Na nedavnoj tribini u sklopu projekta Ženski antifašistički Zagreb u organizaciji Centra za ženske studije, koju su moderirale Ana Lovreković i Barbara Blasin, gostovala je Rhea Ivanuš, muzejska savjetnica i kustosica zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskoga povijesnog muzeja, inače članica SABA RH. S njom razgovaramo o antiratnoj fotografiji – protestu protiv dominantne (vojne) kulture, a nerijetko i vrijednom povijesnom svjedočanstvu o ulozi žena u ratu.
Fotografiju ‘A kuda sada?’ snimila je Elvira Kohn u Topuskome 1944., no ona i danas pobuđuje brojna pitanja i osjećaje, pa i one vezane uz aktualnu izbjegličku krizu. Je li i zato na naslovnici knjige ‘Hrvatska antiratna fotografija’, čije ste autorice vi i Branka Hlevnjak?
Odlučile smo se za tu fotografiju nakon što je kolegica Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, predložila da napravimo ne ratnu nego antiratnu fotografsku monografiju. Elvira Kohn bila je ne samo profesionalna fotografkinja, nego i osoba koja je i sama prolazila poniženja, logore i izbjeglištvo. Njezina fotografija šalje univerzalnu poruku da su žene i djeca najveće žrtve rata. Ona je, zapravo, optužba sveg zla na zemlji, zla koje omalovažava život i prezire dječju nevinost i dostojanstvo čovjeka. Dakle šalje univerzalnu poruku ljubavi i mira i zaista je zaslužila biti na naslovnici naše knjige.
Portreti Hebranga, Rittiga…
Elvira Kohn je bila prva ratna fotoreporterka i članica ratne redakcije ‘Vjesnika’. Svoje fotografije i negative darovala je Hrvatskom povijesnom muzeju. Kakav je bio njezin životni put?
Rođena je 1914. u Rijeci, ali se vrlo brzo, nakon smrti oca, s majkom i bratom seli u Slavoniju, gdje završava gimnaziju. Nakon trogodišnjega školovanja za fotografa odlazi u Dubrovnik i ondje radi kao fotoreporterka za Mihu Ercegovića, vlasnika poznate knjižare i tiskare Jadran: snima sva javna događanja u Gradu, no uskoro započinje rat, dolaze ustaške vlasti koje nameću rasne zakone. I ona je, poput svih ostalih Židova, prisiljena nositi židovsku zvijezdu, zabranjen joj je rad, a uskoro je, s ostalim nepoćudnim Dubrovčanima, internirana u Kupare, talijanski sabirni logor, odakle je u lipnju 1943. premještena u Kampor na Rabu, gdje je bila do pada Italije. Bila je vrlo spretna, pa je sa sobom uspjela prošvercati svoju Leicu, fotoaparat što joj ga je darovao Ercegović. U logoru je vodila i dnevnik, a kako je bila vrlo šarmantna, uvijek vedra i nasmijana, uspjela je potajice snimiti unutrašnjost logorske barake i šatore. Uvjeti života u logoru bili su vrlo teški, vladala je glad, dizenterija i druge bolesti. Elvira je umrla u Zagrebu 2003. godine.
Što bismo mogli zaključiti o njezinim ratnim fotografijama?
Radila je i fotoportrete, primjerice Andrije Hebranga, monsinjora Svetozara Rittiga… Zgodna je njezina serija svih vijećnika ZAVNOH-a u Topuskome: snimala je odlazak i dolazak vijećnika, pa je tako snimila i Pavla Gregorića koji se nakon dugoga marša svukao u gaće kako bi se okupao u rijeci i čist došao na zasjedanje. Onako krhak i obrijane glave, kleči na deki u društvu odjevenih i nešto diktira tajnici u pisaću mašinu – sav obasjan suncem, doima se poput Mahatme Gandhija. Ima tu i zanimljivih ženskih portreta, djevojaka koje surovu ratnu stvarnost žele uljepšati kakvom maramicom ili rupcem… Ratne fotografije Elvire Kohn potresni su dokumenti (posebice su dramatični snimci bolnice na Petrovoj gori), ali i živa interpretacija žene koja je svojim objektivom dobro znala posvjedočiti tuđu i vlastitu izdržljivost u vjeri za bolji život.
Heroine NOB-a
Brojne su žene dale značajan doprinos NOB-u, pretrpjevši pritom stradanja, silovanja, sakaćenja, no danas kao da su zaboravljene, u javnom prostoru nema njihovih imena?
Od 290 narodnih heroja u Jugoslaviji 18 je žena. S utemeljenjem samostalne Hrvatske došlo je do brojnih promjena, pa su se tako mijenjali i nazivi ulica i trgova. Tako je i gradska ploha na kojoj je danas Hrvatski povijesni muzej mnogo puta mijenjala ime: kroz 20. stoljeće zvala se Trg kralja Petra I., Trg N, Trg Kulina bana, a danas je opet Trg žrtava fašizma, nakon što je neko vrijeme bila Trg hrvatskih velikana. I Muzej revolucije naroda Hrvatske ukinut je 1990. i s Povijesnim muzejom integriran u novu instituciju, Hrvatski povijesni muzej. Devastirane su i brojne spomen-ploče i spomenici tom razdoblju. Savez antifašističkih boraca i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika iniciraju obnovu tih spomen-obilježja, pa tako i Dotrščine, gdje je, nažalost, uništen veliki spomenik Vojina Bakića.
Premda se za žene uvijek smatralo da trebaju biti doma i baviti se kućanstvom i obitelji, mnoge su intelektualke bile sudionice NOB-a, primjerice Anica Magašić, nakon oslobođenja ravnateljica Muzeja revolucije naroda Hrvatske, ili Zdenka Munk, kasnije direktorica Muzeja za umjetnost i obrt. Uz Elviru Kohn i Đurđa Koren je fotografirala… Žene su se ravnopravno borile uz muškarce. U ratu su bile i Dara Janeković i glumica Irena Kolesar, a ne treba zaboraviti ni anonimne kurirke, članice redakcija partizanskih listova, brojne bolničarke i liječnice… Posebno je dojmljiva sudbina Nade Dimić, Anke Butorac i sestara Baković, koje su bile prokazane kao ilegalke i mučene: bio bi red da se svima njima vrate ulice, one su važan dio naše povijesti.
Temelj vaše monografije je jedno drugačije promatranje rata: kao što je u predgovoru kazao vaš djed, ‘vojnik je uvijek bio samo žrtveno janje’?
Da, u knjizi izdanoj u svega 500 primjeraka obuhvatile smo fotografijama tri rata na ovom prostoru – Prvi i Drugi svjetski te Domovinski – ali namjera nam je ponajprije bila pokazati ljudske sudbine. Htjele smo pokazati da život unatoč svemu teče dalje, da su žene nositeljice života i da s ratovima treba prestati. Zato smo i za naslovnicu izabrale fotografiju zabrinute majke čije dijete leži na kamenu pored prazne limene kantice za mlijeko, koja ne zna što im nosi sutra. Pokazale smo lice i naličje rata, žene koje su se ravnopravno borile uz muškarce (što nije bio slučaj u domobranskim jedinicama). Ideologija i politika utjecale su, nažalost, ponajviše na sudbine žena i djece i zato su sve fotografije autorski prilozi rekonstrukciji najsurovijeg stanja u kojem je čovječnost na najvećoj kušnji. Njihova je bit stoga humana, a estetika kriterij prisutnosti.
