Prva kvaliteta nedavno objavljene knjige "Povijest europskog ujedinjenja" politologa Damira Grubiše njezin je komunikativni pripovjedni stil zbog čega je itekako vrijedna pažnje šire javnosti, a ne samo onih kojima je profesionalni fokus vezan uz politike Europske unije. Grubiša je na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti uveo europske studije u redovni kurikul politologije i potom osnovao Centar za europske studije, pa je ova knjiga (i) pionirska sintetska studija političke povijesti EU-a iz perspektive iskusnog diplomata (autor je bio direktor Kulturno-informativnog centra SFRJ u Nju Jorku i hrvatski veleposlanik u Italiji, Malti i pri FAO – Organizaciji za prehranu i poljoprivredu UN-a).
Bilanca uspjeha
Veteranska perspektiva političke diplomacije odigrala je pritom gotovo žanrovsku ulogu "mišljenja izvan okvira": u detaljima digresija što su izvedene decentno, kao i u enciklopedijski postavljenoj kronologiji ujedinjenja zemalja Europe. U okvirima politološke analitike, predstavlja se mitopoetika Europe od starogrčkih ishodišta do suvremenih realizacija u cinizmima aktualne konstelacije EU-a. Cinizam užasno sporog progresa ujedinjenja zemalja koje su se našle na zajedničkom tlu pa je svakako bolje da žive u miru i solidarnosti nego u krvi i vječitoj nesnošljivosti više nalikuje scenariju Bi Bi Sijeve "Crne Guje" nego dajžestiranim lakirovkama koje se građanima EU-a serviraju kao hipertrofije simboličkih politika u predvidljivim hodogramima. To bi, naravno, bila jedna od linija čitateljskih interpretacija, posljedica implicitne analitike ove knjige koja blagotvorno djeluje onkraj, ali i protiv birokratizirane slike EU-a kao sveprisutnog "lebdećeg označitelja" – što opet ne znači da takva aktualna slika ovdje nije tema.
Naprotiv, povijest europskog ujedinjenja kao složenog i mukotrpnog napora ima smisla promatrati, bez cinizma, jedino kao povijest ideje o ujedinjenju EU-a na tlu plemenitih premisa i pragmatičnih političkih rješenja. Ili nikad nije bilo plemenitih premisa? Pitanje o bilanci uspjeha EU-a (od)uvijek je u limbu između federalizma, konfederalizma i nacionalizma, a hegemonijski diskurs o EU-u kao zajednici na temelju vječito odlaganog "solidarnijeg sutra" nema svoje (pozitivno) historijsko uporište.
"Postnacionalna, socijalna država otvorena suradnji, miroljubiva Europa nije se rodila iz optimističkih, ambicioznih projekata okrenutih budućnosti kojih se današnji euroidealisti tako toplo prisjećaju. Bilo je to nesigurno dijete, rođeno iz straha", napisao je povjesničar Toni Džadt u "Povijesti Europe od 1945.".
Nedovršena integracija
Grubiša bi kao rodonačelnik domaće verzije europskih studija, po definiciji svog posla bio onda euroidealist, svakako ne ovakvog tipa kojemu se Džadt u superiornoj historiografskoj analizi obraća. Naprotiv, objektivnost Grubišinog pristupa u ovoj knjizi jamči balansiran odnos historiografskih fakata kao spoja suhe dijakronije i vještih interpretacija događaja. Dragocjena mogućnost da se čitateljski nasumce posvetite liniji jednog političkog problema ili biografije postoji zahvaljujući kazalu osobnih imena i izvrsnoj, sažetoj kronologiji povijesti europskog ujedinjenja koja počinje događajem iz 1306. kad je francuski pravnik i političar Pjer Duboa objavio raspravu "O povratku Svete zemlje", a završava 1. srpnjem 2013. kada je Hrvatska postala članica EU-a.
Tako posljednje, sedmo poglavlje u knjizi pod naslovom "Epilog: nedovršena integracija i jedan hepiend" u kojemu se govori o petom proširenju Europske unije iz 2004., kada je u članstvo Unije ušlo sedam istočnoeuropskih zemalja, bivših satelita Sovjetskog Saveza (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka i tri baltičke zemlje – Estonija, Litva i Latvija), uz Sloveniju, Cipar i Maltu, koje je ostalo zabilježeno kao najuspješnija europska politika, ali i razdoblje kad su se "puževim korakom rješavali slučajevi Crne Gore, Makedonije i Hrvatske" – namjerno preskačemo. Traumatičnim, prevrtljivim procesom integracije Hrvatske u EU koju Grubiša eufemistički zove "puževim korakom", a na papiru knjige izgleda još gore nego što ga se sjećamo, nema se puno smisla čitateljski baviti.
Umjesto toga, mnogo je zanimljiviji aspekt razvoja ideje Europe kao solidarne zajednice iz njedra kršćanskog pacifizma. Od srednjovjekovne konceptualizacije kada se ideja Europe sve više identificira s vjerskim jedinstvom kršćana, a kršćanstvo preuzima ulogu ujedinjavajuće snage u procesu povijesnog formiranja europske kulture kao, ni više ni manje nego procesa kristijanizacije; preko jasno iskazanih demokršćanskih superiornosti u "kadrovskoj politici" čitave povijesti ujedinjavanja Europe sve do suvremenih tendencija sukoba sekularnih i demokršćanskih opcija u Parlamentu.
Grubiša suptilno ironizira (bez iskrivljavanja činjenica, naravno) taj koncept "jedne kulturne definicije Europe kao područja zemalja latinskog kršćanstva" koja se "postupno udomaćila" i obilježila "kulturni kondominij kroz konfluenciju latinske kulture s germanskim tradicijama". Dodali bismo, to "postupno udomaćenje" u interpretacijama službene domaće političke kulture desnog profila odavno je dobilo ahistorijski karakter. I ceremonijalan, gotovo kao pokondirena "karolinška renesansa" koju Grubiša u strukturi komplicirane arhitekture "projekta Europa" često spominje u motivu krajnjeg salonskog fejka mistifikacije i mitologizacije kanonskih protagonista europske kulture, s naglaskom na Karla Velikog, "ujedinitelja Europe".
Vječni mir
Hodogram svih proceduralnih stanica u projektu ujedinjenja Europe u knjizi je pažljivo i spektralno obrađen na faktografsko-anegdotalnom planu, što zna biti čitateljski urnebesno. Nasumce se može izabrati: od potpisa Vestfalskog mira iz 1648. (čime je okončan Tridesetogodišnji rat i označen kraj vjerskih ratova u koraku "prema onomu što tek treba doći", odnosno bratstvu europskih naroda i univerzalnom, vječnom miru), preko ideja europskog asocijacijonizma u različitim formama iz dugog 19. stoljeća do Maršalovog plana ili, recimo Mastrihtskog ugovora prilikom kojeg je stvorena suvremena "koncepcija europskog građanstva" i pripadne rasprave u visokoj stilizaciji EU-vokabulara.
U knjizi je pak posebno zabavno slijediti kronologiju biografija značajnih, snažnih figura političke povijesti Europe i usporediti ih, recimo, s biografijama na trenutno reprezentativnoj internetskoj stranici Europskog vijeća. Ondje su u rubrici "pionira EU-a" što izgleda manje komično od njihovih stvarnih, dokazanih političkih kapaciteta koje je u knjizi iznio Grubiša. Ali to sitno farbanje detalja biografija Žana Monea, Helmuta Kola, Fransoa Miterana, Konrada Adenauera ili Roberta Šumana – da spomenemo tek neke, poslužit će i kao okidač za biografije koje su, posve neopravdano, manje spominjane. Poput, uzmimo, bogate i fascinatne biografije Simon Vajl kao preživjele zatočenice Aušvica: prve žene na čelu Europskog parlamenta i političarke koja je 1973. u Francuskoj inicirala legalizazaciju pobačaja. Ili možda slučaja Margaret Tačer?
Bilanca štete koju je željezna dama prouzročila ne bi smjela biti tako lako zaboravljena. Podsjetimo, ona se poput De Gola panično branila od opasnosti europskog federalizma, odbacivala svaku pomisao na stvaranje Europske unije, suprotstavila se stvaranju Ekonomske monetarne unije i tako dalje. Najviše se, ipak, pamti njezin legendarni apel: "Želim svoj novac natrag!" (popraćeno lupanjem šakom o stol), ali je to, naglašava Damir Grubiša u svojoj knjizi, "ipak samo anegdotalna konstrukcija". Kod Grubiše nema fejk njuza, ali ima njegovih demantija nekih flagrantnih primjera iz nedavne političke povijesti, pogotovo onih vezanih uz Bregzit. O čemu i komu se radi, imate priliku pronaći u knjizi od osam stotina stranica: preporuka za plažu je bez ironije.
