U četvrtak je u splitskom HNK održana komemoracija u čast Vladimiru Matijaniću, novinaru prerano preminulom od covida i zdravstvene nebrige. Objavljujemo govor Viktora Ivančića održan na komemoraciji:
"Posvetiti čitav život borbi za istinu i pravdu – borbi protiv laži i nepravde – to svakako nije malo. Taj je život, doduše, ispao tragično kratak, ali, gledajući iz te perspektive, nije mogao biti ispunjeniji.
Postoje novinari koji su to po svome zanatu, ogromna većina njih, i postoje novinari koji su to po svome pozivu, po svojem poslanju. Vlado je bio baš takav, među najrjeđima, među zadnjima preostalim. Bio je novinar svake sekunde svoga vremena, svakim dijelom svoga bića, svakim završetkom svojih nerava. Pred kakvim god iskušenjem da se našao, Vlado nikada nije iznevjerio svoj poziv da bi zadržao svoj posao. Jer to je ultimatum koji se danas pred novinare najčešće stavlja: izdajte svoj poziv da biste se bavili svojim poslom. I najveći broj njih poslušno pristaje na tu ucjenu. Za Vladu bi takva izdaja bila ravna suicidu.
To je ta ključna razlika. Novinar si ponajprije onda – ili čak jedino onda – kada si nepomirljivo sukobljen s usvojenim normama hrvatskoga novinarstva. Hoću reći: Vlado je bio kolekcionar ideala koji više nisu u modi. Samo što te demodirane ideale nije smjestio u muzej, nego ih je upregao u prilično razornu kritičku mašinu. Taj stroj, ne zaboravimo, proizvodi i zrcalni efekt. Kada su ga mrzili – a mrzili su ga često, duboko i strasno – bilo je to između ostalog i zato jer su u njegovu kritičkom gardu prepoznavali vlastitu kapitulaciju.
Bio je bez premca najbolji novinar svoje generacije i jedan od najboljih koje znam. Imao je blistavu inteligenciju, nevjerojatnu intuiciju, stravično brzu misao i bogomdani spisateljski talent, ali iznad svega moralnu konstituciju koja taj talent nije zarobila, nego ga je oslobodila. Jer talent bez morala, talent koji nije podržan snagom principa, to je ipak luk i voda, materijal za kompostiranje, kombinacija tvari koje brzo i lako trunu.
Uvijek sam bio i ponosan i ponizan pred takvim Vladinim intelektualnim odmetništvom. Pred tom demodiranošću, pred tom odanošću vrijednostima koje su danas bagatelizirane i odbačene, pred njegovim upornim otporom tekućem duhu vremena. Bio je veličanstveni plivač protiv struje i nikada ga nije zahvatila matica nacionalžurnalizma, sila koja je našu profesiju ščepala za gušu i odvukla na dno. Kao što znate, stanje ljudstva koje je ostalo nepotopljeno u našoj se struci broji u promilima.
Stoga onom popisu zdravstvenih obilježja što je zadnjih dana izlazio na vidjelo svakako treba dodati kroničnu alergiju na nacionalizam. Vlado nije bio podložan apstraktnim autoritetima poput države i nacije, nisu ga impresionirale zastave, budnice i sličan kič. Po ustrojstvu je bio suprotstavljen gomili. Prezirao je mentalitet čopora. Nije spadao u one koji će oko nametnutih kultova i društvenih tabua hodati oprezno kao po jajima. Naprotiv, ostavio je iza sebe lijepi krš sačinjen od srušenih spomenika, zdrobljenih svetinja i potkopanih mitova. Ono čime se bavio može se nazvati desakralizacijom svakodnevice.
Bio je slobodan čovjek, drugim riječima, i jedino to ga je zanimalo – sloboda i ljudsko dostojanstvo. Prividni paradoks je da je taj slobodar samome sebi nametao vojničku disciplinu. Neću ni spominjati sav onaj šljam što ga je demaskirao na dnevnoj bazi, prokazivao njegovu kriminalnu dušu i, umjesto lica pod krinkama, iznosio na svjetlo dana istinite portrete. Da je stvarno slikar, tehnika bi bila prepoznatljiva: hulje na platnu.
U eri Facebooka, kada vlada hiperinflacija razmjene osjećaja, stvarnih ili simuliranih, jako se trudim u ovoj prilici ne biti sentimentalan, tim više što mi je Vlado bio blizak prijatelj. Reći ću tek da je za mene taj gubitak nenadoknadiv. Bio je od onih koji bi vam se, kada mu se obratite za bilo što, potpuno posvetio. Bio je izvor topline. I neizdrživo mi je mučna ta perverzija da na ovome mjestu, sramotno neprikladno mojim godinama, govorim ja o njemu, umjesto on o meni. Ali nema pomoći. Budući da drugi svijet vjerojatno ne postoji, ostaje nam samo ovaj, ispunjen jadom i bijedom, sada još unakažen ogromnom prazninom, golemom pustoši koja je nastala Vladinim odlaskom.
Želim dodati još nešto. Vlado je cijeli svoj profesionalni vijek opsesivno pisao samo o jednoj temi – o bešćutnome sistemu koji nas okružuje i guta, na raznim poljima. I na kraju ga je taj bešćutni sistem ljubazno šutnuo u smrt. U nekoj opscenoj optici može se reći da je Vlado i svojom smrću raskrinkao tu sistemsku okrutnost. Jer onaj tonski zapis, snimak bezuspješnih pokušaja da se dokopa bolnice, to je istraživačka reportaža kakvu dosad nitko nije napravio. "Novinar do zadnjeg daha", to je u Vladinu slučaju prestala biti metafora.
Ostali smo nijemi pred tim dokumentom o nečovještvu. A prije svega činjenicom da prikazano nečovještvo nije tek individualni akt. Ono je plod sistema. Ono je djelo aparata. Graditelje i aktere tog sistema mogao bih ovdje poslati dođavola, ali bojim se da u svijetu bez Boga ni Đavo nije realna opcija.
Naposljetku se uvijek i radi samo o jednome fundamentalnom sukobu: o borbi između snaga ljudskosti i snaga neljudskosti. Vlado je bio na pravoj strani barikade. Snage neljudskosti pobjeđuju, ali svaki učesnik i porazom dokazuje da je bio čovjek. Zbogom, dragi prijatelju, počivao u miru ljudskom."
