Primirje u sukobu na istoku Ukrajine ne poštuje nijedna od zaraćenih snaga, vijesti o oružanim borbama i mrtvima stižu gotovo svakodnevno, a ukrajinska vojska nedavno je pokrenula ofenzivu prema gradu Donjecku, uporištu pobunjenika. Unatoč formalnom stanju primirja, u Ukrajini i dalje traje rat, a shodno tome zategnutost odnosa između Rusije i Zapada ne popušta. Pad cijena nafte i sankcije uzrokovali su pad vrijednosti rublje i dovele rusko gospodarstvo u ozbiljnu krizu. Na Zapadu su računali ili barem priželjkivali kako bi takav razvoj događaja mogao dovesti do promjene režima u Kremlju, no pozicija Vladimira Vladimiroviča Putina za sada nije niti najmanje uzdrmana, barem kada je riječ o popularnosti među Rusima. Prema istraživanjima provedenima krajem prošle godine, 85 posto građana podržavalo je Putinovu politiku, a u anketi jedne od vodećih ruskih anketnih agencija Fondacije javnog mišljenja 68 posto ljudi Putina je odabralo za ‘čovjeka godine’, pa je tako ruski predsjednik 15. put za redom ponio tu titulu. Usporedbe radi, u istom je istraživanju 2013. Putin dobio ‘tek’ 32 posto, pa je očito, da čak i uz opravdanu dozu sumnje prema istraživanjima i anketama, Putin još uvijek uživa veliku podršku diljem Ruske Federacije.
Situacija u Europi nešto je drugačija. Odlaskom Silvia Berlusconija i Gerharda Schrödera s pozicija, te, što je još važnije, aneksijom Krima i destabilizacijom Ukrajine, Putin i Rusija ostali su bez saveznika u srednjostrujaškoj europskoj političkoj eliti. Putinova se potraga za saveznicima u Europi zaustavila na radikalnoj desnici koja u okruženju krize i nesigurnosti uživa sve veću popularnost. Europska desnica, barem onaj njen radikalniji dio, Putina vidi kao čovjeka ‘na braniku’ tradicionalnih vrijednosti i konzervativizma od zapadnoga liberalizma i dekadencije. Putin se pak nada da će jačanjem veza sa strankama krajnje desnice u budućnosti u nacionalnim vladama i Europskom parlamentu u Bruxellesu, odnosno Strasbourgu, sjediti sve više ljudi koji ne vjeruju u ideju ujedinjene Europe u sadašnjem obliku. Destabilizacijom EU iznutra Putin bi bio na dvostrukom dobitku: oslabio bi tendencije prema kojima se Europa u politici prema Rusiji vodi idejama iz Washingtona, te bi se eventualno mogao početi sa širenjem svoje doktrine euroazijanizma. Upravo tako francuska stranka Nacionalna fronta, koja je na izborima za Europski parlament ostvarila najbolji pojedinačni rezultat u Francuskoj (24 mjesta) vidi budućnost svoje zemlje i Europe. Marine Le Pen predlaže osovinu Pariz-Berlin-Moskva kao alternativu postojećem poretku, a Putina naziva braniteljem ‘kršćanskog nasljeđa europske civilizacije’. U takvoj alijansi, prema riječima čelnice francuskih radikala, ne bi bilo mjesta za SAD i Tursku. Lider britanskog UKIP-a Nigel Farage za ruskog predsjednika kaže da je ‘briljantan strateg’, te političar kojem se najviše divi. Putinu je sklona i nizozemska Stranka slobode Geerta Wildersa koji EU okrivljuje za ukrajinsku krizu, grčka Zlatna zora, mađarski vladajući Fidesz i pogotovo Jobbik, talijanska Sjeverna liga, bugarska Ataka, austrijska Stranka slobode… Nesklone Putinu nisu niti stranke s drugog kraja političkog spektra poput njemačke Ljevice, grčke Syrize, te španjolskog Podemosa, no bližeg je saveznika ruski predsjednik ipak našao u strankama krajnje desnice čiji zastupnici trenutno čine jednu petinu Europskog parlamenta.
Vodeći se politikom sankcija režiranom s one strane Atlantika, EU je dala priliku radikalnoj desnici da svoju antiimigrantsku retoriku nadogradi još jednim mitom. I to afirmativnim, prema kojem bi bliža suradnja s Rusijom, ili čak neki oblik euroazijskih integracija, riješio ekonomsku krizu i unutarnje probleme europskih država. Svojevrsna prednost desnih populista jest što se takav scenarij u bližoj budućnosti vrlo vjerojatno neće dogoditi, pa će se tako i u narednim godinama moći pozivati na mesijansko rješenje i Putina kao personifikaciju toga puta. Sankcije ne samo da su nanijele veliku štetu europskim gospodarstvima, nego su i pridonijele stabilizaciji, pa i rastu stranaka diljem Starog kontinenta koji se zalaže za potpunu promjenu međunarodnih političkih veza prema SAD-u i Rusiji. Suprotno nekim očekivanjima, sankcije su konsolidirale vlast Vladimira Putina, koji je u očima Rusa čovjek koji je državi vratio stari sovjetski sjaj svjetske velesile, nakon, za Ruse, ponižavajućeg Jeljcinovog mandata bezakonja. Angela Merkel, Francois Hollande i Cameron tako su dvostruko odgovorni za svaki budući dobar rezultat ksenofobičnih stranaka u Europi – mjere štednje i ekonomske politike nisu dale rezultata, a periodi dulje stagnacije gospodarstva pogodni su za klimu u kojoj je dijelu građana najlakše pronaći zajedničkog neprijatelja. Populisti krajnje desnice politički su profitirali na takvim ekonomskim politikama i pridobili protestne glasove na račun svojih antiimigrantskih politika. Drugi dio odgovornosti srednjostrujaške europske politike leži u politici prema Rusiji koja isključuje bilo kakvu vrstu dijaloga, a koja je radikalnoj desnici dala priliku da se afirmira i potvrdi kroz partnerstvo s Putinom i Rusijom kao jamcem poretka suverenih država u Europi.
Nedavno je upravo u Dresdenu, gradu u kojem je Vladimir Putin djelovao kao operativac KGB-a, održan miting antiislamskog pokreta Pegide na kojem su viđeni transparenti poput ‘Mir s Rusijom’ i ‘Putine, pomozi nam’, a pozivalo se i na izlazak Njemačke iz NATO saveza. Mađarski Jobbik našao se pred sudom zbog sumnje da je primao ilegalne ruske donacije, a francuska Nacionalna fronta od ruske je banke dobila 9.4 milijuna eura kredita. Moskva je sve češća destinacija zapadnoeuropskih političkih lidera krajnje desnice - u krimskom su referendumu sudjelovali predstavnici Nacionalne fronte i ostalih europskih desnih radikala kao promatrači dajući tako legitimitet odcjepljenju. Trend popularizacije Rusije i nostalgije za sovjetskim vremenima već je neko vrijeme prisutan u zemljama istočne Europe, a posljednjih se godina i iz zapadne Europe čuju sve glasniji pozivi za napuštanjem atlantizma kao dominantne ideologije i približavanjem Rusiji. Kome u takvom scenariju multipolarnog sistema u samoj Europi prijeti najveća opasnost? Državama koje se nađu na rubovima ‘carstava’, odnosno prvim linijama u eventualnoj eskalaciji sukoba, baš kao što se to dogodilo Ukrajini.
