Okučanski kraj, cestovna i željeznička poveznica, mrtva je točka kroz koju vrijeme prolazi, mimo ljudi. Teško je negdje zapaziti slavonsku ravnicu, sigurno je osvajaju nejaki, pomlađeni zeleni šumarci. Iako je podne, sunčan dan, nigdje na vidiku traktora ni ljudi u proljetnim radovima. Pitoma sela, nizove poratno obnovljenih kuća iz kojih ne izvire život, s vremena na vrijeme presijecaju visoka, ozelenjela stabla koja iz unutrašnjosti neobnovljenih nekadašnjih domova prkose svojom visinom kao znakovi u prostoru suludih ratnih stradanja, ljudskih nepravdi i vječitih potreba za međunacionalnim revanšizmom. Nailazimo i na nekoliko zidina iz kojih se nazire nekadašnja monumentalnost koju su popunjavali visoki zvonici pravoslavnih crkvi, sada samo granje i šiblje. Fotografiramo jednu takvu, onu u Medarima, zastaje policijski auto i službenici provjeravaju tko smo i zašto fotografiramo. Dani sumnje i nevjerice.
Bio sam u koloni kroz Novi Varoš kad je Hrvatska vojska pucala po nama. Moja devetogodišnja rođakinja ranjena je kad je Hrvatska vojska pucala na autobus civila. Sve se to negira. Znam da pobjednici pišu povijest, ali negdje bi trebalo biti i mjesta za civilne, srpske žrtve - kaže Aleksandar Vukasović
Dvadeset i devet je godina od legitimne, hrvatske vojne redarstvene akcije Bljesak kojom je zapadna Slavonija vraćena u ustavnopravni poredak Hrvatske, ali i posljedica koje je ostavio egzodus većinskog srpskog stanovništva iz tadašnje zaštićene UN-ove zone. Tu, u Medarima, prvog maja 1995. živjelo je 24 srpskih civila, između njih i prve linije Hrvatske vojske nalazio se nepalski bataljun UNPROFOR-a, udaljen samo sto metara od prvih kuća sa zadaćom da štiti srpsko stanovništvo od eventualnih hrvatskih napada. Poslije napada HV-a u Medarima je ubijeno 22 civila, od toga troje maloljetne djece i osmero nemoćnih staraca u osmoj i devetoj deceniji života.
Na mapi prvomajskog stradanja je i Paklenica, također selo na liniji razgraničenja pred kojom je bio jordanski bataljun UN-a. U njoj su pripadnici HV-a ubili 20 srpskih civila. Kroz Novi Varoš hrlili su izbezumljeni ljudi na traktorima, konjskim zapregama, biciklima, pješice, u tri kolone prema mostu na Savi i na izlazu prema Bosanskoj Gradišci. Iz obližnjih šuma Prašnik i Ljeskovača, po izbjegličkoj koloni padale su bombe, granate, meci.
Nekoliko dana nakon prolaska izbjegličke kolone kroz Novi Varoš, ta dionica puta bila je zatvorena i za pripadnike UN-a. Mira nije bilo ni preko Save, u Bosanskoj Gradišci koju su hrvatske snage također granatirale u dva majska dana, a među poginulima je bilo i djece. To su tek neki segmenti iz Bljeska koji u hrvatskom javnom prostoru ni jedne godine nisu spomenuti u danima obilježavanja pobjede hrvatske vojske pa čak ni službeni podatak da je u organizaciji Uprave za zatočene i nestale ekshumirana 151 osoba stradala u Bljesku.
Cesta i ruševine u selu Novi Varoš (Foto: Sandro Lendler)
Priče o stradanju već zamiru. Sve su kraće. Kao i životi njihovih aktera. Samo uzdasi postaju dublji, a pogledi teži od tišine pitome Slavonije od Papuka do Save. Većina naših sugovornika vratila se još 1998. i to ne zato što nisu imali kamo i što nisu uspjeli tamo negdje, u izbjeglištvu. Imali su tada vremena za neki novi život, nudile su im se prilike zahvaljujući međunarodnim organizacijama, jednosmjerne karte za Kanadu, Ameriku, Australiju, daleko, što dalje od stradalničke slavonske stvarnosti.
Umjesto toga izabrali su svoj zavičaj, gdje su dočekani kao stranci, svoj kućni prag, bez obzira na to bio on spaljen, srušen ili su ga zauzeli pripadnici većinskog, hrvatskog naroda. Danas, 29 godina poslije Bljeska i 26 godina poslije povratka, čuvaju svoj bljesak života i svjetlosti za koji su se izborili unatoč nejednakim društvenim uvjetima. Mnogo je nepravdi na njihovim leđima, mnogo prešućenih istina izbrazdalo je njihova lica, mnogo se životnih šansi ugasilo u njihovim očima.
Aleksandar Vukasović je te 1995. imao 13 godina. Dovoljno emocionalno zreo da pamti slike, osjeti tadašnju težinu, bude svjestan gubitaka, praznina i posljedica.
Aleksandar Vukasović s djetetom (Foto: Sandro Lendler)
- Otac mi je ranjen u Bljesku. Danas se u hrvatskoj javnosti o stradanju Srba u Bljesku čuje jedino priča kako su srpski tenkovi gazili po živim Srbima u izbjegličkoj koloni kroz Novi Varoš čime se skriva istina da je iz šume Prašnik hrvatska vojska granatirala izbjegličku kolonu. Znam o čemu pričam, bio sam u toj koloni kroz Novi Varoš kad je Hrvatska vojska pucala po nama. Moja devetogodišnja rođakinja ranjena je na Bijelim stijenama kad je Hrvatska vojska pucala na autobus civila. Sve se to negira. Znamo da pobjednici pišu povijest, ali negdje bi trebalo biti i mjesta za civilne, srpske žrtve jer su i oni državljani i građani Hrvatske. Nakon svega, otac mi je prvi put u Okučane došao dvije godine nakon Bljeska, preko Mađarske. Jednostavno, htio je doći svojoj kući. Ja sam se vratio godinu poslije, 1998. Nije bilo jednostavno - govori Aleksandar o nepravdi koju svakog prvog maja otada iznova proživljava.
U Hrvatskoj se najstarija nagrada za dječju književnost i ilustraciju zove po Grigoru Vitezu. Njegova djela prevedena su na 60 jezika. Vitez je još uvijek u svim hrvatskim čitankama, ali u Okučanima ni dječji vrtić ni osnovna škola ne nose njegovo ime. Osnovna škola donedavno nije imala ni knjige Grigora Viteza - kaže zamjenik načelnika Okučana
Danas u zrelim godinama, Aleksandar je profesionalni vozač, uz njega je nova generacija, četvero djece: Dragana, Milica, Lazar i Aleksandra. U braku je s Hrvaticom, izbjeglicom iz Bosanske Posavine.
- Formirao sam ovdje život. Služio sam Hrvatsku vojsku 2001. u Bjelovaru. Nisam morao, mogao sam birati gdje ću odslužiti vojni rok: u Hrvatskoj, Republici Srpskoj ili Srbiji. Hrvatska mi je jedina domovina, tu mi je kuća, tu sam se rodio i odrastao, vratio se poslije svega. Iako je bilo svježe poratno vrijeme, odluka je bila sasvim jednostavna. I zašto sad poslije svih odluka i izbora da me netko u Hrvatskoj stavlja u drugi red građana ili da se moja djeca sutra osjećaju neugodno jer su Srbi? Nekako nam većina, hrvatska javnost, uvijek nameće potrebu da moramo dokazivati tu lojalnost, pripadnost Hrvatskoj! Zar moja životna priča i priča moje generacije nije dovoljna? Ja nemam potrebu nikome ništa dokazivati. Radim svoj posao, svoj sam na svome, poštujem zakon i sistem, hrvatski sam porezni obveznik, što bih još trebao - priča Aleksandar.
Vukasović se sjeća Okučana iz vremena njegovog djetinjstva kada su postojala po četiri razredna odjeljenja u svakog generaciji. Prema selima su svakih sat vremena vozili puni autobusi. Okučani u kojima odrastaju njegova djeca sasvim su neka druga sredina.
- Okučani su mjesto čudnih promjena, odricanja i apsurda. U Zagrebu postoji Vinogradska ulica, ali u Okučanima se ta Vinogradska ulica morala preimenovati u Ulicu Hrvatskog vijeća obrane. Nije mogla ostati ni Zagrebačka ulica, preimenovana je u Ulicu blaženog Alojzija Stepinca. Ne znam kome su u Okučanima poslije Bljeska smetali Vinogradska ili Zagrebačka ulica? Mogao bih čak razumjeti da se ulica zvala Beogradska pa da su je preimenovali, ali da su morali mijenjati i ime Zagrebačke ulice, to ne razumijem.
Koliko me stranaca iz Europe zaustavlja i pita gdje je autocesta za Beograd. Stranci uopće ne znaju što je i gdje je Lipovac, oni pitaju gdje je Beograd. Na autocesti nema nikakvog obilježja da se ide prema Beogradu. Koja je to boljka i potreba da se distancira od nekog grada, 30 godina nakon rata? Da li je to slika malograđanstva ili potreba da se uporno dokaže i potvrdi jače hrvatstvo - kaže Aleksandar.
Siniša Martinović (Foto: Sandro Lendler)
Okučani imaju sreću da se u njihovom kraju rodio pjesnik i začetnik moderne hrvatske književnosti za djecu Grigor Vitez. Pokopan je u rodnom Kosovcu. Međutim, današnji stanovnici Okučana nemaju potrebu iskazati poštovanje, a kamoli ponos na veličinu kakva je bio Vitez. Bilo bi logično, da ne kažemo i zdravo, da sredina koja je iznjedrila tako veliko ime nazove osnovnu školu i dječji vrtić po njemu, ali to nije slučaj. Dječji vrtić u Okučanima zove se Bljesak, a osnovna škola po imenu mjesta. Da li je to zbog stida što je Grigor Vitez imao nepoželjna krvna zrnca ili još jedan primjer dokazivanja hrvatstva isticanjem naziva vojne akcije u imenu dječjeg vrtića?
Na zgradi vrtića u Okučanima postavljena je i spomen-ploča: "Mrtvim i živim suborcima bljeskovite pobjede – Hrvati su stoljećima domovinu snili, stvarali je u teškim trenucima rata, a bljeskovitim pobjedama podarili slobodu naraštajima koji dolaze."
Zamjenik načelnika iz srpskih redova Siniša Martinović podsjeća da se predratni dječji vrtić zvao po Grigoru Vitezu sve do Bljeska 1995. i da se takvim društvenim odnosom, bez razvijanja kulture mira, suživota, otvorene tolerancije Okučane želi zarobiti u ratnom vremenu.
- U Hrvatskoj se najstarija nagrada za dječju književnost i ilustraciju zove po Grigoru Vitezu. Njegova djela prevedena su na 60 jezika. Grigor Vitez je još uvijek u svim hrvatskim čitankama, ali u Okučanima dječji vrtić ni osnovna škola ne mogu nositi njegovo ime. Osnovna škola donedavno nije imala ni knjige Grigora Viteza. Poslije Bljeska sve su njegove knjige izbačene iz škole. U Okučanima nema sluha za Grigora Viteza. Ili je živio u pogrešnom vremenu, ili je bio na pogrešnoj strani, ili se želi na svakom koraku što više distancirati od bilo kakvog srpskog obilježja Okučana i što više udaljiti od nekadašnjeg izgleda i značaja - govori Martinović.
Dječji vrtić u Okučanima – nekad "Grigor Vitez", danas "Bljesak" (Foto: Sandro Lendler)
- Srpska zajednica u Okučanima prethodne dvije i po decenije bori se za svoje etničko preživljavanje i bitisanje u društvenom životu naših Okučana. Ali teško se i poslije tri decenije probijaju blokade. Zadnjih nekoliko godina, suživot je mirniji, otvoreniji. Valjda su konačno ljudi shvatili da ne vrijedi iskazivati netrpeljivost. Ali prečesto smo svjedočili da su nas slali da idemo svojim kućama, u Srbiju. Koliko danas Hrvata zna otpjevati našu, hrvatsku himnu Lijepu našu, ali nam znaju nabijati na nos neku nelojalnost. Mi nismo rođeni ni u Bosni ni u Srbiji, učili smo Lijepu našu u školi, na nastavi srpsko-hrvatskog jezika. Ovdje su grobovi naših predaka. U mojoj porodici ima i Hrvata i Srba, nitko nije iz Bosne ni iz Srbije, moji su svi iz Hrvatske. Meni moj tetak Hrvat ne smeta niti mi je ikad smetao, ali to nekome smeta. Ako nije Jovan, onda je Ivan. Zašto našu djecu ne učimo da grade zajedništvo, da se više našoj djeci ne bi desilo ono što se desilo nama, mržnja i rat - govori Siniša Martinović napominjući da podjela ima i unutar srpske zajednice.
Svjedočio sam kako mladi Srbi pored sve svoje želje nisu mogli postati hrvatski policajci. Sad kad više nema tko raditi, kad su za mladim Srbima u Europu otišli i mladi Hrvati, gledam kako nam u hrvatskoj policiji može radi svatko, bez ikakvih kriterija - priča Milenko Ećimović
- Srbi koji su ostali u Srbiji pitaju nas što tražimo ovdje. Normalno je da im djeca odlaze raditi u Njemačku, ali im nije normalno da dođu svojoj kući, u Okučane. Da živim u Njemačkoj bio bih dobar Srbin, ali nisam dobar jer živim u Okučanima. Ne znam u čemu je razlika. Ili Švabo je dobar zet, samo nek' nije Hrvat, zašto? Što se desilo u našim glavama? Prije su nas Srbijanci zvali Prečanima, sad nas tako zovu i naši Srbi iz Okučana koji su ostali u Srbiji. Žalosno. Ljudi koji se mogu odreći svoje djedovine, zaboraviti na svoje grobove, ne mogu imati ni budućnost - zaključuje Martinović.
Milenko Ećimović, umirovljeni hrvatski policajac, ističe da se u Okučanima drastično promijenila nacionalna struktura. Prema popisu stanovništva 1991. u Okučanima je živjelo 72,43 posto Srba, 12,65 posto Hrvata i 8,11 posto Jugoslavena. Multietnička sredina koju je krasila multikulturalnost. Danas je Srba u Okučanima samo 17,6 posto i jedina su sredina na području zapadne Slavonije koja je uspjela zadržati pravo koje proistječe iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina na mjesto zamjenika načelnika u izvršnoj vlasti.
- Srbi decenijama nisu mogli dobiti posao u državnoj i javnoj upravi. Ja sam Srbin, hrvatski policajac s područja mirne reintegracije. Svjedočio sam kako mladi Srbi pored sve svoje želje nisu mogli postati hrvatski policajci, nisu prolazili testove provjera o svojim roditeljima, rušilo ih se na sve moguće načine. Samo da ne budu dio sustava, tjeralo ih se. Sad kad više nema tko raditi, kad su za mladim Srbima u Europu otišli i mladi Hrvati, gledam kako nam u hrvatskoj policiji može raditi svatko, bez ikakvih kriterija, pretili mladići koji jedva hodaju, bez ikakve kondicije - priča Milenko Ećimović i dodaje da u poslijeratnim Okučanima država potencira nerad.
Milenko Ećimović (Foto: Sandro Lendler)
- Nekad izdašnim socijalnim povlasticama, a danas nerad hrani poljoprivrednim poticajima. Naše ravnice pretvorene su u šume, ispražnjena su sela, najvažnije je zaorati, nevažno koliki je urod, kakav je klip kukuruza, kad sve to pokriva poljoprivredni poticaj. Naša prirodna bogatstva prodaju se za bagatelu. Šuma se masovno siječe, kamen eksploatira, lokalna zajednica od svega toga nema apsolutno ništa. Zemlja se prodaje u bescjenje, bez realne, tržišne cijene jer ovdje je ipak još uvijek zemlja vlasnika srpske nacionalnosti. Otišao je srpski narod, ostala je njihova zemlja, katastarski i gruntovno.
Trideset godina poslije, Srbe u rasijanju ne zanima ništa više, ta zemlja im predstavlja samo problem, izdatak. Prodajom zemlje srpstvo se trajno briše s ovih prostora. To je posljednji čin nestanka. Ostaju još samo groblja, još nam to nisu uzeli, to su zadnji znakovi na putu. Pokušavamo očuvati i obnoviti crkve ne zato da zvone za krštenja, vjenčanja, za okupljanje naroda za velike vjerske praznike, nego da budu spomenici o nama kad srpskog naroda više ne bude, u nekad pravoslavnoj zapadnoj Slavoniji - govori Milenko Ećimović.
Ankica Vlaisavljević sve vrijeme posljednjeg rata bila je u Hrvatskoj, u Novoj Gradišci, danas je zamjenica načelnika iz srpskih redova općine Dragalić kojoj pripada i srpsko selo Medari koje je stradalo u Bljesku. Ona smatra da je osnova gospodarske i demografske propasti krajeva stradalih ratom neiskorijenjeno međunacionalno nepovjerenje.
Ankica Vlaisavljević (Foto: Sandro Lendler)
- Samo zavaravamo jedni druge. Kao da smo po nekoj zloj kobi zatočeni u nekoj prokletoj avliji i moramo se trpjeti. Većinsko hrvatsko stanovništvo i nakon tri decenije ima snažnu potrebu dokazivati svoju snagu i premoć u svakom pogledu prema nacionalnoj manjini, Srbima. Ostalo je prikriveno zlo u ljudima. Ovdje u Drugom svjetskom ratu nema srpske porodice iz koje netko nije stradao u Staroj Gradišci ili u Jasenovcu. Sve je bio pepeo, ali naši djedovi i očevi su ponovo sagradili svoja ognjišta. Pa opet posljednji rat. Potičem iz selâ požeške kotline iz kojih je u jesen 1991. iseljeno srpsko stanovništvo na temelju poznate naredbe Kriznog štaba Požege. Država je uzela starateljstvo nad svom našom imovinom, a zemlju su podijelila Hrvatima iz susjednog sela. O toj mučnoj epizodi današnje Hrvatske više nema ni spomena. Ne spominju je čak ni sami Srbi. Koliko puta sam u očima ljudi vidjela nevjericu kad bi otkrili da sam Srpkinja, kao da više nisam dobrodošla ovdje, a ja nikada nisam otišla iz Hrvatske - govori Vlaisavljević.
- Sve su oko nas izgubljene bitke. Nitko nije dobio. Izgubljena je zapadna Slavonija. Samo u ovoj našoj maloj sredini godišnje se zaključa po sto hrvatskih kuća, cijele familije odlaze što dalje odavde za boljim životom. Razlika je samo što su prvo otišli Srbi, a za njima i Hrvati. I tko na kraju može biti sretan, i slaviti pobjedu? - pita se Ankica Vlaisavljević.
Stana Samac i Gordana Ljubišić (Foto: Sandro Lendler)
Gordana Ljubišić iz Medara u maju 1995. imala je 21 godinu i dvoje djece: trogodišnju Rajku i dvomjesečnog Mitra. Vratili su se još 1998. Kuća im je bila srušena, snalazili su se uz pomoć roditelja, a 2005. rodila je i treće dijete, Nemanju. Danas je sve troje Gordanine djece u Njemačkoj. Poslije svih tragedija, Gordana smatra da je uspjela.
- Uspjela sam odgojiti djecu i poslati ih na pravi put. Oni su najveća radost koju sam mogla doživjeti nakon rata. Nije lako bilo biti Srbin povratnik u Okučanima. Moj otac je otišao u mirovinu prije 1990-ih. Nakon Bljeska sve do 1998. nije primio ni jednu mirovinu. Nikad mu te mirovine nisu isplaćene. Radila sam po njivama za dnevnicu. Danas sam bez dana radnog staža. Nisam imala želju da idem za Srbiju, mogla sam ići za Dansku, za Norvešku, ali ne, ja sam se željela vratiti u svoje selo, željela sam ostati u svojim Okučanima, a znam da bi nam svima bio život lakši i jednostavniji da smo se spakovali i otišli dalje. Sigurno bismo imali zaposlenje, radni staž, veće mogućnosti, bili ravnopravni s drugima. Ali nemam žaliti ni za čim. Te odluke, ti bolovi, dio su mog identiteta, dio života, svakog dana - govori Gordana koja danas živi s majkom Stanom Samac.
- Postoji težina, vlastita nemoć da nešto promijenim. Moja djeca to nisu proživjela, ne sjećaju se, ne pamte, ne znaju, bili su mali. Znaju po pričama. Ali šute, ne govore ništa. Ne trebaju se time opterećivati, golem je to životni teret nas generacija koji za neki ljepši početak života ne znamo. Nikad nam životi nisu bili isti kao našim vršnjacima Hrvatima, nismo imali iste mogućnosti, da bismo uspjeli uvijek smo morali biti nekoliko koraka ispred, uvijek smo se morali mnogo više truditi, mnogo više znati, savladavati mnoga ograničenja, to je društvo koje nas je zbog prošlosti kažnjavalo bez sudije i bez presude. Nastojim djecu zaštiti od mojih doživljaja, osjećaja i straha. Naša djeca zaslužuju ljepše djetinjstvo i mladost, bar to vrijeme života da im bude bezbrižnije. Daleko od svih ovdašnjih tuga, nepravdi, zaborava, tragedija. Da se taj lanac prekine - zaključuje Gordana o još jednoj hrvatsko-srpskoj priči dvadesetog vijeka.
