STEZANJE REMENA; minisintagma koja se učestalo pojavljuje i cirkulira društvom u razdoblju naše ‘zrele’ tranzicije od 2000. naovamo, a naročito na vrhuncima krize kapitalističke ekonomije započete 2008. Ova se metafora često koristi u medijskom i javnom žargonu kada je režimu u interesu da pripremi društveni teren za provođenje nepopularnih mjera štednje i ‘bolnih rezova’, odnosno da smanji sredstva namijenjena javnom sektoru, ‘pritegne’ financijske transfere u zdravstvu, obrazovanju, socijalnim uslugama, kulturi… Redovito na račun rada i radnika, nikada i kapitala.
Bogat je konotativni potencijal kovanice ‘stezanje remena’, asocira nas na agitprop u funkciji logike odricanja, skromnosti, potrebe za provođenjem ‘dijeta’… Apelira na naš zdrav razum i racionalan uvid da drukčije, naprosto i nažalost, ne može i ne ide. Kazuje uzmite si zraka, zadržite dah i uvucite stomak, pa potom stegnite remen barem do sljedeće rupe i izdržite… I sve to za opće dobro.
Ovakva naturalistička jezična složenica cilja na nužnost uspostave društvenog konsenzusa, potrebu da svi društveni akteri podnesu teret izdataka, sve u svrhu navodnog izlaska iz ‘krize’. Znakovito je pritom kako se upravo u povijesnim trenucima općih kolektivnih društveno-ekonomskih problema artikulira ovakva naracija, plediranje političke vlasti da pokažemo solidarnost u ‘ova teška vremena’. Takvim apelima se, vidi čuda, pridružuju i neki tranzicijsko-medijski korifeji liberalno-kapitalističke paradigme koji nas ovih dana s naslovnica bombastično pozivaju na solidarnost. A mi se pitamo zašto ne solidarnost i u boljim vremenima, razdobljima prosperiteta? Recimo ‘stezanje remena’ kapitalizmu u vidu obaveznog, propisanog prelijevanja dijela profita, primjerice na način progresivnog oporezivanja, od bogatijih prema najpotrebitijim, najsiromašnijim dijelovima stanovništva. Ili ‘stezanje remena’ prebogatom bankarskom sektoru, što je predstava koju vidjeti nećemo.
Ono što pri zagovaranju ‘stezanja remena’ ostaje neizrečeno jest da ne dijele svi društveni akteri istu odgovornost po pitanju nastanka ekonomskih kriza ili javnog duga, niti su na usporedive načine prošli kroz ključne etape tranzicije, privatizaciju i deindustrijalizaciju. Stoga se kao primjeren kontranarativ – odnosno poruka-parola koja se na vrhuncima prošle ekonomske krize etablirala kao svojevrstan kritički odgovor hegemonijskom diskursu ‘stezanja remena, bolnih rezova i mjera štednje’ – oblikovao ispravan slogan: ‘zarade su privatne, a dugovi javni’. To jest, profiti se uvijek individualiziraju, a dugovi socijaliziraju. I to je ono što treba imati na umu svaki put kada čujemo moralizatorske tlapnje o potrebi za stezanjem remena.
