O Bleiburgu treba prestati pričati ono što se nije dogodilo. Korektna i adekvatna kultura sjećanja priznala bi da je Hrvatska antifašistička zemlja, da su njezina vojska bili partizani te da su poslijeratne žrtve bile na pogrešnoj strani, ali i da komemoriramo i štujemo poslijeratnu pogibiju nevinih te osuđujemo zločin, izjavio je o Bleiburgu povjesničar Ivo Goldstein u emisiji Vide TV Kontrapovijest s Hrvojem Klasićem, koja je dostupna na ovoj poveznici. 

Krajem travnja 1945. situacija u Zagrebu bila je “beznadna”, opisao je Goldstein, premda je ustaško vodstvo u Zagrebu kreiralo “čudnu atmosferu” “šarenom lažom” o “Zvonimirovoj liniji” na kojoj će navodno braniti Zagreb, premda je Pavelić još krajem 1944. obitelj prebacio u Austriju, pa je za njima kasnije i pobjegao.

Nijemci su se počeli povlačiti 5. i 6. svibnja, a ustaše i sve jedinice NDH te dio naroda dan kasnije. “Postoje samo procjene koliko ih je ukupno bilo. Nitko, ni tada ni danas, nije imao pregled cjeline tih događaja. Realno je da je ustaša i domobrana bilo između 100 tisuća i 115 tisuća, a civila nekih 50 tisuća”, procijenio je.

Na najmanje četiri mjesta ustaše i partizani kontaktirali su oko predaje, ali uzalud. Štoviše, u dolini rijeke Maslinje kod Slovenjgradeca i Dravograda rasplamsala se “grozna bitka s obostranim gubicima, većima na ustaškoj strani, u kojoj je samo 3. armija Jugoslavenske vojske imala više od tisuću mrtvih. Bilo je to pet dana nakon kraja rata”, kazao je Goldstein dodajući da su svjedoci koji su ekshumirali poginule izjavili da su u nekoliko masovnih grobnica pronašli oko četiri tisuće leševa.

Izbjeglička se masa probila u Austriju vođena “još jednim od ustaških mitova da će ih Britanci primiti kao neku vrstu savezničke vojske jer će se zajedno boriti protiv komunizma”. Dogodilo se obrnuto: Britanci su izdali direktivu o repatrijaciji u Jugoslaviju, jer su im saveznici bili partizani, a Britanci nisu ni imali mogućnosti da prihvate tolike ljude.

Goldstein je precizirao kako je “Tito izdao depešu da se nitko ne smije strijeljati, te da svi uz revers moraju biti predani višem zapovjedništvu”. “Depeša se jednim dijelom poštovala, jednim dijelom ne”, dodao je. Kad su se vojnici vratili u Sloveniju, postupak je bio trojak: manji broj onih koje su prepoznali kao zločince, poput zapovjednika Jasenovca Ivice Matkovića ili pukovnika Franje Sudara, ubili su bez suda; druga grupa, ministri i visoki dužnosnici, prevezeni su u Zagreb i imali suđenje, koje je Goldstein procijenio “relativno poštenim prema ondašnjim procedurama”, dok su treći krenuli “na put prema logorima u unutrašnjosti Jugoslavije, neki sve do juga Makedonije”. “U tim kolonama nije bilo dovoljno hrane i vode, bilo je prebijanja, a iznemogle koji bi pali znali su i strijeljati. Te se kolone uistinu mogu nazvati 'križnim putem', ma koliko 'križni put' bio simbolički izraz”, kazao je Goldstein.

Na pitanje o ukupnom broju ubijenih, Goldstein je odgovorio da je 2019. o tome napisao tekst od dvjestotinjak stranica te da je pokušavao izračunati, ali da “sad zna manje nego prije”. “Posljednja brojka koju imamo je 13.300 žrtava, brojka Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Vice Vukojevića, koja je s radom završila 1999. Konačna brojka je vjerojatno nešto veća”, kazao je. “Gledao sam žrtvoslove koji su objavljivani devedesetih i dvijetisućitih, i u njima je puno više manipulacija kakve se prigovaraju ljudima koji rade na popisu žrtava Jasenovca. U krugovima koji se time bave, uključujući i Crkvu, ne postoji apsolutno nikakva volja da se dođe do konačne brojke žrtava”, kazao je Goldstein.

“To je traumatičan događaj i jednim dijelom ratni zločin i zločin protiv čovječnosti”, izjavio je. “Stradali su vojnici, i to ne zato što su bili Hrvati, nego zato što su bili ustaše ili domobrani, premda dozvoljavam da je među njima bilo nevinih. Civili su puštani, i to treba reći, i prestati s manipulacijama i pričanjem onoga što se nije dogodilo”, dodao je. “Nevine treba komemorirati, ali i reći da su bili na krivoj strani, svjesno ili nesvjesno. Korektna i adekvatna kultura sjećanja priznala bi da je Hrvatska antifašistička zemlja, da su njezina vojska bili partizani te da su poslijeratne žrtve bile na pogrešnoj strani, ali i da komemoriramo i štujemo poslijeratnu pogibiju nevinih te osuđujemo zločin. Ne može se gledati kao da se ustaški zločin nije dogodio. U skrupuloznoj perspektivi gledanja na povijest, to je neprihvatljivo”, kazao je Goldstein Hrvoju Klasiću.