Grad Zagreb neće financirati obnovu povijesnog ustaškog groblja na Mirogoju – sažetak je odluke koja nam je prenesena iz Ureda gradonačelnika Tomislava Tomaševića povodom sjednice saborskog Odbora za ratne veterane održane u srijedu, 24. studenog. Neslužbeno saznajemo da gradska vlast nema ništa protiv obilježavanja svačijega groba s navođenjem imena i prezimena te datuma rođenja i smrti, ali uređenje vojnoga groblja ne može postati budžetska stavka prije nego što se raspravi isticanje dodatnog sadržaja u vezi s konkretnom vojskom.
A s tim već nastaju problemi, stav je gradske vlasti, dok je spomenuti odbor upravo podupro projekt "uređenja groblja vojnika NDH 1941.-1945.", prema ideji tzv. Zajednice žrtvoslovnih udruga o rekonstrukciji lokaliteta, osim što su ga one nazvale "groblje hrvatskih vojnika". O šestorima organizacijama zbijenim u tu viktimološko-veteransko-eksdisidentsku nakupinu kazat ćemo ovaj put samo to da po svojim grbovima odreda vucaraju "šahovnicu" s bijelim kutnim poljima, i da je više njih ozloglašeno po takvoj orijentaciji.
No za procjenu ideologije tih udruga nije nam nužno znakovlje ni memorija, jer su se i sad jasno očitovale nazivom projekta i definiranjem dotičnih vojnika kojima očito jedinima pripisuju atribut hrvatskih u tom razdoblju. Naravno, izlišno je ustašoljubima dokazivati da to nije hrvatska vojska, za razliku od ovdašnje partizanske koja je ujedno te nedjeljivo bila i jugoslavenska, a s ogromnim udjelom hrvatskih Srba. Žrtvoslovci ionako žele povijest tako interpretirati zbog uzurpiranja sadašnjosti Hrvatske, rigidno pročišćene i hijerarhizirane u svakom pogledu.
Usmjerimo radije pažnju na metode i zamisli kojima su se probijali u pripremi obnove, da bismo shvatili kako namiču slične gadosti, od kojih danas ponajbolje uspijeva ona s dvostrukim konotacijama ustaškog pozdrava "Za dom – spremni". Kao što su istaknuli u dopisu Vladi početkom ovog mjeseca, odavno postižu "odličnu suradnju" s ministrom hrvatskih branitelja Tomom Medvedom, valjda zato što i on smatra da su ustaše ekskluzivni "hrvatski vojnici" iz onog rata, štoviše "branitelji".
Drugo, podičili su se odnosom s Milanom Bandićem koji im je ishodio prvih milijun kuna za trošak projekta, od potrebnih dva milijuna i 400 tisuća bez PDV-a. No tad je Bandić umro, a naslijedio ga Tomašević, pa su se zatekli "u nekakvoj čudnoj pat-poziciji" uslijed koje ne mogu ostvariti "stečeno pravo", zbog čega su se obratili Josipu Đakiću, predsjedniku Odbora za ratne veterane Hrvatskog sabora.
Đakića se dojmilo njihovo citiranje Franje Tuđmana o tome kako je NDH bila "izraz težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom", pa je sročio prijedlog zaključka kojim posve odobrava zahtjev udrugaša, iako će prihvaćeni tekst biti za jednu taktičku nijansu drukčiji. Od njih za tu svrhu prepisuje akcent da je na predmetnom groblju pokopan "i Marko Došen, predsjednik Hrvatskog državnog sabora 1942. godine". Uređenje posljednjeg počivališta visokog funkcionera jednog režima ogrezlog u zločinu, od samog početka u praksi i eksplicitno ozakonjenoj teoriji, ispada tako neopozivi razlog za izdvajanje javnog novca u današnjoj Hrvatskoj.
U gradskim krugovima projekt zapinje ljetos nakon poteza Dinka Bilića, bivšeg pročelnika Gradskog ureda za prostorno uređenje koji svoje pozitivno očitovanje o obnovi urudžbira par dana prije očekivane smjene, nastojeći novom gradonačelniku uvaliti komunalno-investicijsko kukavičje jaje. Pritom u obličju spomeničkoga povelikog centralnog križa na budućemu memorijalnom groblju, predviđenog usvojenom dokumentacijom, te onakvog kakav je bio do dolaska partizana 1945. godine, kao da je posrijedi izronjeni Apoksiomen.
Ili, svejedno, križ bi nalikovao jednom od onih koje su tamo podigle razne endehanostalgičarske organizacije kroz zadnja tri desetljeća i koji su još na istome mjestu, nakićeni poznatim, a nedvosmislenim formulacijama poput "vječni spomen i slava" te, svakako, "hrvatskim vojnicima", navodno baš kao na originalu. Svime tim se dakle politički definira projekt nad grobištem 575 vojnika mahom poginulih u borbi s antifašistima, a institucije bi ga imale krotko legitimirati.
Takvoj afirmaciji usprotivio se Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, o čemu smo ovih dana pisali, a prije njega i Katarina Peović, članica Radničke fronte i saborskog Odbora za ratne veterane. Informirali smo i o najnovijem polazištu austrijskih vlasti koje su na dobrom putu da zabrane razuzdanu proustašku komemoraciju na Bleiburgu. No umjesto da fašizam prepoznajemo tek prigodice u Austriji, nadati se da će mu zagrebačka vlast definitivno oduzeti "stečeno pravo" prije nego što Mirogoj postane zamjenski Bleiburg.
