Ništa ih nije omelo. Niti to što je kardinal Josip Bozanić nedavno osudio ‘strahote Jasenovca’, proglasivši ga ‘stratištem nevinih ljudi’. Niti što se Hrvatska biskupska konferencija pismom požalila patrijarhu Srpske pravoslavne crkve jer ih se proziva zbog ‘širenja proustaških stavova’. Pa ni to što se zbog promocije baš te knjige i baš tog filma HTV našao u središtu jednog od sramotnijih skandala.
Nije im smetalo ni što je autor osuđeni kriminalac, niti što njegova djela povjesničari smatraju udžbeničkim primjerom lažiranja povijesti. Kao ni činjenica da je na nedavnoj promociji knjige ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića u šibenskoj Gradskoj knjižnici izbila frka koja je postala nacionalna vijest, slična onoj kakva je bila prije dvije godine kada je ravnatelj Tehničke škole u Šibeniku zabranio da se na izložbi posvećenoj Anni Frank izlože panoi vezani uz zločine u NDH.
Ništa od toga nije omelo Šibensku biskupiju da dopusti promociju knjige i filma ‘Mit o Jasenovcu’ Romana Leljaka u crkvi u šibenskom predjelu Šubićevac, punog naziva Franjevački samostan i župa sv. Antuna Padovanskog Šubićevac.
Riječ je, to već i vuci sa izvora znaju, o revizionističkim djelima, čiju su misiju u Javnoj ustanovi Spomen-područje Jasenovac ocijenili kao ‘dosad nezabilježeno negiranje ustaških zločina, nijekanje holokausta te opravdavanje fašističkog režima’. Ili, da pojednostavimo, riječ je o ‘istraživanju’ koje je službenu brojku od preko 80 tisuća stradalih osoba u Jasenovcu uspjelo spustiti na 1654. Između ostalog.
Lijepa je to dvorana, gotovo pa omanji kongresni centar u podrumu crkve na Šubićevcu. Moderna, minimalistička, prostrana, dobro ozvučena. Nije se štedjelo, a i ne mora se.
Odmah pored, u prizemnom dijelu ispod velebnog zvonika, crkva sv. Antuna Padovanskog iznajmljuje poslovne prostore. Knjigovodstveni servis, butik, optika, frizerski salon i agencija za nekretnine. Elegantan spoj duhovnog i svjetovnog.
A da ne bi došlo do onog malo rizičnijeg spoja, proustaškog i antifašističkog, ulaz u dvoranu nadgledao je policajac u civilu. Šibenski Antifa pokret, naime, skidao je proteklih dana po gradu plakate za Leljakovu promociju i bjesnio na društvenim mrežama. Na promociju nisu došli.
Sve puno, preko dvjesto ljudi. Plus policajac i dva novinara. Roman Leljak nije odgledao film, čekao je kraj pored štanda sa svojom pozamašnom bibliografijom.
- Istina o Jasenovcu mogla bi se raspetljati u roku od godine dana - rekao je nakon što se odvrtila odjavna špica filma u kojemu se najozbiljnije tvrdi da se ustaški režim prema Židovima ponašao zaštitnički.
- Potrebna je samo volja i želja hrvatskih političara da vrate materiju iz beogradskih arhiva, da taj arhiv postane dostupan.
A dostupan je, sam je kasnije rekao da u beogradskim arhivima boravi često i da tamo sreće Hrvoja Klasića, ‘koji piše neku svoju povijest’.
Ganutost publike Leljakovim nastojanjima da kaže ‘konačnu istinu’ o Jasenovcu, artikulirao je franjevački svećenik iz prvog reda:
- Vi ste božja providnost! Odakle vam inspiracija za takvu hrabrost za sve to što radite?
Leljakov odgovor bio je nabrajanje detalja iz njegovog životopisa, od vojnog školovanja u Sarajevu i Beogradu, specijalizacije za šifranta u Pančevu i novinarenje u Mladini pod Janezom Janšom.
Izostavio je, a tko i ne bi, četiri godine robije zbog financijskih prevara i višemjesečni vojni zatvor zbog krađe. Njegov književno-filmski rad ga je, u razdoblju dok je bio na slobodi, a s tim se ipak pohvalio, koštao ukupno 178 sudskih tužbi, od kojih je, kaže, izgubio samo sedam.
- Već dvije godine nemam nijednu tužbu - spremao se na šalu Leljak - znači da nešto očito ne radim dobro.
- Haha - čulo se jednoglasno iz publike.
Priznat će Roman Leljak i da je ponosan kad ga nazivaju revizionistom.
- Jer revizija povijesti je potrebna -, reći će Leljak opisujući svoj zadnji filmski uradak po kojemu je NDH nevoljko prihvatila rasne zakone, a potpisala ih je samo da bi dobila dozvolu od Hitlera da organizira vlastitu vojsku. Život je, eto, kompromis.
- Povijest se mora proučavati - nastavit će autor - jer ne smijemo dozvoliti da u budućnost prenesemo povijest koja je pisana u totalitarističkom, komunističkom režimu kojeg je osudio čitavi svijet.
O osudama svijeta naspram totalitarističkog, zločinačkog režima kojega propagira njegov film ‘Mit o Jasenovcu’, ni riječi.
I nije u redu, zaključit će Leljak, da hrvatski narod bude etiketiran zbog Jasenovca. Nije to bio, kazat će, ni najveći ni najopakiji logor, u njemu su samo ‘umirali neki ljudi koji nisu trebali umrijeti’. I nije istina da Leljak negira holokaust, on samo tvrdi da su ‘Židovi od HDH dobili mogućnost da prežive’. Osim, dakako, onih koji su, dodajmo, ‘umrli, a nisu trebali’.
Roman Leljak je u crkvi na Šubićevcu najavio i novi projekt, knjigu i film o hrvatskoj djeci, stradalnicima Drugog svjetskog rata. Ili, njegovim riječima: ‘O djeci koju je komunistička povijest izabrala da najviše kazni hrvatsku povijest’.
