Na kraju često i pretencioznog historiografskog ciklusa posvećenog stotoj godišnjici početka Prvog svjetskog rata, stiglo nam je djelo lišeno pretencioznosti i posve inovativno u pristupu i obradi promatrane teme. Imamo li u vidu da se Algoritomova objava knjige ‘Pax americana na Jadranu i Balkanu’ Vjekoslava Perice poklapa s još jednim oživljavanjem Tijardovićevog ‘Splitskog akvarela’ na pozornici splitskog HNK, teško joj je odreći aktualnost. Perica je napisao u svakom pogledu pionirsko djelo hrvatske historiografije, otvorivši s jedne strane do sada znanstveno slabo obrađenu temu savezničke misije na Jadranu na kraju Prvog svjetskog rata, istovremeno naglašavajući njezinu pionirsku ulogu u procesu dugog trajanja američkog intervencionizma uopće, ali s fokusom na jadransku regiju. Iako je već i unutar ovako zadane teme jasno da je riječ o inovativnom pristupu i tzv. globalnoj historiografiji, Perica se ne zaustavlja na promatranju isključivo ovih fenomena. Autor nas suočava s multidisciplinarnim pristupom temi, njezinim ne samo geopolitičkim, nego i društvenim te kulturološkim implikacijama koje su bile proizvod aktivne interakcije domicilnog stanovništva i američkih mornara, kada je riječ o prvom dijelu knjige, ali i s kulturološkim posljedicama aktivnog američkog vanjskopolitičkog angažmana unutar društava iz bivših jugoslavenskih republika.
Perica nam se obraća svježim i lako čitljivim jezikom, gotovo publicističkog tipa, no nikad ne napuštajući znanstveni diskurs suvremenog historiografa. U opsežnom radu, unutar kojeg se zrcali cjelokupno historiografsko nasljeđe, zahvaljujući kojem autor uspješno kombinira događajnu i društvenu povijest, povijest mentaliteta, ali koristi i dragocjena iskustva komparatističke historiografije, ne zazirući od dubljeg sociološkog uvida i korištenja kulturalnih studija, Perica je na 660 stranica ispisao djelo koje bismo slobodno mogli klasificirati kao totalnu povijest. Činjenica autorovog radnog iskustva, kao i iskustva školovanja unutar dvije historiografske tradicije, hrvatske i američke, nije samo podigla kvalitetu ove knjige putem metodološkog i istraživačkog pristupa, nego i putem poznavanja i korištenja izvora sasvim različitih provenijencija. U knjizi se tako susrećemo s dnevničkim zapisima američkih zapovjednika s ‘USS Olympije’, pisanjem tadašnjih novina u SAD-u, D’ Anunzijevim Muzejom fašizma, ali i s putopisima, analizom Tijardovićevih djela, živim svjedočanstvima sarajevskog ratnog pakla 1990-ih, uvidom u košarkašku povijest Splita i SAD-a, analizom glazbenog nasljeđa i ostalih pop-kulturnih utjecaja koje je posljedično donosio vojno-diplomatski angažman SAD-a na jadranskom prostoru.
Upravo nastojanje za suzbijanjem širenja sovjetske revolucije bilo je po Perici i jedan od ključnih skrivenih motiva boravka američke flote u Splitu
Rad je podijeljen u dva dijela, pri čemu je veći, prvi dio, posvećen američkoj prisutnosti u Splitu i na Jadranu od 1919. do 1921. godine, dok se u drugom dijelu autor koncentrira na američki intervencionizam u posljednjim balkanskim ratovima. Pored toga što nam u prvom dijelu knjige otkriva dosad posve nepoznate detalje doživljaja splitske situacije i jadranskog pitanja od strane američkih časnika, ali i jasnije rasvjetljava njihovu ulogu u uličnim sukobima u Splitu i Trogiru, koji su mogli eskalirati u otvoreni ratni sukob između novostvorene Kraljevine SHS i Italije, tekst nam daje dubinski uvid u politički i društveni kontekst vremena. Inovativnost ovog rada, kad je riječ o prvom dijelu, leži i u znanstvenom historiografskom pristupu temi kulturnih prožimanja, preciznije govoreći pop-kulturnom i sportskom utjecaju koji je dvogodišnji boravak američke flote u Splitu ostavio u baštini grada. Dubinu tog utjecaja autor pokazuje na primjeru skladateljskog izričaja Ive Tijardovića, temeljno obilježenog zvukom američkog jazza, ne zaboravljajući uočiti i osnivanje bejzbol kluba te snažan razvoj splitske košarke, koja je u socijalističkom razdoblju doživjela svjetske vrhunce.
Perica se u tekstu također pozabavio i jezgrovitom elaboracijom jadranskog pitanja, s posebnim naglaskom na ulogu Gabriela D’ Annunzia, ukazujući na ključne traume povijesnog nasljeđa, kao i na malobrojne relevantne historiografske radove na tu temu. Poseban kuriozitet u vezi s talijanskim nacionalističkim nastojanjima daje nam autorov posjet D’ Annunzijevom muzeju u kojem se čuva krstarica ‘Puglia’, čija je uloga u promatranom razdoblju u Splitu bila nezaobilazna. Dodatna vrijednost ovog rada leži i u činjenici da je autor uočio simboličku ulogu splitske misije američke flote u iniciranju jedne posve nove politike američkog intervencionizma, inspirirane Wilsonovim idejama. Ovaj detalj posebno je važan u kontekstu američke historiografije koja ovoj misiji daje tek perifernu ulogu, kad je uopće i tek uzgred spomene. Osim ukazivanja na činjenicu da je ovdje bila riječ o nečemu do tada posve nepoznatom, kada govorimo o američkom nadzoru u procesu provođenja potpisanih mirovnih sporazuma, a što se pretvorilo u uobičajen vid vanjske politike SAD-a, posebnu zanimljivost Perica nalazi i u već tada prisutnoj politici aktivnog antikomunizma. Upravo to političko nastojanje za suzbijanjem širenja sovjetske revolucije bilo je po Perici i jedan od ključnih skrivenih motiva boravka američke flote u Splitu. To je činjenica koju bismo trebali maksimalno uvažiti, posebno u svjetlu sve snažnijeg splitskog komunističkog pokreta u to doba.
Drugi dio knjige posvećen je akcijama NATO-a i međunarodne zajednice u posljednjim jugoslavenskim ratovima, u čijim se povijesnim temeljima nalazi upravo splitska misija iz 1919., karakteristična po prvi puta korištenoj kombinaciji vojne sile i humanitarne misije. Tu dolazimo do ključne autorove teze o temeljnom obilježju vanjske politike SAD-a, koje se sastoji od sinteze Wilsonove i Rooseveltove doktrine, tj. od spomenute kombinacije vojnog pritiska i civilizacijske misije. Potvrdu takvoj tezi autor nalazi u zapisima Richarda Holbrocka, čija je uloga u konačnom zaključenju jugoslavenskih ratova i potpisivanju Daytonskog sporazuma bila nezaobilazna. U drugom dijelu knjige, analizirajući recentne utjecaje američke pop-kulture na prostorima Balkana, Perica se iskazuje kao vrstan poznavatelj pop-kulturnih i subkulturnih kretanja na cjelokupnog prostoru, pri čemu njegov prikaz konceptualnog albuma grupe Let 3 ‘Bombardiranje Srbije i Čačka’ svakako spada u vrhunce kulturalne analize uopće. Imajući u vidu sve gore pobrojano, dolazimo do konačnog zaključka o nužnosti objavljivanja ove knjige i njezinom nesumnjivo pozitivnom utjecaju koji će imati na razvoj hrvatske historiografije, ali i na razumijevanje geopolitičkih kretanja te kulturalnih prožimanja. Jer, kako je lucidno u završnoj rečenici knjige primijetio sam autor, ‘epohe i civilizacije nikada ne nestaju, nego stvaraju sintezu s onim što dolazi poslije njih i u svemu novom uvijek se prepoznaju znamenja prijašnjeg i u svakom početku ima elemenata kontinuiteta’. Knjiga Vjekoslava Perice, u konačnici, puna je ne samo novih spoznaja i nepoznatih detalja, nego ujedno i tipski primjer onoga kako bi suvremena historiografska produkcija trebala izgledati, multidisciplinarna i jednako posvećena globalnoj slici i lokalnim temama mikrohistorijskog značaja. Od jednog autora, više od toga se ne može tražiti.
