Četrnaestog lipnja ove godine, nepunih tjedan dana nakon što je Andrej Plenković – na jedvite jade i u samom foto-finišu – uspio sastaviti novu parlamentarnu većinu pridobivanjem petero od devetero zastupnika Hrvatske narodne stranke, portal Index.hr objavio je amaterski snimljenu fotografiju susreta dvojice vrlo moćnih ljudi – Vladimira Šeksa, predsjednika Savjetodavnog vijeća HDZ-a, i Pavla Vujnovca, vlasnika moćne i brzorastuće grupacije Energia naturalist čiji je najvažniji i najprofitabilniji segment Prvo plinarsko društvo (PPD). Susret se dogodio u ličkom restoranu ‘Macola’, smještenom pored autoputa Zagreb-Split: u drvenoj restoranskoj sali nema žive duše, samo za jednim stolom, povjerljivo nagnuti jedan prema drugom, Šeks i Vujnovac. Tako ne sjede ljudi koji su se slučajno sreli na popularnom odmorištu, kako su novinarima naknadno saopćili iz Vujnovčeve firme; tako sjede ljudi koji imaju ozbiljnog posla, a sva je prilika da je riječ o dvojcu koji je odigrao glavne ili vrlo važne uloge u sklapanju koalicije HDZ-a i HNS-a. Šeks je Plenkovićev savjetnik i mentor te HDZ-ov jedini strateg, dok je Vujnovac ponajbolji prijatelj donedavnog HNS-ovog predsjednika Ivana Vrdoljaka, u čijem je ministarskom mandatu (2012.-2015.) PPD doživio strelovit financijski uzlet, a osim toga je HDZ-ov izdašni kreditor i čovjek blizak poslovnom krugu koji čine Zoran Gobac, Josip Jurčević i Višeslav Vukojević, s pridruženim članom Milijanom Brkićem, zamjenikom predsjednika HDZ-a i potpredsjednikom Sabora.
Vladimir Šeks vjerojatno je, uz Stipu Mesića, najuvjerljivija personifikacija hrvatske politike u proteklih četrdesetak godina, ali to ne znači da se radi o političaru velikog formata
Mutna fotografija iz ‘Macole’ važna je zato što jasno govori u prilog tezi da je sedamdeset četverogodišnji Šeks svoje područje operiranja i utjecaja proširio znatno iznad i izvan tehničkog i taktičkog nadmudrivanja u parlamentu. On više nije zadužen samo za to da smišlja trikove, pronalazi rupe i otkriva proceduralne načine očuvanja vlasti. U njegovim rukama više nije samo hladno tehniciranje odredbama Ustava i parlamentarnog poslovnika: on sad upravlja, odlučuje, završava, postavlja i razmješta, osvećuje se i velikodušno oprašta. Za razliku od prethodna tri puta kad je, neformalno ili formalno, dobacio do pozicije broj dva u nomenklaturi političke moći, ili je barem živio u zabludi da zauzima tu poziciju, Šeks je sad odlučio do maksimuma konzumirati neograničeni utjecaj koji mu je povjerio Andrej Plenković, ali koji je i sam osvojio, ponajprije upornošću i iskustvom. Konačno je shvatio da nikad neće biti broj jedan, o čemu je maštao u vrijeme Franje Tuđmana, a pomalo i u vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor, pa se u potpunosti odao eksploataciji Plenkovićeve beskrajne zahvalnosti i duboke nezainteresiranosti za bilo što mimo golog održanja na vlasti.
Tuđman Šeksu nije vjerovao i držao ga je na distanci, znajući da ovaj nikad neće smoći hrabrosti da mu okrene leđa ili da počne konkretnije rovariti protiv njega. Premda je, skupa sa svojim pulenom Branimirom Glavašem, bio presudan za Sanaderovu unutarstranačku pobjedu nad Ivićem Pašalićem, Šeks je, prema vlastitom potresnom javnom priznanju, od 2006. do 2009. bio izložen Sanaderovoj ignoranciji i ponižavanju. Osveta je uslijedila kad je Sanader, nakon odlaska s političkih funkcija, pokazao ambiciju da i dalje iz pozadine upravlja HDZ-om i državom: Šeks je bio arhitekt Sanaderovog izbacivanja iz HDZ-a. U međuvremenu se razišao pa pomirio s Glavašem, a s pozicije novoosvojenog utjecaja i političke nadmoći nedavno je pokrenuo i proces mirenja sa Sanaderom i svojim nekoć najbližim prijateljem Lukom Bebićem, čovjekom koji je ostao vjeran Sanaderu. Šeks se osvetio i Tomislavu Karamarku, HDZ-ovom šefu od 2012. do 2016., koji ga je gurnuo u zapećak i dao mu vremena za ispisivanje i ukoričavanje teško prohodnih političkih sjećanja i razmišljanja što se slamaju pod teretom pretenzije svog autora da ispadne mudriji i lucidniji od svih: prvi je od viđenijih HDZ-ovaca počeo rogoboriti protiv Karamarka i tadašnjeg HDZ-ovog političkog kursa, koji su zapravo diktirali Zlatko Hasanbegović i pravaš Ivan Tepeš, a i prvi je počeo ozbiljno spominjati Plenkovića kao spasonosno rješenje za HDZ. Sad je, uz ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, glavni strateg marginalizacije Karamarkovih ljudi i njegovog političkog nasljeđa.
Bit će zanimljivo pratiti kad će se i kako osvetiti predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović, koja ga je diskretno maknula iz svog suradničkog okruženja
‘Karamarko ima neke očite zasluge što je HDZ sada na vlasti. Mobilizirao je stranku, i ta se mobilizacija držala još duboko u 2016.’, kazao je Zoran Milanović, bivši predsjednik SDP-a i premijer, u prošlotjednom intervju Jutarnjem listu. I to je točno, s tim da se ta mobilizacija dobrim dijelom bazirala na širenju mržnje i straha. Karamarko je, osim toga, podnio ostavku na funkciju šefa HDZ-a i tako spasio tu stranku od vjerojatnog izbornog poraza: ukratko, njegovo političko djelovanje bilo je uglavnom društveno štetno, ali HDZ se generalno ne može požaliti na svog bivšeg predsjednika. Šeks to, naravno, nikad neće priznati, jer je zarobljenik sujete i privatnih relacija, a u tom pogledu bit će zanimljivo pratiti kad će se i kako osvetiti predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović, koja ga je diskretno maknula iz svog suradničkog okruženja nakon što je na vidjelo izišla njegova uloga u neobičnom pomilovanju Vanje Goldbergera, prijatelja njegovog pokojnog sina i osuđenika za zloupotrebu droga i posjedovanje oružja. Ako se ukaže prilika, u što ne bi trebalo sumnjati s obzirom na predsjedničino glavinjanje, Šeks je neće propustiti, dok će Andrej Plenković u tome sudjelovati s naročitim zadovoljstvom.
Vladimir Šeks vjerojatno je, uz Stipu Mesića, najuvjerljivija personifikacija hrvatske politike u proteklih četrdesetak godina, ali to ne znači da se radi o političaru velikog formata. Uzgred, kad spomenusmo Mesića: Šeksu je bilo izuzetno stalo do toga da ga Mesić, na isteku drugog predsjedničkog mandata, odlikuje Veleredom kralja Petra Krešimira IV., što je Mesić i učinio pa izazvao izljeve Šeksove zahvalnosti i bijesa dijela svojih birača, e da bi dobitnik visokog državnog ordena prije nekoliko tjedana objavio krajnje kritičku knjigu o Mesić-Manolićevom pokušaju ‘državnog udara’ 1994. godine. Nije mogao odoljeti. Njegovo razumijevanje politike zauvijek je ostalo fiškalsko i nikad se nije ni približilo liderstvu i vizionarstvu. On naprosto ne zna i ne vidi dalje od toga da nadmudri protivnika u tumačenju paragrafa, da bude vještiji u pregovaračkim situacijama i da jače uzvrati, da svog ambicioznog posinka Karla Resslera postavi za Plenkovićevog osobnog tajnika, da opet postavi svog prijatelja Miroslava Šeparovića za predsjednika Ustavnog suda, s čime će se formalno morati pričekati do jeseni, da opet postavi svog prijatelja Matu Arlovića za suca Ustavnog suda, što će, također, sačekati jesensku potvrdu u Saboru, potom da instalira svog i Šeparovićevog prijatelja Đuru Sessu za predsjednika Vrhovnog suda, da svog i Šeparovićevog prijatelja Branka Bačića postavi za šefa HDZ-ovog zastupničkog kluba u parlamentu, da svog poslušnika Dražena Bošnjakovića stavi za ministra pravosuđa, da osigura golem utjecaj svom važnom operativcu i potpredsjedniku HDZ-a Tomislavu Čuljku, ukratko, da uspostavi punu kontrolu nad trima područjima koja ga usko zanimaju i u kojima se osjeća superiorno pametnim, a to su parlamentarni rad, pravosuđe i unutarstranački život. Nevolja je u tome što Šeksova zainteresiranost ne podrazumijeva konstruktivnost, nego se iscrpljuje na imenovanju svojih ljudi na ključna mjesta i na uživanju u činjenici da svi koji trebaju znati znaju da je on čovjek koji može riješiti probleme i ukloniti zapreke. U tom smislu, zanimljivo je Šeksovo širokogrudno ukazanje na promociji knjige Ive Sanadera, protiv kojeg se još uvijek vodi niz sudskih postupaka za nimalo benigna kaznena djela.
To ukazanje umanjuje ionako skoro pa nikakvo povjerenje javnosti u pravosudni aparat i vjeru u postojanje pravde, kao što Šeksovo nadmeno i nasmiješeno lice na saborskoj galeriji tokom glasanja koje je pokazalo HDZ-ovu trgovačku većinu devastira povjerenje u politiku. No razgoropađeni ustavotvorac na to se ne osvrće: zadubljen u svoje prizemne igre, fatalno zaljubljen u svoju povijesnu ulogu i posvećen stvaranju javne slike o sebi kao kombinaciji nepopravljivog političkog romantika, pragmatičnog tehničara i prepredenog mudraca, on nije sposoban razumjeti da je politika ljudska djelatnost čiji je smisao da život ljudi bude bolji, slobodniji, ispunjeniji i sigurniji. On ne može shvatiti u kojoj mjeri pravosuđe, koje je uvelike njegova kreacija, sistematski potkopava temelje ovoga društva i ne želi vidjeti koliko je, na primjer, štetno imenovanje Đure Sesse za šefa Vrhovnog suda, jer je riječ o čovjeku koji se nije istaknuo presudama nego fanatičnim zalaganjem da pripadnici sudačkog esnafa budu nedodirljivi i zaštićeni čak i od medijske kritike. Tolika moć u rukama Vladimira Šeksa, odnosno čovjeka koji politiku shvaća kao puko osvajanje osobne moći i koji više nema vremena da čeka naplatu svojih zasluga, jedan je od glavnih razloga hrvatskog tapkanja u mjestu i sve vidljivije društvene i političke zapuštenosti, koja buja i šiklja gnojena glorifikacijom trgovine i tehnike nauštrb vrijednosti i principa.
