‘Bilo bi glupo reći da nismo griješili, ali bi bilo samoubilački glupo pasti u neki kompleks krivnje jer mi rata željeli ni pravili nismo. Treba graditi hrvatsku državu za našu djecu bez kompleksa krivnje, odgovornosti i rata očeva. U atomsko doba ne možemo propovijedati stare sisteme, ali da stare vrline, i moramo misliti na onu Hrvatsku kakva će biti godine 2000., kada svi mi postariji budemo istrunuli u grobu.’
Leljak tvrdi da su ustaše još i štitili Židove. Ugrožavao ih je zapravo Josip Broz Tito, onemogućavajući dostavu paketa Crvenog križa u logor Jasenovac. Tito je kriv i za nepovoljne odnose između ndh i Srba
Ovim riječima počinje dokumentarac ‘Mit o Jasenovcu’ Romana Leljaka. Na staroj audiosnimci izgovara ih Vjekoslav Maks Luburić, jedan od najodgovornijih pojedinaca za provedbu ustaške politike holokausta nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima. Luburićeve patetične rečenice, koje ovdje služe kao nadahnuće, a ne upozoravajući postament jednog psihopata, precizan su ideološki sukus sadržaja cijelog uratka. Od prve sekunde pa do kraja filma Leljak prezentira dosad nezabilježeno negiranje ustaških zločina i samog genocidnog fundamenta njihove kvislinške tvorevine. Na samom početku krivnja za ponašanje ustaša se prebacuje na Srbe i komuniste, koji su se pobunili protiv NDH. Židovi pak nisu zatvarani zbog svog porijekla nego zbog simpatiziranja komunizma, dok je Pavelić nevoljko prihvatio usvajanje ‘nametnutih’ rasnih zakona. Dapače, Leljak tvrdi da su ustaše još i štitili Židove. Ugrožavao ih je zapravo Josip Broz Tito, onemogućavajući dostavu paketa Crvenog križa u logor Jasenovac. Tito je kriv i za nepovoljne odnose između NDH i Srba: ‘poseban udarac’ u njihovim odnosima nanio je mobilizirajući Srbe i njihove vjerske vođe da se priključe partizanskom pokretu.
Ovo je tek uvod, prvih nekoliko minuta filma u kojima se provodi tupo pravdanje fašizma. U nastavku slijedi apologija ili, najvećim dijelom, negacija zločina, s Jasenovcem u središtu. Prema ‘Mitu o Jasenovcu’, nitko tamo nije ubijen zbog etničke pripadnosti. Sporadičnih likvidacija je bilo, ali one su vršene zbog podrivanja netom uspostavljene države. Ukupno, tvrdi Leljak, stradale su 1654 osobe, a ne 84 tisuće, kako stoji na popisu Spomen područja Jasenovac. Podatak je, dakako, potpuno pogrešan i neutemeljen, kao uostalom i svaka druga konstatacija u filmu. Ako se u njima ne iznose lažni podaci, onda se koriste vjerodostojni dokumenti za krive, profašističke interpretacije. Pogreške se nižu doslovno od početka. Tvrdi se da je ‘logor Jasenovac’ osnovan ‘oko 20. listopada 1941.’, iako je u dio kompleksa Krapje već krajem kolovoza stigao veći broj logoraša, mahom Srba i Židova, dok je logorski pogon Ciglana stavljen u pogon sredinom studenoga iste godine.
Negacija ustaškog zločina obavlja se i kroz priču o stanovnicima Kozare, koji su uhićeni i raseljeni s tog područja. Ona služi autorima da bi prezentirali krunsku teoriju: Jasenovac je bio radni i tranzitni logor, lokacija odakle su se zarobljenici prevozili na druga mjesta, a pravi ‘Jasenovac’ na Balkanu zove se Sajmište i nalazi se u Beogradu. Od Drugog svjetskog rata poznati su nepojmljivi razmjeri zločina u tom logoru pod upravom nacista i uz sekundiranje srpskih kvislinga Milana Nedića. Leljaku je, međutim, cilj da opačine Jasenovca u potpunosti prebaci na Sajmište i očisti ustaše od holokausta i genocida.
Pozivajući se na tobožnje ekskluzivne ustaške dokumente, slijedi priča prema kojoj je na Kozari uhićeno oko 21 tisuća partizana i civila. Nakon toga, tvrde autori, svi su proslijeđeni prema Sajmištu i drugim lokacijama. Nitko od njih nije završio u Jasenovcu. Navedeni ustaški dokumenti su također poznati našoj historiografiji. Jednako su, još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, poznati i drugi publicirani dokumenti NDH koji donose cijelu istinu: u njima se u više navrata spominje broj od 68 tisuća prisilno razmještenih Kozarčana. Ta je brojka znatno veća od 21 tisuće kojom Leljak diletantski barata. Diletantizam je, dakako, namjeran: kako su deseci tisuća ljudi mogli doći u ustaške logore i na druge lokacije ako nisu ni otišli s Kozare? Ukoliko je, nadalje, ona 21 tisuća otpravljena u Srbiju, onda nije moguće da je samo u selu Sloboštini poklano 1165 izbjeglica s Kozare, kao što se u stvarnosti i desilo.
Kad je riječ o Jasenovcu, navest ćemo samo neke primjere. Prema poslijeratnom svjedočenju ustaškog bojnika Miroslava Filipovića, dio Srba s Kozare uhićen je u rujnu 1942. na povratku iz Slavonije i poslan u Jasenovac, gdje su ubijeni ili su umrli od iscrpljenosti i tifusa. Istog mjeseca ustaše su iz Sajmišta preuzeli 2900 osoba s Kozare koje zbog starosti ili mlade dobi nisu bile iskoristive kao radna snaga u Njemačkoj ili Norveškoj. Prema svjedočenju jasenovačkog zatočenika dr. Pavla Spitzera, koji je prisustvovao otvaranju vagona, 500 osoba je umrlo tijekom transporta, a ostali su likvidirani.
Romima s područja današnje Hrvatske posvećena je jedna rečenica: ‘U logore se dovode skupine Roma – nitko nije zadržan u Jasenovcu. Svi završavaju u selu Uštica.’ Ne spominje se da ih je tamo pobijeno više od 16 tisuća
Kad nastoji umanjiti brojke, kao u ovom slučaju, Leljak često koristi stavove srpskih nacionalističkih historičara, koji recimo tvrde da je u Jasenovcu pobijeno 110 tisuća djece, kao i većina odraslih s Kozare. U pristojnoj historiografiji takve se tvrdnje odavno ne iznose. ‘Netočni su navodi svih da su u NDH formirani dječji logori’, navodi se primjerice u filmu, iako je u Sisku funkcionirao zloglasni dječji logor. Nema spomena o užasnim epizodama pod kojima su okončale stotine kozaračke djece. Jednu od njih spominje i Ivo Goldstein u najnovijoj knjizi ‘Jasenovac’. U Staroj Gradišci ustaški časnik Ante Vrban zalijepio je prozore prostorije prepune bolesne djece i s maskom na licu ubacio plin ciklon. Po kasnijem priznanju samog Vrbana, tako je ubijeno 63-je kozaračke djece.
No što je s drugim žrtvama Jasenovca? Leljak ih jednostavno ne spominje. Sudbine Židova i Srba, koje su zbog kaotičnih ratnih vremena jednim dijelom ostale nepoznate, otvaraju mu mogućnost muljanja. Leljakovo muljanje i zanemarivanje činjenica je priglupo i zlobno, ali može se razumjeti iz pozicije imbecilne amaterske historiografije kakvu prakticira. Prava apologija fašizma, međutim, nastupa u slučaju Roma. Romima s područja današnje Hrvatske posvećena je jedna rečenica: ‘U logore se dovode skupine Roma – nitko nije zadržan u Jasenovcu. Svi završavaju u selu Uštica.’ Uštica je selo na desnoj strani obale Save, nasuprot Jasenovca. Tamo je od svibnja do srpnja 1942. ubijena ogromna većina Roma koji su živjeli u NDH. Na jasenovačkom popisu romskih je imena više od 16 tisuća.
Kad su iz Jasenovca razmjestili sve zarobljenike i tobože utvrdili da je taj koncentracijski logor bio tranzitna zona do pakla srpskoga nacizma, autori su krenuli dokazivati da je cjelokupni kompleks bio ništa drugo osim tvorničkog pogona. Da bi potvrdili tezu o ‘radnom logoru’, pokazuju dokument po kojem je odmah na početku rata na tom području bila predviđena proizvodnja. Ni ovaj dokument nije nikakav ekskluziv: imaju ga i u jasenovačkom memorijalnom centru. Ništa tajnovitija nije ni činjenica da se u krugu logora doista proizvodila razna roba, kao što je u logoru Ravensbrück kraj Berlina operirao Siemens, što naciste nije spriječilo da tamo pobiju 25 tisuća ljudi. O radnom dijelu logora piše i Goldstein u knjizi ‘Jasenovac’. No za razliku od Leljaka, Goldstein se bavi i nastavkom priče. Prema vjerodostojnim iskazima, navedimo samo neke primjere: zatočenici koji su radili na ekonomijama gdje su se obavljali poljski radovi u kasnu bi jesen bili likvidirani, kao svojevrsni tehnološki višak. Zimi nije bilo potrebe za takvim radom. Jedna od najvećih radnih grupa u logoru bili su grobari. Isprva se posao činio primamljiv: dobivali su posebnu hranu i mogli zadržati sitne ostavštine ubijenih i umrlih. Nakon što se i svjedoke zločina počelo ubijati, interes za grobarski posao je splasnuo.
Goldstein je, pored toga, u detalje opisao kako su nakon posjeta međunarodne komisije 1942. ustaše zatvorenicima odobrili strogo kontrolirano dopisivanje s članovima obitelji, prije toga i primanje paketa. Za opskrbu Židova bile su zadužene Židovske općine u Zagrebu i Osijeku. Iako bi dio namirnica i odjeće stigao na krajnju adresu, većina je završila u rukama ustaša, kao u slučaju dobrog dijela židovske imovine i financija koje su otimali od početka rata. Mnogi od adresanata bili su već mrtvi po dolasku paketa, kao i veći broj ljudi čija se pisma čuvaju u arhivama. ‘Zdrav sam. Kako vi. Sjećajte se mene’, napisao je Vlado Eckstein u svom posljednjem pismu.
Iz navedenih činjenica, međutim, Leljak gradi tezu o radnom logoru pod izrazito liberalnim okolnostima. Na stranu priče o nogometnim ekipama, glumačkim trupama ili simfonijskim orkestrima čiji članovi najvećim dijelom nikad nisu izašli iz Jasenovca, posebno je odvratan način na koji želi ostvariti privid prehrambenog obilja u tom koncentracijskom logoru. Narator tako kaže da je opskrbnik ‘koji je bio zaposlen u logoru Jasenovac oko nabavke hrane, izvijestio da je zasađeno 4,500 biljki paradajza, 5 kg sjemena graha, pola kilograma bundeve, 300 kg krompira…’ No na dokumentu koji je potom prikazan jasno se vidi da je riječ o logoru Loborgrad, a ne o Jasenovcu, kako se tvrdi u filmu. U slučaju drugog dokumenta, izvješća zubne ambulante o potrošnji materijala ‘na zatvorenike u Jasenovcu 1942. godine’, barem su se potrudili izrezati dokument. Istoimena Leljakova knjiga otkriva i razlog za takvo kadriranje. Tamo se jasno vidi da se priča ne odnosi na Jasenovac, nego opet na Loborgrad, jedini logor koji je pored Sajmišta bio pod izravnom upravom nacista. Tamo su dominantno zatvarane židovske žene i djeca. Dio logorašica kasnije je otpravljen u Jasenovac, a veći dio u Auschwitz. Većina ih je pobijena.
Leljak odlazi i korak dalje: pokazuje dokument ljutitih ustaša koji izvještavaju o pošiljci Židovske općine od 130 kilograma mesa. Narator veli da ‘ustaše danima nisu jeli meso’, dok jasenovački logoraši uživaju u delicijama. Prešućeno je, međutim, da je cijela pošiljka zaplijenjena i da je bila namijenjena logoru u Đakovu, a ne Jasenovcu. Đakovački logor inače je rasformiran u lipnju 1942. Na lokalnom groblju nalazi se popis od 569 identificiranih žrtava logora. Ostale zatočenice i djeca prebačeni su u Jasenovac, gdje su svi, piše Goldstein, ‘na svirep način ubijeni’.
Tako Leljak radi: oduzima leševe iz Jasenovca, dok u isto vrijeme zbraja namirnice iz drugih lokacija pa ih dodaje ‘radnom logoru’. Navedene laži i profašističke teorije omanji su dio cjelokupnog filma – posebno bešćutna je epizoda o negiranju dječjeg logora u Sisku – ali ograničeni novinski prostor ne dozvoljava daljnje prčkanje po sadržaju primozga osuđenog gospodarskog kriminalca i nadripovjesničara. Navedimo tek neke tvrdnje s kraja filma, u kojima plasira standardne revizionističke teze o postratnom komunističkom logoru i nepostojećim leševima jasenovačkih logoraša, koristeći podatke srpskih nacionalista koji, za razliku od Leljakovog nastojanja da broj žrtava svede na minimum, tim istim informacijama barataju za potrebe konstrukta o milijun pobijenih Srba. Budući da su ozbiljni povjesničari s obje strane argumentirano razbucali rečene navode, pogledajmo neke slabije publicirane priče. Na kraju rada logora (proboj je inače potpuno marginaliziran, op. a.) autori tvrde da se dio zatočenika povukao s ustašama u Sloveniju, gdje im se ‘gubi svaki trag’. Riječ je o još jednoj bezočnoj laži i težnji da se pokaže kako su partizani ubijali i logoraše. Povjesničari Dejan Motl i Đorđe Mihovilović u knjizi ‘Zarobljeni, knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima’ navode da su u stvarnosti pušteni na slobodu, nakon što su dokazali logoraški status.
Kako bi potom dokazali da su ‘Srbi’ istinski ubojice Židova, a ne ‘Hrvati’ koji su – ovo je doslovan citat – ‘na neki način imali zaštitnički odnos po pitanju židovskog pitanja’, pozabavili su se i zadnjim mjesecima rada logora Sajmište. Iako se u filmu prenosi isječak dokumentarca Muzeja genocida u Beogradu prema kojem su Nijemci 17. svibnja 1944. godine ustašama predali kontrolu nad logorom, pa su ga ustaše raspustili 24. srpnja, Leljakov narator odmah nastavlja tvrdnjom da ‘Hrvatska’ preuzima logor 9. lipnja, i onda novom logičkom akrobacijom u nastavku iste rečenice ističe da je NDH logor vodila ‘posljednja dva mjeseca’, dakle od svibnja, a ne lipnja. Ista besmislena rečenica potom je zaokružena bestidnom laži: tijekom dva mjeseca ustaške vlasti nije zabilježena niti jedna likvidacija. Srpski povjesničar Milan Koljanin, autor knjige ‘Nemački logor na Beogradskom sajmištu 1941-1944’, piše da je ustaška komanda logora zlostavljala i ubijala zatočenike, često na surov način. Jednog partizana ustaše su zatukli motkama, u drugom slučaju strijeljali su devet partizana, likvidirajući u spomenutom razdoblju židovske invalide i starce. U tri navrata noću ustaše su odvodili po 20 zatočenika i ubijali ih. Tek nakon intervencije nacističkog oficira likvidacije su prestale.
Leljakov ‘Mit o Jasenovcu’, profašističko smeće od pokretnih slika, promoviran je nedavno na javnoj televiziji i potom prikazan na festivalu koji financiraju Ministarstvo branitelja, Grad Zagreb i druge javne institucije.
