Bojkot izbora u uvjetima epidemije koronavirusa gurnuo je Srbiju na rub političke anarhije. Vučićeva Srpska napredna stranka granice svoje političke moći proširila je do mogućnosti da sama kroji i prekraja ustavno uređenje zemlje, a opozicija svih fela našla se u situaciji da svoje političke ciljeve može ostvariti samo na ulici. Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću učinilo se da postizborno rasplamsavanje epidemije može opet zaustaviti uvođenjem policijskog sata i bez uvođenja izvanrednog stanja u zemlji jer, pobogu, njegova stranka ionako ima apsolutnu vlast na svim njezinim razinama diljem Srbije, a i njegovo dvomilijunsko biračko tijelo krotko će prihvatiti karantensko zatvaranje zemlje.
U Kataloniji takvo ponovno zatvaranje stanovništva u njihove domove upravo prolazi bez većih političkih potresa i pobuna građana, ali u Srbiji je već sama Vučićeva najava izazvala bijes jednog dijela stanovništva, prije svega nekoliko tisuća Beograđana koji su nahrupili pred zgradu nacionalnog parlamenta da demonstriraju svoje nezadovoljstvo zbog vraćanja policijskog sata u njihove živote, ali, pokazalo se, i zbog toga što barem dio njih organski ne podnosi autoritarni način vladanja Vučićevih naprednjaka. No među njima je bilo i onih koji mjesecima unatrag, poluvojno organizirani, demonstriraju svoju antimigrantsku i anticivilizacijsku politiku, pokušavajući je s ulice unijeti u institucije i makar je djelomično nametnuti i naprednjačkoj vlasti.
Kad je opozicija okupljena u Savezu za Srbiju odlučila bojkotirati izbore, maštala je i najavljivala da će se narod pobuniti i izaći na ulice onog trena kad shvati da su Vučićevi naprednjaci svoju dominantnu vladajuću poziciju podigli na razinu apsolutne vlasti koju nitko u zemlji više ne može kontrolirati i sistemski je ograničavati. Jednom od lidera SzS-a, predsjedniku Narodne stranke Vuku Jeremiću, prvoga dana beogradskih demonstracija učinilo se da je juriš dijela najagresivnijih demonstranata na zgradu parlamenta upravo taj početak narodne pobune koju najavljuje skoro dvije godine, otkad se njegova stranka odlučila bojkotirati rad parlamenta, a potom i izbore. Jeremić je na svom tviter-nalogu uskliknuo ‘Počelo je!’ i požurio se priključiti demonstrantima koji su netom prije prodrli u zgradu parlamenta, no dalje od ulaznog stepeništa nije došao jer su ga demonstranti nekog drugog soja od onoga kojemu on pripada ljutito i s pljuskom po glavi potjerali tamo kamo pripada. I nekolicina drugih opozicijskih lidera slično je prošla, a najgore lider PSG-a Sergej Trifunović koji je dobio udarac fotoaparatom u glavu. Pobuna bijesnih građana protiv Vučićevog režima razlila se i po glavama opozicijskih lidera koji su računali da će im ona biti pogonska energija za postizborno rušenje Vučićeve vlasti. Lider SzS-a Dragan Đilas početkom ovoga tjedna bio je čak primoran da zbog uvreda koje su mu upućene napusti demonstracije koje su njegovi partneri iz Demokratske stranke organizirali pred beogradskim zatvorom, tražeći da se na slobodu puste svi uhapšeni sudionici demonstracija.
I dok su opozicijski lideri bili zatečeni napadima kojima su ih obasule najagresivnije skupine demonstranata, od radikalnih desničara do navijačkih skupina, ali i dio građana revoltiran njihovom političkom jalovošću i konzervativizmom, Vučićeva je vlast nakon početnog iznenađenja na agresiju odgovorila policijskom i žandarmerijskom silom, pokazavši da se spremila za postizbornu uličnu pobunu koju su joj najavljivali Jeremić i drugi zagovornici izbornog bojkota. Vlasti je na ruku išlo i to što je povod za demonstracije bila najava uvođenja policijskog sata zbog ponovnog širenja epidemije koronavirusa, a na njima su glavnu riječ preuzele neofašističke skupine demonstranata koje se protive bilo kakvim pregovorima o statusu Kosova, osim o njegovu vraćanju u sastav Srbije.
Njihovi nemilosrdni napadi na policiju i policijska reakcija koja ih je vraćanjem istom mjerom razjurila bili su pokazna vježba što Srbiju vjerojatno čeka kad i ako jednog dana pregovori o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine završe kompromisnim sporazumom koji se mnogima u Srbiji i na Kosovu neće svidjeti. Vuk Jeremić i drugi opozicijski lideri kojima je kosovsko pitanje trebalo biti as iz rukava u pokeru koji igraju s Vučićevom vlašću, a pritom im je bojkot bio blef za skrivanje slabih izbornih karata, dobili su lekciju da nisu jedini koji se spremaju zbog Kosova rušiti Vučića.
Jeremić na veb-stranicama svoje stranke već dugo drži svoje domaće i strane medijske istupe u kojima govori o povezanosti izbornog bojkota i kosovskog pitanja. Pritom nije krio da bojkotom izbora želi postići upravo ono što se i dogodilo, a to je da Vučićevi naprednjaci praktički ostanu sami u parlamentu i u drugim dijelovima vlasti u trenutku kad moraju prihvatiti sporazum o Kosovu. Primjerice, tvrdio je da je ‘Srbija na ivici istorijskog, moralnog i državnog sloma kada je reč o Kosovu i Metohiji, jer se Vučić sprema da potpiše sporazum o razgraničenju, koji bi predstavljao akt veleizdaje zato što bi se tim sporazumom Srbija trajno odrekla svoje teritorije i jednog od temelja svog identiteta. Veleizdajnik može ostati na vlasti samo uz direktnu podršku iz inostranstva. (…) Kada se jednom pređe Rubikon veleizdaje, tada više nema nazad i moraju se davati ustupci zarad opstanka na vlasti. To je put analogan putu Mila Đukanovića u Crnoj Gori, kome je Rubikon bio referendum o nezavisnosti, nakon čega je sledilo priznanje Kosova i potom članstvo u NATO-u’. Kad se spoje Vučićeva diktatura i veleizdaja, prognozirao je Jeremić, u Srbiji će se opet dogoditi pobunjeni narod zreo da ga u rušenje Vučićevog režima povede onaj dio opozicije koji se bojkotom parlamenta i izbora navodno žrtvovao čekajući da na valu uličnih demonstracija preuzme vlast i obrani demokratski poredak i nacionalne interese.
Epidemija koronavirusa ubrzala je postizborna događanja u Srbiji i pokrenula ulične demonstracije prije nego što se dogodila ‘Vučićeva kosovska veleizdaja’. Demonstracije su pritom umjesto Vučićevog režima pomele opoziciju i njezine lidere. Opozicija se bojkotom izbora sama isključila iz zakonodavne vlasti, a demonstranti su je izbacili iz prvih redova ulične borbe za rušenje režima. Jeremić na izborima ne želi sudjelovati sve dok se ne stvore uvjeti da na njima opozicija osvoji barem sto zastupničkih mandata, uvjeren da se za takve uvjete može izboriti samo uličnim prosvjedima, a sada su i on i drugi opozicionari dobili poruku s ulice da će politička anarhija prije njih pomesti s političke scene nego Vučićeve naprednjake, kojima su darivali parlamentarne mandate koje su na izborima mogli osvojiti i osigurali im dvotrećinsku parlamentarnu većinu s kojom mogu činiti što god hoće do sljedećih izbora. A do tada će i sadašnja opozicija strepiti od svih budućih uličnih pobuna građana jer su beogradske demonstracije, koje su poput koronavirusa naglo buknule i državnom su represijom jednako brzo suzbijene, opoziciju gurnule na marginu ulične demokracije nakon što se sama izbacila iz parlamentarne demokracije. Između Vučićevih naprednjaka i naroda više nema opozicije jer je narod tako odlučio na izborima, a potom i na ulici.
