Kada Amerika krene u neko od svojih osvajanja diljem svijeta, obično se kao ideološki motiv tih vojnih intervencija i okupacija navodi "izvoz demokracije". Pod pojmom (liberalne) demokracije obično se pak misli na zaštitu ljudskih, građanskih i političkih prava, poštivanje privatnog vlasništva i vladavinu prava.
Budući da demokracija podrazumijeva i transparentno donošenje odluka uz sudjelovanje što šire javnosti, naročito ako se te odluke odnose na pokretanje ratova, zanimljivo je vidjeti kako u praksi izgleda odlučivanje o vojnim intervencijama u SAD-u. Neprofitni institut Brennan Center for Justice pri pravnom fakultetu u New Yorku ovih je dana objavio istraživanje koje se bavi upravo time, a koje pokazuje da je SAD tijekom 20. i 21. stoljeća pokrenuo nekoliko desetaka "tajnih ratova", toliko tajnih da o nekima od njih ništa nije znao nitko osim predsjednika države i njegovog najužeg tima, pa tako ni članovi temeljnog tijela predstavničke demokracije, Kongresa.
Nakon 11. rujna utihnula su sva kongresna nastojanja da se Rezolucija o ratnim ovlastima poštuje, a već nekoliko tjedana kasnije to je tijelo izglasalo Zakon o autorizaciji upotrebe vojne sile kojim su udareni temelji današnje prakse ratovanja bez upliva Kongresa i šire javnosti
Podaci do kojih je došao Centar Brennan pokazuju da je od 2001. godine naovamo SAD ovakve tajne ratove, u kojima je kombinirao zračne udare, direktne borbe na terenu i upotrebu proxy snaga, vodio u zemljama kao što su Afganistan, Irak, Pakistan, Kamerun, Egipat, Kenija, Libanon, Libija, Mali, Mauritanija, Niger, Nigerija, Somalija, Sirija, Tunis, Jemen, Etiopija, Uganda i Filipini. Iako je njihovo postojanje danas uglavnom poznato, ponajviše zahvaljujući novinarskim istraživanjima, spomenuti izvještaj porast broja američkih tajnih ratova promatra kao recentan fenomen. U njemu se analiziraju razmjeri rastezanja i manipulacije ustavnim ovlastima izvršne vlasti u cilju kreiranja pokrića za pokretanja vojnih intervencija, često bez ikakvog znanja javnosti i uz nikakav ili minimalan nadzor Kongresa.
Kao ilustraciju Centar navodi primjer iz 2017. godine, kada su zastupnici saznali da su u Nigeru poginula četiri američka vojnika od strane lokalne franšize terorističke organizacije Islamska država. "Nisam znao da imamo tisuću vojnika u Nigeru", rekao je tada novinarima republikanski senator Lindsey Graham, zatraživši od Bijele kuće da informira Kongres o američkoj borbi protiv ISIS-a u toj zapadnoafričkoj državi.
Istraživači Centra Brennan smatraju da je praksa vođenja tajnih ratova nedemokratska i protuustavna te navode da je ona započela s početkom hladnog rata, a eskalirala nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. Praktički cijelu američku povijest do sredine 20. stoljeća izvršna je vlast revnosno poštivala ravnotežu u rasporedu vojnih ovlasti kakvu propisuje ustav, eksplicitno dajući Kongresu ovlast objavljivanja rata te stvaranja, financiranja i reguliranja vojske. S druge strane, prema ustavu je uloga predsjednika države kao vrhovnog zapovjednika vojske prilično uska i nastupa tek nakon što Kongres donese zakon kojim se autorizira započinjanje vojnog sukoba.
Prvi presedan koji je omogućio kontrolu Kongresa nad odlučivanjem o oružanim sukobima dogodio se već 10 godina nakon donošenja ustava, kada su zastupnici ograničili upotrebu američkih ratnih brodova u sukobu s Francuskom. Predsjednik John Adams tada je od Kongresa tražio dozvolu da se američki brodovi s francuskima sukobljavaju na pučini, no Kongres je to odbio – a Adams bespogovorno prihvatio – dozvolivši samo pomorsku obranu obale. Autoritet Kongresa u vojnim sukobima priznavali su i kasniji predsjednici, pa tako čak ni u vrijeme građanskog rata, kada su direktno bili ugroženi američki životi i teritorij, nisu donosili unilateralne odluke.
Truman potpisuje dokument o ulasku SAD-a u Korejski rat (Foto: Wikimedia Commons)
Do promjene te paradigme došlo je tek s početkom hladnog rata, preciznije 1950. kada je predsjednik Harry S. Truman na svoju ruku poslao vojsku u rat koji su vodile Sjeverna i Južna Koreja. SAD je u korejskom ratu sudjelovao tri godine bez kongresnog odobrenja, proširivši predsjedničke ratne ovlasti na situacije kada je sukob "u širem političkom interesu američke vanjske politike". Sljedeći predsjednik Dwight Eisenhower pokrenuo je niz neautoriziranih intervencija CIA-e u Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji, pri čemu autori izdvajaju primjer Laosa. Tamo je CIA bez odobrenja Kongresa formirala i financirala široku mrežu antikomunističkih milicija koja se sastojala od desetaka tisuća Laošana, a razmjeri tamo provođenih operacija zračnih udara saznali su se tek nakon novinarskih otkrića.
"Nisam znao da imamo tisuću vojnika u Nigeru", rekao je 2017. novinarima republikanski senator Lindsey Graham, zatraživši od Bijele kuće da informira Kongres o američkoj borbi protiv ISIS-a u toj zapadnoafričkoj državi
Kongres je koncem Eisenhowerovog mandata zaključio da je njegovu administraciju karakterizirala "tajnost bez presedana u američkoj povijesti", no unatoč svijesti o opasnostima tog presedana nije uspio zaustaviti taj proces već se on sa sljedećim administracijama ubrzao. Predsjednik Richard Nixon neovlašteno je 1969. vijetnamski rat proširio na teritorij neutralne Kambodže, o čemu je Kongres saznao tek četiri godine kasnije. Potaknut time, 1973. donio je Rezoluciju o ratnim ovlastima koja propisuje da predsjednik ne smije državu uvući u rat bez prethodnog odobrenja Kongresa.
Unatoč rezoluciji, predsjednik Ronald Reagan intervenirao je bez odobrenja u Gvatemali i Grenadi, a Kongres je, pozivajući se na Rezoluciju, imao primjedbe i na intervencije u Jugoslaviji, Ruandi, Somaliji i na Haitiju, koje su provođene u vrijeme Billa Clintona.
Nakon 11. rujna, međutim, utihnula su sva kongresna nastojanja da se Rezolucija poštuje, a već nekoliko tjedana kasnije to je tijelo izglasalo Zakon o autorizaciji upotrebe vojne sile (AUMF) kojim su udareni temelji današnje prakse ratovanja bez upliva Kongresa i šire javnosti. Zakon je predsjedniku dao ovlasti da vojno progoni sve one koji "planiraju, odobravaju, vrše ili pomažu provođenje terorističkih napada". Al Kaida i Afganistan identificirani su kao odgovorni za napade pa je pokrenuta invazija na tu zemlju. No s obzirom na to da AUMF ne sadrži ni prostorno ni vremensko ograničenje, tadašnji predsjednik George W. Bush konstatirao je da se tisuće terorista nalaze u još "najmanje 60 zemalja", pa rat protiv terorizma s Al Kaidom "započinje, ali s njom ne završava".
Zasebnom uredbom iste ovlasti kakve Ministarstvu obrane propisuje AUMF Bush je dodijelio i CIA-i, koja je u idućih 10 godina razvila vojsku od tri tisuće ljudi iako je formalno civilna institucija. Pritom se o njezinim aktivnostima ne obavještavaju čak ni specijalizirani kongresni odbori kakvi su onaj za obranu ili vanjske poslove.
Iako AUMF to nigdje ne specificira, Bush i njegovi nasljednici taj su zakon tumačili kao da on pokriva i "pridružene snage" Al Kaide. To im je omogućilo da naknadno ubacuju skupine od kojih neke u vrijeme donošenja zakona nisu ni postojale, a djelomičan popis zemalja u kojima se odvijaju takve vojne operacije objavila je tek ovog proljeća administracija Joea Bidena.
Lindsey Graham 2009. prima čin pukovnika (Foto: U.S. Air Force/Wikimedia Commons)
Primjer za to je somalska teroristička skupina Al Šabab, koja je osnovana pet godina nakon napada 11. rujna pa stoga nije mogla biti na popisu Al-Kaidinih "pridruženih snaga". Ona pritom nikada nije predstavljala prijetnju SAD-u jer su joj jedine mete u istočnoj Africi. CIA je u Somaliji osnovala i financirala dvije proxy skupine, Sigurnosne snage Puntlanda i Brigadu Danab, za potrebe borbe protiv Islamske države u Somaliji. Iako je u pitanju elitna brigada, ti su borci bili neovisni o somalskoj vladi i primali su plaću od američkog Ministarstva obrane, no njihovo se postojanje tajilo sve do 2014. Ustanovljeno je da su činili zločine protiv civila, ponekad i pod nadzorom američkih snaga. Kada je krajem 2020. predsjednik Donald Trump naredio povlačenje iz Somalije ti su borci po prvi put ostali bez prihoda, prestali su se boriti protiv terorističkih skupina i okrenuli protiv lokalne vlade.
Osnivanje te dvije skupine u Somaliji omogućeno je trima statutima koji imaju zakonsku snagu, a koji su doneseni također nakon terorističkih napada 11. rujna. Njima se izvršnoj vlasti omogućava da provodi programe "treniranja i opremanja" sigurnosnih snaga stranih zemalja za potrebe protuterorističkih operacija, onih povezanih s oružjem za masovno uništenje, zatim operacija sigurnosti granica, vojnoobavještajnih aktivnosti te onih protiv organiziranog kriminala i trgovine drogom. Drugim riječima, tako široko definirane ovlasti omogućile su američkom Ministarstvu obrane da, prema podacima kojima raspolaže Centar Brennan, do 2018. pokrene tajne vojne operacije u najmanje 52 države svijeta u Africi, Evropi, Latinskoj Americi i Aziji.
Ti statuti omogućavaju "pružanje podrške" stranim vojnim snagama, paravojnim skupinama i pojedincima bilo gdje u svijetu, teoretski čak i protiv takozvanih "odmetničkih država" u koje SAD ubraja Iran i Sjevernu Koreju, ili pak njima bliskih država u kakve spadaju Kina i Rusija. No iako dozvoljavaju samo treniranje i opremanje partnerskih snaga, ali ne i direktno sudjelovanje u borbama, novinari su otkrili da su se američki vojnici uključivali u borbe iz najmanje 35 operativnih baza nominalno namijenjenih pružanju logističke podrške. Činili su to u Iraku i Siriji protiv proiranskih milicija, iako one nisu predstavljale nikakvu opasnost SAD-u, ili primjerice na Filipinima, gdje je američka vlada pomagala filipinskoj u borbi protiv dvije lokalne terorističke skupine. Al Jazeera je 2011. otkrila da su američki vojnici sudjelovali u direktnim borbama s te dvije skupine iako one nikada nisu definirane kao "pridružene snage" Al Kaide, što znači da ni ta operacija nije bila u skladu sa Zakonom o autorizaciji upotrebe vojne sile iz 2001. godine.
Iako je razvoj tehnologije, prije svega bespilotnih letjelica, za posljedicu imao povećanje broja američkih intervencija i njihovih žrtava, svaki sljedeći predsjednik sve je više ignorirao Rezoluciju o ratnim ovlastima koja vladu obavezuje da s Kongresom dijeli informacije. U periodu od 1973., kada je Rezolucija donesena, pa do 2001. američki su predsjednici predali ukupno 26 izvještaja o unilateralnim vojnim akcijama, navodi Centar Brennan. Od 2001. do danas predano je samo 12 takvih izvještaja. No čak ni oni ne sadrže informacije o tajnim ratovima koji su poduzimani na temelju spomenutih statuta o pomaganju stranim partnerima, što znači da ni Kongres ni američki građani općenito ne znaju kakve sve ratove financiraju ni gdje se oni vode.
