Godine 1996. na područje bivšeg logora smrti u Jasenovcu Franjo Tuđman je imao ozbiljnu namjeru donijeti kosti kvislinga i izdajnika iz Drugog svjetskog rata i od te lokacije napraviti pomirbenu kašu. Ne bi li se, je li, pogledi sinova i unuka okrenuli budućnosti, neometani prošlošću svojih otaca i djedova. Pet do sedam godina unazad pripremao je teren, počevši od objavljivanja knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti" pa do sredine devedesetih: antisemitske rečenice kojima je negirao razmjere holokausta, nagađanja da je u Jasenovcu stradalo duplo manje žrtava od kasnijih službenih brojki, blagoslov saborske komisije koja je utvrdila da je u Jasenovcu zapravo umrlo oko dvije hiljade ljudi. Konačno, u izvještaju o stanju hrvatske nacije 1996. godine definitivno je najavio prenamjenu Memorijalnog područja Jasenovac u poprište sjećanja na žrtve komunizma i fašizma.
Nasilje nad historiografijom i kulturom sjećanja odjeknulo je od Amerike do Izraela. No ništa Tuđmanu nije zasmetalo kao tekst koji je objavljen u Feral Tribuneu. Zapravo, s njime je dobrim dijelom i počelo. U broju 554 od 29. travnja 1996. godine, napisao ga je Marinko Čulić, kolumnist tjednika Novosti i ovogodišnji dobitnik nagrade HND-a za životno djelo.
Mimo svečarske prigode i priznanja koje je Čuliću iskazano ovoga tjedna, kratko ćemo se prisjetiti njegove analize zato što posljedice njene objave odjekuju do danas, tjedan dana nakon što su predstavnici židovske zajednice odbili sudjelovati u službenoj komemoraciji u Jasenovcu. Pod nazivom "Kosti u mikseru", Čulić je u tom tekstu komentirao pozadinu Tuđmanove "zamisli da se Titovi i Pavelićevi zemni ostaci prenesu u Hrvatsku, a da se njihove dvije pokojne vojske, zajedno sa sljedbenicima, postroje jedna uz drugu u Jasenovcu". "I kada bi se u preuređenju Jasenovca radilo samo o tome da se kosti žrtava miješaju s kostima zločinaca, to bi bilo dovoljno morbidno i ludo.
No stvari su još gore. Tuđman vidi novi Jasenovac kao nešto što će 'opominjati hrvatski narod da je u povijesti bio razdvojen i doveden u stanje međusobnog sukoba'. Nehrvatska žrtve se, dakle, ne spominju, što znači da se jedno multietničko stratište želi instrumentalizirati isključivo za unutarnacionalno pomirenje, dok ono transnacionalno – koje personificira Brandtovo padanje na koljena – Tuđman očito ne poznaje i ne priznaje. Na kraju, sav ovaj pomirbeni košmar u koji Tuđman gura svoje podanike ima jedan posve opipljiv i neupitan rezultat – što je više govora o pomirbi, manje je mira među teoretskim pomirbenicima. A ako u slučaju hrvatsko-srpskih sporova sva krivnja za to nije na Tuđmanu, u slučaju hrvatsko-hrvatskih posve sigurno jest", zaključio je Čulić, koji je u tekstu na više mjesta zamjerio Tuđmanu što kao uzor pomirbe nudi model Francisca Franca.
"Pri tome je pozivanje na Franca ne samo potvrda političkog sljepila – jer taj fašistički diktator nije više potreban ni Španjolcima, pa zašto bi Hrvatima – nego je i dokaz historiografske sljeparije, tj. nepoznavanja notornih povijesnih činjenica. Nije, naime, Francov križ pomirenja (...) ujedinio Španjolce falangističkih i republikanskih uvjerenja, kako tvrdi Tuđman, nego je to učinila demokratska preobrazba ove zemlje, koja je bila moguća tek kada je Franco otišao iz života i s vlasti, ni dana prije. Ako se nešto već želi posuditi od Španjolske, onda to može biti samo defrankizacija zemlje, a ne stvaranje totalitarne fašo-komunističke zemlje, na čelu s polutanskim Tuđmanom koji je jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljen od Tita, a drugim od Pavelića (u omjeru koji odgovara trenutačnim političkim okolnostima)."
Svega dva tjedna nakon toga Franjo Tuđman je dao suglasnost Državnom odvjetništvu za kazneni progon svakoga tko vrijeđa instituciju predsjednika, pa tako i Marinka Čulića, kao drugooptuženog u procesu. Prvi je bio Viktor Ivančić, glavni urednik Ferala. Tuđman je članke u Kaznenom zakonu o kleveti i uvredi nekakvim dopisom spojio s institucijom predsjednika i "općim interesima Republike Hrvatske" kako bi nahuškao DORH na novinare. Uz Čulićev tekst, Tuđmanov bijes izazvala je montaža u istom broju: prizor u kojemu mu Pavelić predaje "najdraži pehar", spomenik žrtvama ustaškog logora, "Cvijet u Jasenovcu" Bogdana Bogdanovića. Tuđmanu su u komentaru ponajviše zasmetale dvije stvari: usporedba s Francom i ona rečenica prema kojoj je "jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljen od Tita, a drugim od Pavelića".
Izlažući obranu, Čulić je na sudu rekao da nije pisao o predsjedniku RH, nego o šefu HDZ-a, koji je u toj ulozi o pomirbi govorio i pisao još 1992. godine. "Kako i Tito i Pavelić u današnjoj Hrvatskoj imaju svoje deklarirane i legalne sljedbenike, medu kojima su i parlamentarne stranke, Čuliću nije jasno na temelju čega tužilaštvo ocjenjuje da su to negativne kvalifikacije kojima je Tuđman oklevetan. A i sam se Tuđman u svojim javnim istupima često o ustašama i partizanima afirmativno izjašnjavao", piše u tadašnjem izvješću sa suđenja, na kojem je Čulić tvrdio da Tuđmana nije proglasio Francovim sljednikom; to bi se desilo da je ostvario ideju takve "pomirbe" u Jasenovcu.
Tuđman nikada nije postao realizirani Francov učenik. Tome je nemalo doprinijela i reakcija na suđenje, potpuno suprotna od one koju je kapriciozni osnivač HDZ-a priželjkivao. Malo je reći da je kazneni progon izazvao osudu pristojnijeg dijela novinarske struke, civilnog društva i umnijih intelektualaca u Hrvatskoj. Još gore, Tuđman je nanovo privukao fokus međunarodne javnosti na sebe, kao bizarni i namrgođeni autokrat koji prtlja po masovnoj grobnici kako bi zadovoljio morbidne vizije o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti državice na periferiji Evrope.
Sredinom 1996. objavljeno je, između ostalog, pismo kojim 51 američki senator i kongresmen, uključujući aktualnog predsjednika Joea Bidena, traži da zaustavi travestiju u Jasenovcu. Proces Čuliću i Ivančiću obio se Tuđmanu o glavu i na nacionalnoj razini. U rujnu iste godine sudac Marin Mrčela izrekao je oslobađajuću presudu. No sljedeće godine nju je poništio viši sud i vratio postupak na novo suđenje. Ono je okončano zbog Tuđmanovog biološkog iščeznuća: godine 2000. to je učinio Županijski sud jer se nije javio sljednik, poput supruge Ankice, s punomoći da nastavi postupak, a ne zato što se radilo o skandaloznom i politički montiranom procesu.
Što nas ova prispodoba uči? S ovim vremenskim odmakom, ništa dobro, barem što se tiče desničarske javnosti i HDZ-a. Perverzijom historije, dvadeset godina poslije, na određeni način Tuđmanov frankizam ostvario se u Jasenovcu. Ustaški simpatizeri iz HOS-a "pomirili" su koncem 2016. sadržaj logora s pozdravom "Za dom spremni" na komemorativnoj ploči. Protekla petoljetka obilježena je rasprostranjenim umanjivanjem broja pobijenih u logoru, negdje na razini statističke pogreške, jako blizu nalazima Vukojevićeve, odnosno Tuđmanove komisije.
Njegove laži o komunističkom logoru nakon rata na istoj lokaciji nalaze se u nazivu i publikacijama Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje, poput Tuđmana, relativizira ulogu NDH u holokaustu. Tu su i razvodnjeni istupi njegova institucionalnog sljednika Zorana Milanovića o tome da su Srbi internirani zbog otpora Paveliću, a ne zato što su Srbi. Visoki prekršajni sud dopustio je Thompsonu korištenje ustaške krilatice, nakon što joj je Andrej Plenković dao dvostruku konotaciju. Kako tada, tako i prije koji dan na službenoj komemoraciji nije bilo predstavnika Židova, a sporni pozdrav postojano zagađuje međunacionalne odnose s predstavnicima srpske zajednice u Hrvatskoj. Parafrazom citirane Čulićeve rečenice, demokratska preobrazba ove zemlje postala je moguća tek kada je Franjo otišao iz života i s vlasti, ni dana prije. Problem je, kako vidimo, što u nastavku zemlja nije defranjizirana.
