U trećem kvartalu 2014. gospodarstvo SAD-a ostvarilo je najveći uzlet u posljednjih jedanaest godina. Američki BDP porastao je u tom kvartalu za pet posto na godišnjoj razini, dok je u istom razdoblju BDP eurozone ostvario porast od svega 0,6 posto. Gotovo svi pokazatelji svjedoče kako financijska kriza, koja je padom investicijske banke Lehman Brothers krenula iz SAD-a i ubrzo se preselila u Europu, danas stanuje samo s ove strane Atlantika. Pogrešne politike nisu Europu odvele samo u recesiju s duplim dnom, nego su stvorile i socijalnu bombu koja se manifestira učestalim prosvjedima, rastom radikalne desnice i antiimigrantske retorike. U Berlinu su smatrali kako bi u cilju oporavka EU-a bilo najbolje primijeniti rigidnu fiskalnu politiku i strogu budžetsku odgovornost, odnosno mjere štednje. Drugim riječima, trebalo je smanjiti sve državne rashode kako bi ulagači stekli povjerenje u pokušaje evropskih vlada da smanje deficit, nakon čega bi započeli sa snažnijim aktivnostima, a potrošači bi, vođeni zaključkom kako zbog odgovorne politike porezi u budućnosti neće biti tako veliki, trebali krenuti s većom potrošnjom. Nobelovac Paul Krugman takav fenomen opisuje sintagmom ‘vila povjerenja’, pa pita: ‘Koliko ljudi poznajete koji o tome koliko će ove godine trošiti odlučuju tako što pokušavaju procijeniti što će trenutačne fiskalne odluke značiti za njihov porez za pet ili deset godina?’
Inicijalna politika u Europi bila je jednako ekspanzivna kao i u SAD-u. No 2010. Europa, a posebno eurozona, odlučuje štedjeti. Odluka EU-a o budžetskim rezovima u recesiji pokazala se kao katastrofa - kaže Mark Blyth, jedan od najžešćih kritičara mjera štednje
Jedan od prvih poteza američkog predsjednika Baracka Obame nakon inauguracije u siječnju 2009. bilo je donošenje Zakona o američkom oporavku i reinvestiranju, poznatog pod kraćim nazivom Stimulus; tim je planom Obama prvotno namijenio 787 milijardi za oporavak gospodarstva, što je kasnije povećano na 831 milijardu dolara. Od investicijskog paketa, koji je iznosio približno šest posto tadašnjega američkog BDP-a, najveći dio bio je namijenjen poreznim poticajima građana. Značajan financijski stimulans Obama je usmjerio i prema zdravstvu, obrazovanju, zaposlenima s manjim dohotkom, nezaposlenima i umirovljenicima te infrastrukturnim investicijama. U vrijeme donošenja, tu su mjeru republikanci nazivali sumanutim trošenjem i propalim stimulansom propale politike koja će uništiti američko gospodarstvo.
Suprotno od Obame, a putem sličnim onome kakav su zagovarali američki republikanci, krenula je Europa. Sve države Europske unije započele su s rezovima i smanjenjem državnih rashoda, što je posebno izraženo u južnim državama Unije koje su po diktatu tzv. Trojke provodile reforme. Danas je dug svih država koje su provodile rezove i mjere štednje znatno veći nego prije samih mjera, a dug onih koje su najviše štedjele rastao je proporcionalno više od duga onih koje nisu ni štedjele ni rezale, poput SAD-a.
Mark Blyth, profesor međunarodne političke ekonomije na Institutu Watson američkog Sveučilišta Brown i autor uspješnice ‘Mjere štednje: povijest opasne ideje’, jedan je od najžešćih kritičara mjera primjenjivanih u Europi. Za sebe kaže kako je u punom smislu riječi dijete europske države blagostanja: odrastao je u Škotskoj, u neimaštini, ali se zahvaljujući modelu države blagostanja školovao, završio fakultet, a kasnije zaposlio kao predavač.
- Inicijalna politika u Europi bila je jednako ekspanzivna kao i u SAD-u. No 2010. Europa, a posebno eurozona, odlučuje štedjeti, pa je ekonomski učinak postao mnogo gori. Rast je stao i, kako je bilo predviđeno, dugovi su postajali veći, a BDP manji. Ekspanzija u 2008. bila je ključna za izbjegavanje situacije u kojoj bi se kreditni kolaps pretvorio u depresiju, no odluka EU-a o budžetskim rezovima u recesiji pokazala se kao katastrofa - kaže Blyth u izjavi za ‘Novosti’ i dodaje kako je američki BDP rastao po godišnjoj stopi višoj od pet posto u posljednja dva kvartala, dok eurozona može biti sretna ako ove godine dosegne rast od jedan posto.
U rujnu 2009. godine SAD i eurozona imali su gotovo identičnu stopu nezaposlenosti, oko deset posto. Od tada se nezaposlenost u 18 država eurozone i nezaposlenost u SAD-u kreću u dijametralno suprotnom smjeru: u studenome 2014. nezaposlenost u SAD-u iznosila je 5,8, a u eurozoni 11,5 posto, dakle više nego na samom vrhuncu krize. Posljedica je to različitog odgovora na krizu: Bruxelles i Berlin zazirali su od snažnije fiskalne intervencije države i Europske centralne banke, a Washington i FED u krizi su prihvatili ulogu države kao korektora i stabilizacijskog faktora najvećega svjetskog gospodarstva. Europa danas veću brigu ima s deflacijom nego s inflacijom, što se u kriznim vremenima čini apsurdno za većinu građana i potrošnju, no i, smisleno, za vlasnike novca. Europa ustraje u svojoj odluci, a otpori dolaze odozdo i najčešće nemaju previše efekta na konačne politike. Političke elite dijagnosticirale su europsku krizu kao dužničku, pa je svim europskim ekonomijama propisana štednja. Većina financijskih mjera poduzetih u Europi išla je na ruku zajmodavcima: fiskalna je disciplina od sredstva kojim bi se trebao ostvariti rast gospodarstva i bolji standard građana postala ciljem i svrhom ovdje propagirane ekonomske ideologije.
Mark Blyth nam kaže kako se banke zalažu za mjere štednje, ali samo do određene razine, te da su glavni ideolozi tih mjera u vladama. Američke banke bilježe profite kao u doba prije krize, dok su europske još daleko od takvih razina. Čini se kako je i među europskom poslovnom i političkom elitom sve jača struja koja zagovara snažniji financijski impuls posrnuloj ekonomiji. Novi predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker tako je najavio novi investicijski plan od 315 milijardi eura, kako bi u vremenima kada privatni sektor zazire od većih ulaganja ekonomiju pokrenuo javnim investicijama.
- Ako Matteo Renzi ne krene sa smislenim reformama u Italiji i ako se Francois Hollande ne bude barem pretvarao da čini isto u Francuskoj, Njemačka neće dopustiti labavljenje fiskalne politike, pa će tako mjere štednje zaustaviti investicijski program u tračnicama - komentira Blyth Junckerove najave New Deala.
Primjeri dijametralno suprotnih ekonomskih pokazatelja SAD-a i EU-a govore u prilog kejnzijanskoj ekonomiji i državnoj intervenciji pred mjerama štednje i rezanjem. Ideja o slobodnom tržištu kao samoregulirajućem mehanizmu i zaziranje od aktivnije uloge države zaustavili su europski razvoj. Alternative poput umjerene inflacije, napuštanja mjera štednje, fiskalnog stimulansa i povećanja poreza bogatijima često su predstavljane kao radikalne, pogrešne i devastirajuće metode. Premda nezaposlenost, beznađe i kriza na Starom kontinentu svjedoče da je radikalna, pogrešna i devastirajuća upravo ta trenutačna i srednjostrujaška europska ekonomska doktrina.
