi i oružje utihne, vratiti kući. Nažalost, posljednju nadu u povratak izgubili su u Bosni gdje su im rekli da moraju prema Srbiji jer nisu sigurni. Nakon desetak dana našli su se u Kruševcu, gradu u kojemu nikada prije nisu bili niti su ikoga tamo poznavali.
- Sav taj dugački i teški put prešli smo u ovoj prikolici koja nas nije iznevjerila, a mnogi su se zbog različitih kvarova na prikolicama i traktorima morali snalaziti kako znaju i umiju. Taman kad smo stigli pred Kruševac, kad smo već vidjeli dimnjake i crkvene tornjeve, puče nam guma na prikolici. Pokojni Milić skinuo je točak, otišao pješice u grad i vratio se sa zakrpanom gumom. Crveni križ nas je smjestio u nekakvo prihvatilište, a kasnije su nas prebacili u Ribarsku Banju. Dobivali smo tri obroka dnevno, ništa nismo morali raditi ali znali smo često, onako, od želje i radoznalosti, otići na polja i pomagati lokalnim stanovnicima. Brzo nam je sve dodijalo pa smo se nakon nepune dvije godine vratili u Dunjak. Lako je upamtiti dan povratka: 12. 12. 1997. Sve je bilo razrušeno i opljačkano, ni prozora ni vrata. Pokojni muž ostao je popravljati kuću i štalu, a mi smo otišli kod muževog sinovca u Karlovac na tri tjedna dok on ne pripremi kuću za boravak - opisuje nam Nadežda Novković svoj povratak na Kordun.
Ponovo krenuti ispočetka nije bilo lako. Danima su Novkovići krčili draču oko kuće, a kako je Milić bio stolar, posuđenim novcem kupili su polovni stroj za obradu drveta, pribavili svinju i kokoši pa čekali proljeće da se krene u polja i vrt. Od povratka pa do danas, od Crvenog križa ili ne daj Bože države, nikada ništa nisu dobili.
- Tek nešto kasnije, nakon mjesec-dva, kad smo već koliko-toliko počeli raditi i živjeti, posjetio nas je predstavnik Crvenog križa. Čim je ušao u kuću, otvorio je frižider, zavirio unutra i rekao nam da nama ne treba ništa jer svega imamo. Eto, to ti je sva pomoć države prema nama. Najprije se u pusto selo vratio komšija Miloš Valentić. Mi smo bili drugi, pa onda polako i ostali svake godine poneko.
E, moram vam nešto reći, zapišite, molim vas. Kad smo se taj dan, usred zime vratili u Dunjak, nije bilo ptica ni životinja, ni divljih ni pitomih. Kad smo stigli pred našu kuću, na krovu nas je dočekao golub, bijel kao snijeg. Za ostale to je bio samo golub. Za mene on je bio znak dobrodošlice i odmah sam znala da je dobro da smo se odlučili na povratak. Mi smo jedini povratnici koje je netko dočekao. I to ne bilo tko, već bijeli golub, znak mira, sigurnosti i spokoja. Ni danas ne znam da li se taj golub više obradovao meni ili ja njemu - kaže Nadežda.
Čin su se Novkovići vratili, krenuli su u vađenje dokumenata. Milić je prije rata nekoliko godina radio u Njemačkoj pa je ostvario 150 maraka mirovine. Njegovu mirovinu je naslijedila supruga pa sada ona i boležljivi sin Željko žive od 120 eura mjesečno. Vidjevši da s tim novcem nema života, Nadežda se odlučila držati nekoliko krava. Prima državni poticaj i radi od izlaska do zalaska sunca. Mlijeko nitko ne otkupljuje pa s njime hrani teliće, višak dijeli po selu onima koji nemaju krave, a sir svakodnevno jedu ona i sin pa kaže kako ga se još nisu zasitili.
- Radim ti ja moj novinar, od jutra do mraka. Sin Željko je nešto boležljiv pa se na njega baš ne mogu osloniti, ali neka, neka odmara i miruje. Sve za sada ide, mogu ja sve stići. I krave namiriti i baštu zasaditi i sijeno pokositi, ali ne znam do kada. Imam srčanu aritmiju pa kada naporno radim, srce poludi, hoće da iskoči. Pijem hrpu tableta, bole me noge, natekle su mi vene, a doktor je 12 kilometara daleko, u Vojniću. Nisam bila već nekoliko mjeseci. Nikako da nađem vremena - kaže nam Nadežda, hrabra žena koja se, zahvaljujući bijelom golubu, više ne plaši budućnosti.
