Solidarnost da, ali ne gledamo svi isto na nju – izjavio je Damir Boras na Senatu zagrebačkog sveučilišta u utorak, pa se odmah izborio za novo povećanje budžetskog davanja za svoj rektorat. Što se pak tiče solidarnosti u njegovoj interpretaciji, ona izgleda prije svega tako da je razlika za taj veći izdatak namaknuta uglavnom na štetu najvećih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prirodoslovno-matematički i Filozofski fakultet, recimo, ostali su bez približno po milijun javnih kuna, od ukupno oko 13 koliko je svaki od njih ranije po godini imao na raspolaganju.
S druge strane, najavljena mogućnost poskupljenja školarina za studente ovaj put ipak nije izglasana. Ali sveučilišna uprava nije baš previše ni inzistirala na njoj. Pojedine manje sastavnice osigurale su rektoratu ono što mu je ovom prilikom bilo najvažnije, a očito zauzvrat dobile nešto više novca za svoje potrebe. Ističe se Muzička akademija čiji režijski troškovi u novoj zgradi predstavljaju sve veće iskušenje i za tu ustanovu i općenito. A kad smo već kod te adrese, spomenimo da njezin prijedlog za dodjelu počasnog doktorata Milanu Bandiću, gradonačelniku Zagreba, nije bio ni uvršten na dnevni red. Očito ćemo na tu svečanu inauguraciju još malo pričekati. Bit će naime da je do odgode došlo zbog viška javne reakcije na samu nedavnu vijest o tom najnovijem sveučilišnom urnebesu u glavnome gradu.
Vratimo se stoga intrigantnom pitanju financija. Naročito zbog toga što je ono u većini medija obrađeno veoma površno i nejasno. Preneseno je npr. da je stavka za rektorat narasla za nekoliko postotaka – tri do pet, ovisno o izvoru – no ona je u biti doslovce udvostručena, prema visini apsolutnog iznosa. Objasnit ćemo, makar u najkraćim crtama: Rektorat je dosad primao pet posto od ukupnog državno-budžetskog izdvajanja za sveučilište putem programskih ugovora, a odsad će primati deset posto. Bez obzira na (rijetke) prigovore, povećanje nije opravdano nikakvim konkretiziranim troškovnikom. Tijelo na čelu s uvjetno solidarnim rektorom Damirom Borasom naprosto se izvoljelo počastiti izdašnom povišicom.
Naglasimo pritom da ni sama transparentnost poslovanja nipošto nije niti smije biti isključivi uvjet za financijsku politiku ove institucije, pa ni generalno. To se lako može obrazložiti na primjeru izvjesnih nastavničkih predvodnika otpora predviđenoj mjeri poskupljenja školarina. Jer i jedan od njih je uoči sjednice Senata izjavio da nije apriorno i teoretski protiv skuplje participacije studenata u troškovima studija, nego bi više cijene ipak trebalo opravdati transparentnijim poslovanjem čitavog sveučilišta. To dabome nije, a niti treba biti prihvatljiv rezon. Svako opterećivanje studenata plaćanjem školarina u ovom ili onom vidu te iznosu naprosto je po sebi negativna politička mjera komercijalizacije sektora. I zato je ujedno neopravdano svako tobože pribrano argumentiranje za njeno uvođenje ili daljnje ojačavanje.
Uostalom, vidjet ćemo koliko će potrajati sadašnje stajalište zagrebačkog sveučilišta da neće biti poskupljenja školarina. Vidjet ćemo kako će ta mjera biti na Senatu tretirana onda kad ne bude ovako praćena duplo većim izdvajanjem za rektora i njegovu najužu svitu. I specijalno onda kad se predstavnici svih fakulteta nanovo suoče s njom, a s drugih pozicija. Dotad će najotporniji među njima biti znatno drukčije preparirani, odnosno bit će iscrpljeniji za minus koji im je ovom zgodom jednostrano nametnut. Damiru se Borasu u svakom slučaju s time sad više toliko i ne žuri.
