Kakav je položaj ljudi srpske nacionalnosti na okučanskom području?
Među 3.700 ljudi koliko ovdje živi, srpske je nacionalnosti njih 22,7 posto: u samim Okučanima stotinjak, a ostalih po okolnim selima. Za razliku od mnogih drugih sredina, mi nemamo problema sa strujom, ali imamo s time što su kuće obnovljene samo onima koji ovdje više ne žive: tako one stoje prazne, a oni koji su ostali mahom nisu dobili ništa od onoga što su tražili, čak ni popravak krova i prozora, pa sada žive u objektima bez osnovnih uvjeta. Osim toga, kao i širom Posavine, puno je ovdje onih koji još nemaju hrvatsko državljanstvo, dokumente i zdravstveno osiguranje, a uz Srbiju ili BiH ne veže ih više ništa osim porijekla. Prošla im je politička garnitura obećala da će dobiti državljanstvo odjave li ga u spomenutim susjednim zemljama, ali oni mahom nemaju novca ni za odjavu ni za prijavu, pa sam predlagao da se takvi slučajevi ne rješavaju pojedinačno, nego skupno.
Ljudi nemaju primanja, a i oni koji zadovoljavaju uvjete za socijalu počesto odbijaju takvu mogućnost. Govorim im da je dobro dok su zdravi i da će teško biti kad se razbole, ali se uglavnom oglušuju na takva upozorenja i snalaze sami kakogod znaju i umiju… Imaju krmače i brinu o usjevima, pa im i sjemenski kukuruz koji dobivaju od SNV-a i srpskoga Komesarijata za izbjeglice itekako dobro dođe. Nažalost, na njega imaju pravo samo oni koji su u izbjeglištvu bili u Srbiji.
U Općini, osim jedne čistačice, nema zaposlenih ljudi srpske nacionalnosti. Ipak, pet je naših sunarodnjakinja na dvije godine zaposleno kroz program ‘Zaželi’, a petorica muškaraca pristala su na javne radove. Zapravo, u cijelim Okučanima malotko i malošto radi, možda svega nekoliko OPG-ova. Nedavno je zatvorena jedna tvrtka čiji je vlasnik pobjegao jer je radnicima ostao dužan dvije plaće. Nezaposlenost je problem koji ovdje podjednako muči Srbe i Hrvate. Neke familije s troje ili četvero djece pristanu na socijalnu pomoć, pa se tata ili mami i ne isplati raditi. No, za razliku od većinskog, kad iseljavaju cijele familije, naš narod odlazi samo za sezonskim poslovima i to na more ili u šumovita područja Like i Slavonije. Tako je lani zaključano stotinjak hrvatskih, uglavnom doseljeničkih kuća.
Dobiva li Općina pomoć?
Od Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje dobili smo novac za dovršetak pratećih objekata na okučanskim sportskim terenima. Ovdašnja srpska zajednica dobila je preko SNV-a 100.000 kuna za izgradnju temelja sportske dvorane te još 70.000 za projektnu dokumentaciju koja bi trebala biti pripremljena do kraja kolovoza; moram reći da se nadamo i budućoj pomoći vezanoj uz taj objekt. Nama je ovdje doista potrebna svaka pomoć, pa mi je drago što su naši zastupnici iz manjinske kvote neke naše projekte i Okučane postavili kao prioritet.
Kakvi su međunacionalni odnosi u okučanskom kraju i kako pripadnici srpske zajednice surađuju s lokalnim vlastima?
Odnosi su u posljednje dvije-tri godine poboljšani, bude sporadičnih ekscesa, ali ne i žešćih fizičkih ili verbalnih prijetnji. Tome podjednako pridonose pripadnici većinskog i manjinskog naroda, a i dalje – radi napretka i dobrobiti ljudi i mjesta – moramo na tome ustrajavati. Kad smo obnovili crkve u Okučanima i selu Bodegraje, rekli su nam da smo njima uljepšali ta mjesta, pa nam na crkvene praznike i slave dolazi puno Hrvata. Ipak, od trojice manjinskih vijećnika u općinskoj vlasti – jednog iz HDZ-a, jednog iz Demokratskog saveza Srba i jednog iz SDSS-a – čuje se samo onaj iz posljednje stranke, koja je pokrenula inicijativu za gradnju doma, mrtvačnice i ograđivanje groblja za sela Vrbovljani i Čovac. Osim toga, vratili smo spomenik u centar Okučana te tiskali knjigu o spomeničkoj baštini NOB-a na ovom području.
Kako stoje okučanske organizacije srpske manjine i jesu li one snažno vezane uz SPC?
Naše Vijeće i Kolo srpskih sestara okupljaju se oko SPC-a jer nam je jasno da se moramo držati zajedno. Samo što pojedinci dovedeni ‘sa strane’ u ovdašnji pododbor Prosvjete vode razbijačku politiku, a ona ide na štetu cijele naše zajednice.
