Sara Spasojević, crni pojas, drugi dan. Majstorsko zvanje i sve asocijacije koje se vežu uz famozni crni pojas upućuju da je naša sugovornica duboko u taekwondo filozofiji. Jedna od najpoznatijih mladih taekwondoistica u Hrvatskoj rođena je u septembru 2005. godine u Karlovcu. Živi u Zagrebu, pohađa treći razred XI. gimnazije, a od 2013. je članica Taekwondo kluba Pantera. Na Svjetskom juniorskom taekwondo prvenstvu, koje je u ljeto 2022. održano u Sofiji, Sara je osvojila treće mjesto i sjajnu brončanu medalju. Kao kadetkinja je bila i na dva Europska prvenstva. S onog iz 2019. godine donijela je broncu sebi i svom klubu. Od prvog januara 2023. postala je seniorka. U njenoj biografiji uspjesi se samo redaju. Sara je, dodajmo i to, školarka s pregršt zanimacija i vještina. U budućnosti se vidi u kriminalistici. Zašto, pitam je, gdje je poveznica između kriminalistike i taekwondoa? Inteligencija i adrenalin, govori mi Sara Spasojević dok sjedimo na kavi na zagrebačkom glavnom trgu. Specijalno za Nadu priča o tome kakav je položaj žena u sportu, zašto je dobro da žena u torbici ima suzavac te o zamkama sportskog uspjeha.

Kako si ušla u svijet taekwondoa? Što te najviše privuklo toj korejskoj borilačkoj vještini?

Dugo sam bila u sportskoj akademiji Mali sportaši, to je bilo popularno kad sam bila mala. Tamo sam vježbala sve sportove, a onda me je moja prijateljica iz vrtića nagovorila da krenem s njom na trening taekwondoa. Mislim sam, hajde, dobro, otići ću na taj trening samo zbog tebe. I eto, nekom magijom sam u tome ostala deset godina. Ljudi me malo čudno gledaju kada kažem da je najbliži sport taekwondou – šah. Ali tako je, taekwondo je inteligentan sport. Do desete godine, kad si klinac, bitno je samo tko je brži, tko prvi udari, ali sve malo ozbiljnije je čista sportska inteligencija, snalaženje u prostoru i dobra taktika. I to mi se svidjelo – inteligencija i umjetnost pokreta sklopljene u jedno. To je taekwondo. Sigurno bih mogla biti dobra u judu i karateu, ali nisam ni pokušavala. Sve sam dala u taekwondo.

Taekwondo u Hrvatskoj ima dugu tradiciju?

Taekwondo nije mlad sport, pogotovo na Balkanu. U Bosni i Hercegovini ostvaren je povijesni sportski uspjeh, osvajanje petog mjesta na Olimpijskim igrama u Tokiju. Srbija ima četiri medalje na Olimpijadi, dok Hrvatska ima dvije. Kod nas to dugo traje, ali javnost o tome malo zna.

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Sve je u mentalnoj spremnosti

Da li je to zato što individualni sportovi generalno nisu toliko uzbudljivi i prijemčivi za gledanje kao na primjer nogomet ili košarka?

Tko će doći gledati taekwondo? Skijanje i tenis su specifični, ali ostali individualni sportovi nemaju masovnu publiku, a onda se podrazumijeva da od njih nema ni koristi. Slabo se ulaže u taj sport, gotovo ništa. Najbolji klubovi u Hrvatskoj su u jako lošoj financijskoj situaciji, treninzi se održavaju praktički u šupama, a imamo medalje sa svjetskih prvenstava. Pariramo, na primjer, Meksikancima koji rade u idealnim uvjetima: imaju masaže, saune, tri dvorane, dva fizioterapeuta. A mi u Savezu u Zagrebu imamo jednu malu dvoranu i tu trenira naša reprezentacija, za natjecanja se pripremamo u zbijenom prostoru. Naši taekwondoisti su uzeli dvije medalje na Olimpijskim igrama, ali do toga su došli bez veće podrške. Moji treneri i svi ljudi koji se bave taekwondoom ne znaju za bolje dane, nikad nije bilo dobro. Taekwondo klub Marjan u Splitu je posebna priča. Oni imaju na tisuće članova, na razini su Dinama što se tiče financija. Oni su jedini takav pravi klub u Dalmaciji. Njihova članica je Ana Zaninović i zbog nje je u Splitu došlo do popularizacije sporta.

S obzirom na to da ste po strani, kao što kažeš, pretpostavljam da svatko od vas mora ulagati osobna sredstva u taekwondo? Kako financirate odlaske na natjecanja?

Članovi sve sami financiraju do trenutka kada se desi neki veliki uspjeh. Postoji pravilnik Hrvatskog olimpijskog odbora putem kojeg možemo ući u kategorizaciju. Kada dobijemo neku kategoriju, imamo određenu svotu novca koju tokom godine možemo uložiti u turnir. Nakon što sam osvojila svjetsku medalju, ušla sam u kategorizaciju i sljedećih godinu dana su mi plaćena natjecanja i ostalo sve vezano uz taekwondo, od opreme, priprema…

Kad si klinac, bitno je samo tko je brži, tko prvi udari, ali sve malo ozbiljnije je čista sportska inteligencija, snalaženje u prostoru i dobra taktika. I to mi se svidjelo – inteligencija i umjetnost pokreta sklopljene u jedno. To je taekwondo

Izborila si se s velikom konkurencijom i sa Svjetskog natjecanja u Sofiji se vratila s brončanom medaljom. Kakve utiske nosiš s tog natjecanja?

Ponosna sam na uspjeh koji sam ostvarila, ali nije bilo lako. To su bila dva povezana svjetska prvenstva, kadeti i juniori. Došlo je 150 reprezentacija iz svih dijelova svijeta. Sad zamisli da imaš 40 boraca u svojoj kategoriji. Svatko od njih je bio najbolji ili najbolja u svojoj državi. Konkurencija je bila na najvišem nivou. I moram reći da je bilo teško jer je bilo puno učesnika, pa tako i borbi. Količina borbi koje dobiješ po ždrijebu ovisi o broju protivnika. Ja sam imala šest borbi, to je maksimum koji možeš imati u jednom danu, a četiri moraš pobijediti ako misliš uzeti medalju. Jedna borba može trajati oko dvije minute. Kakvi god da su protivnici, mentalno je vrlo zahtjevno imati toliko borbi u jednom danu.

Koji je tvoj najveći adut u taekwondou, neka posebnost po kojoj se ističeš u odnosu na druge?

Glava, u smislu mentalne spremnosti. Tako kažu. Znam posložiti taktiku i odraditi najbolje što znam dok sam pod pritiskom. I također moj način borbe, ali i balans na kojem inzistiram. Želim reći da je kod mladih sportaša jako izražena želja za uspjehom i na tom putu do izvornosti djeca često znaju izgubiti ravnotežu. Uvijek kažem: moraš imati društveni život, moraš imati neki filter, otići na kavu s prijateljima, ponekad se hraniti nezdravo, ali moraš i otići na trening. Zamislite da trenirate dva puta dnevno, kao što profesionalni sportaši rade, idete u školu, učite i ne nalazite vrijeme za društveni život, u slobodno vrijeme ste doma. Bez obzira ima li tim iza sebe ili ne, sportaš je sam u svemu tome. Sportaši su u suštini usamljeni ljudi. U individualnim sportovima je ta usamljenost možda i najveća. U timu je drugačije, kad se dodaje lopta pa se zajednički nešto postigne. Svi zajedno slave uspjeh ili zajedno tuguju zbog poraza. Kod nas je taj pritisak teži jer je svaki poraz tvoj, kao i pobjeda. Naravno da tim iza tebe i treneri imaju utjecaja na tvoj uspjeh. Koliko god bio talentiran, udaraj sam u vreću mjesec dana, odi na natjecanje pa ćeš vidjeti što ćeš napraviti – ništa. Moraš imati partnera i tim. Svaka moja medalja je medalja svih nas i obrnuto. Bez njih ne bih ništa osvojila, kao ni oni bez mene. Stalno naglašavam da svjetska medalja nije najvažnija stvar na svijetu, mislim da sve dolazi u svoje vrijeme, da može pričekati. Koliko god ga jurim, na neki način mrzim taj uspjeh zato što ljudi izgube smisao i značaj u tome, pogotovo mladi. Kad grabiš ka uspjehu, moraš se ponašati kao na maratonu. Polako, gledaj u druge, gledaj oko sebe, pogledaj što si prošao, usvoji pređeni put, popij vode, stani i odmori. Dođi i treći, ali neka, skupio si neko iskustvo. A mnogi zatvore oči i šprint, samo da budem prvi. Lako izgubiš sebe i realnu sliku, a medalje ti ne mogu zamijeniti prijatelje, s njima se ne možeš ni smijati ni plakati. Ne kažem da mladi sportaši petkom i subotom trebaju spavati u kafani, ali balans mora postojati.

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Ženama je u sportu lošije nego muškarcima

Imaš li ponekad sumnje u sebe, uz svu visoku radnu etiku i disciplinu? Da li se nekad pitaš je li sve to vrijedno odricanja? Što je sa samopouzdanjem?

Uh, to imam svaki dan. Svaki sportaš to ima. To mora biti tako, ne možeš biti sto posto uvjeren u ono što radiš. Sumnjaš u sebe, drugi sumnjaju u tebe, pogotovo kad si baš mlad. Ja sam klinka i sada, ali kad si klinac od 12-13 godina i kad izgubiš, osjećaš kako svi indirektno idu na tebe. I normalno da se pitaš: zašto ovo sebi radim, mogao sam otići u kino umjesto da plačem što sam izgubio. Što se tiče samopouzdanja, ono ovisi od osobe do osobe. Dobro se nosim s tim, ali nisam neko mjerilo. Zna se da deset milijuna ljudi na svijetu trenira taekwondo, a postoji samo po 20 svjetskih prvaka u svakoj kategoriji, u kadetima, juniorima i seniorima. Dakle, to je sveukupno 60 ljudi na cijelom planetu. Ne mogu svi podnijeti taj pritisak, ali može se naći način da se sumnje u sebe drže pod kontrolom.

Kod mladih sportaša je jako izražena želja za uspjehom i na tom putu djeca često znaju izgubiti ravnotežu. Uvijek kažem: moraš imati neki filter, otići na kavu s prijateljima, ponekad se hraniti nezdravo, ali moraš i otići na trening

Situacija je nešto kompleksnija ako si žena, odnosno djevojčica koja se na ozbiljnoj razini bavi sportom. Kakvi su tvoji uvidi iznutra i razmišljanja, kako je ženama u sportu?

Odgovor je jednostavan: ženama je u sportu lošije nego muškarcima, a žene su i generalno u težem položaju. I dalje nemaju svuda pravo glasa, i dalje imaju manje plaće i nose se s mnoštvom stereotipa. To se onda reflektira i na sport jer je to javni posao, kao na primjer gluma. Svi te gledaju, samim tim se sve vidi. Kada povučem usporedbu s nekim drugim sportovima, žene u taekwondou bolje stoje jer je to više ženski nego muški sport, pritom je i borilački. Tako da nema prostora da sportašici kažeš bilo što loše i pokušaš umanjiti njen uspjeh. S druge strane, mislim da trenerice taekwondoa osjete svašta na svojoj koži dok mukotrpno rade da dođu na tu poziciju. I općenito mi se čini da je problem kad žena nešto vodi, kad je glavna. Ali evo, na primjer, španjolska nogometna reprezentativka Alexia Putellas je osvojila Zlatnu loptu dva puta zaredom – tko je za nju doista čuo? I pitanje je na koji je način njen uspjeh bio predstavljen u javnosti.

Da li je ikad bilo nekih negativnih ili podcjenjivačkih komentara na tvoj izbor? Pamtiš li da se netko malograđanski iščuđavao na djevojčicu koja se "tuče"? Jesi li osjetila bilo kakve predrasude?

Moram priznati da se nikad nisam susrela s tim. Moje treniranje je uvijek i svuda bilo samo plus. Nikad to nisam isticala i uvijek sam išla samouvjereno. Vjerojatno je bila presudna podrška mojih roditelja, meni je skroz normalno da moja porodica stoji uz mene i svaku moju odluku. Ali svjesna sam da mnogi, nažalost, to nemaju u svojoj kući. Očito imam sreće u životu. Nedavno smo se predstavljali novoj profesorici iz sociologije, rekla sam da treniram taekwondo, ali nisam rekla za medalje. Cijeli razred je skočio, imali su potrebu da joj ukažu na sve moje uspjehe. Drugi to vole isticati, ja baš i ne. Od ostalih predrasuda također ništa nisam iskusila. Čak nisam imala problema ni na nacionalnoj osnovi. Imala sam možda jednu situaciju. Sjedila sam u nekom većem društvu, tu je bio jedan dečko kojem na prvu nije baš sjelo to što sam Srpkinja. Nije me to poljuljalo, otvoreno sam mu rekla da je njegova reakcija besmislena, a on je odgovorio da sam u pravu. Odmah smo počeli pričati o novom nastavku filma "Južni vetar".

(Foto: Davor Konjikušić)

 

Ništa ne prepuštam slučaju

A kako izgleda jedan tvoj običan radni dan?

Kaotično. Veliki sam kontrol frik, ništa ne prepuštam slučaju ili nekom drugom. Vodim kalendar po pet mjeseci unaprijed. Škola, teretana, učenje, trening. Utorkom i četvrtkom vodim trening klincima u mom klubu, to sam počela nedavno. Ubaci se tu i tenis koji treniram rekreativno. Svaki dan je rezerviran za neki sport. Učila sam svirati gitaru i francuski jezik, čitam i tučem se! Vikendom sam s prijateljima svuda, samo nisam kod kuće.

Jesi li zadovoljna s izlascima u Zagrebu, na kakva mjesta izlazite?

Idemo u klubove. Ako je lagana varijanta, onda u restoran. Slušamo sve s našeg govornog područja. Obožavam ići na koncerte u Arenu, pratim trep, folk i pop. Sve to slušam, ali sam ipak kafanski tip. Neki Cune Gojković se probudi u meni kad sam u kafani, zato često idem u Beograd. Moguće je da sam tu boemsku crtu naslijedila od mog djeda iz Like.

Obožavam ići na koncerte u Arenu, pratim trep, folk i pop. Sve to slušam, ali sam ipak kafanski tip. Neki Cune Gojković se probudi u meni kad sam u kafani. Moguće je da sam tu boemsku crtu naslijedila od djeda iz Like

Da li ti je žao što nema kafane u Zagrebu?

To u Zagrebu ne bi ni prošlo. Shvatila sam da Zagreb i Beograd nisu isti gradovi, da su navike i mentalitet ljudi drugačiji i da kafana ne ide uz duh Zagreba. Prava kafana postoji samo u Srbiji.

Da li se slažeš da je dobro da žena zna osnove samoobrane?

Uvijek je to dobro znati. Međutim, realna slika je da u slučaju napada ta vještina neće pomoći, ne znam da li bi i meni pomogla. Zamislite da vam muškarac od sto kila dođe s leđa dok u rukama držite vrećice iz dućana. U toj situaciji malo koja borilačka vještina može pomoći. Mislim da je suzavac u torbici puno bolja opcija. Ali podržavam učenje borilačkih vještina. Postoji više situacija u kojima je samoobrana korisna, ne samo u slučaju napada. Meni je više puta pomoglo da zbog te vještine uspijem uhvatiti nešto, imam odličnu brzinu refleksa, a i veći prag tolerancije na bol.

Što ti je sve taekwondo donio u životu osim medalja?

Najdraža su mi međunarodna prijateljstva i putovanja. Posjetila sam oko 20 zemalja svijeta isključivo kao taekwondoistica. Vidiš svašta i očvrsneš. Svašta se desi na jednom putovanju. Recimo, završiš borbu u Solunu i nakon toga ideš u apartman koji se nalazi u najgorem dijelu grada. Naša putovanja nisu luksuzna. Uvijek ističem da su prijateljstva proizašla iz sporta daleko najbitnija stvar u cijeloj toj priči. Da me netko pita što bih radije, da mi se izbriše uspjeh sa svjetskog prvenstva ili prijateljstva, odgovorila bih – briši mi medalje! Bila sam u Beogradu na 18. rođendanu prijateljice koju sam upoznala preko taekwondoa. Tamo su bili članovi iz raznih europskih reprezentacija. A kada smo na natjecanju, svi smo protivnici. Na jednom međunarodnom natjecanju sam najviše vremena provodila s mojom Teodorom koju zovem Tedi. I dok smo se tako družile u hotelu, izašao je ždrijeb. Otvorim i vidim da se ona i ja borimo sljedeće jutro. I sutra ujutro u osam se borimo kao da smo ljute protivnice, a ne najbolje prijateljice. U tome je najveća čar. Dobila sam poziv na rođendan u Belgiji kod cure koja je bila moja najveća protivnica u Europi, s njom sam bila u polufinalu na europskom prvenstvu. Sportaši koji nemaju prijateljstva u sportu zapravo nemaju ništa. Kada se nađemo u izlasku, svi sjedimo za istim stolom. To je taj profesionalizam. Sport je jedna čista stvar. Tko god tako razmišlja može ostaviti neki trag.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma