Učiteljice i učitelji, nastavnice i nastavnici iz temelja su protresli ovu političku jesen. Može ih se susresti u novinama i na portalima, sudjeluju u brojnim radioemisijama i televizijskim debatama. Eto ih konačno i na cesti: poveća skupina prosvjetara, oboružana transparentima, kreće se tmurnim i hladnim jutrom 25. studenoga uzduž Ulice grada Vukovara prema prosvjednom punktu u centru Zagreba.

Štrajk prosvjetara traje više od mjesec dana, a Vlada je za to vrijeme uporno ignorirala zahtjeve triju najvećih prosvjetnih sindikata – Sindikata učitelja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Preporoda – koji u ime 30 tisuća prosvjetnih radnika i pratećeg školskog osoblja traže povećanje koeficijenta složenosti učiteljskih i nastavničkih poslova za 6,11 posto. Toliko im otprilike nedostaje da se izjednače s kolegama iz drugih javnih službi koji imaju istu stručnu spremu i obnašaju poslove slične složenosti, ali za veću plaću.

U Osnovnoj školi Rapska, na panou s pitanjem ‘Što je to štrajk?’ čitamo učeničke odgovore: ‘Štrajk je kad se učitelji ljute’, ‘Štrajk je kad ima škole, a nema nastave’, ‘Štrajk je kad se nešto ne svidi ljudima koji rade, na primjer loša plaća’…

U Osnovnoj školi Rapska, smještenoj u istoimenoj ulici u naselju Sigečici, tu i tamo netko od osoblja proleti pustim školskim hodnicima. Na panou s pitanjem ‘Što je to štrajk?’ čitamo učeničke odgovore s papirića: ‘Štrajk je kad se učitelji ljute’, ‘Štrajk je kad dođeš na posao, a ništa ne radiš’, ‘Štrajk je kad ima škole, a nema nastave’, ‘Štrajk je kad se nešto ne svidi ljudima koji rade, na primjer loša plaća’…

- U cijeloj ovoj priči već se duže vrijeme brkaju i zamjenjuju teze, u smislu da djeca izostaju s nastave i da im oduzimamo pravo na obrazovanje. Neosporno je da ona imaju to pravo, kao i da nastavnici imaju ustavno pravo na štrajk, ali kalendar školske godine nije Ustavom zagarantiran, pa mislim da ministrica ima prostora za reorganizaciju i da nađe način da se nastava nadoknadi - kaže nam Mirjana Stevanović, jedna od tri učiteljice te škole koje smo zamolili da nam prije polaska na prosvjedni skup na zagrebačkom Trgu bana Jelačića otkriju motive zbog kojih štrajkaju.

Naša prva sugovornica prošle je školske godine poučavala u razrednoj nastavi učenike drugog razreda, a ove godine radi s djecom u poslijepodnevnom školskom boravku. Ima 34 godine radnog staža i prima plaću od 6.800 kuna.

- Zaista bih voljela imati plaću koju spominju naši oponenti na televiziji, koji kažu da mi prosvjetari primamo između sedam i pol i osam tisuća kuna - govori učiteljica Stevanović.

Domeće da razlog zbog kojeg štrajka nije motiviran isključivo borbom za povećanje koeficijenta, već i višegodišnjim općim nezadovoljstvom stanjem u kojem se nalazi struka, ali i obrazovnom reformom poznatom kao ‘Škola za život’.

- Osobito me smeta način na koji je reforma frontalno i online uvedena i na koju mi prosvjetni djelatnici nismo bili adekvatno pripremljeni. Stvari su se prije zvale jednim, a danas drugim imenom. Imali smo neke platforme preko kojih smo trebali rješavati neke zadatke i to je bio naš način edukacije. Čitav radni vijek čekamo bolja vremena i strpljivo stojimo na začelju kolone da dođemo na red. Moram raditi još desetak godina do mirovine, tako da nemam puno vremena da popravim svoj materijalni status. Smatram da i vi i ja i bilo tko drugi na ovom svijetu mora moći živjeti od mirovine, a ne čekati potporu djece, supruga, strine, ujne, bogatog strica ili kakvog drugog sponzora - zaključuje Mirjana Stevanović.

Njezina kolegica Olja Nedić od ukupno 21 godine radnog staža punih 17 radi u Rapskoj.

- Ne mogu izdvojiti isključivo jednu lošu pojavu kao razlog svog sudjelovanja u štrajku. Tijekom godina nakupilo se dosta toga, možemo krenuti od naše potplaćenosti, pri čemu sam u rujnu primila plaću za koju Ministarstvo tvrdi da je bila prosječna u obrazovanju još u rujnu 2016. godine, a riječ je o 6.300 kuna - govori Olja Nedić.

Boli je, dodaje, nepravda prema čitavom sustavu obrazovanja, pritom misli i na školske spremačice koje rade od jutra do mraka. Prije izvjesnog vremena jedna je spremačica otišla u mirovinu, a škola nije smjela na njezino mjesto primiti novu osobu, čime se za istu plaću povećao opseg posla ostalih spremačica.

- Nadam se da će štrajk i prosvjed pokrenuti ljude da se izbore za svoja prava. Nema odustajanja, pa čak ni kad su iz Ministarstva zaprijetili neplaćanjem štrajkaških dana. Od mene kao učiteljice od koje se očekuje da djecu poučavam građanskim vrijednostima i da pronađu prihvatljive načine kako bi se izborili za ono što misle da im pripada, ne može se istovremeno očekivati da odustanem i da se pojavim pred djecom u učionici i kažem: Evo, djeco, pognula sam glavu i odustala, prestrašila sam se, to je poruka koju vam prenosim - iskrena je učiteljica Nedić.

Iz praznog razreda upućuje kritiku i ‘Školi za život’.

- Zahtijeva se neki drugačiji pristup u planiranju nastave. Nešto što se nekad zvalo zadaci nastave sada se naziva ishodima na kojima se sve bazira, a zapravo imam osjećaj da su te promjene više kozmetičke, one nisu u tolikoj mjeri ušle u srž najvećeg problema našeg obrazovanja – apsolutno neadekvatnog odgovora na trenutak u kojem živimo. Djecu ne osposobljavamo za stvarni život sutra, premda se to naziva školom za život - kaže Olja Nedić.

Petogodišnji nastavnički staž iza sebe ima učiteljica Lana Pušić. Njezin početni entuzijazam, pri čemu se radovala čak i hrpi papirologije koja ju je svakodnevno dočekivala na radnom mjestu, zamijenila je frustracija zbog gomile dodatnog, neadekvatno valoriziranog posla: od pripreme e-dnevnika, upisivanja i ispravljanja ocjena, održavanja roditeljskih sastanaka do drugih radnji vezanih uz učenike i njihove roditelje, kao što je vođenje djece na sistematske preglede ili neplivača na satove plivanja. Vlastito dijete, kaže, vidi tek oko osam navečer, kad stigne kući. A učiteljima se za istu plaću stalno pridodaju novi poslovi.

- Uz dodatak za vlastito dijete i dvoje učenika s kojima radim po prilagođenom programu primam plaću od 6.900 kuna. Govore nam da nema novca za povećanje naših koeficijenata, ali svatko tko je upoznat s količinom posla koji učitelji obavljaju ne može reći da tražimo kruha preko pogače. Izuzetno sam ponosna što sam dio ove promjene, što smo se mi prosvjetari, a ne netko drugi digli na noge i što sam uključena u ovu priču u kojoj nema odustajanja - govori Lana Pušić.

U školskom dvorištu nekolicina učenika pozdravlja nastavnike ove škole koji odlaze na središnji zagrebački trg. Odlazimo s njima – tramvaj dvojka dupkom je pun nastavnika.

- Oduševljava me i ohrabruje jedinstvo oko štrajka. Svi su prepoznali trenutak kad treba biti jedinstven i istupati sa zajedničkih pozicija. Ima nade za bolje sutra - optimistična je Olja Nedić.

Grad je uzavreo, jesenje sivilo i hladnoća otapaju se u susretu s buketom emocija što izviru iz prosvjedne mase i šire se uokolo pod naletom adrenalinskog optimizma: nećemo više biti ovce, dosta je toga bilo, generalna je poruka.

Rijeke nastavnika sa stotinama transparenata okupljaju se ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Prevladavaju satirične i ironične poruke: ‘Želimo vam 2 + 2 + 2 posto na izborima’, poručuju nastavnici na transparentima, aludirajući na jednu od Vladinih ponuda za povećanje osnovice plaća kroz iduću godinu, koju su sindikati odbili. Pažnju privlači i transparent s likom vođe seljačke bune Matije Gupca na kojem piše: ‘Kad nepravda postane zakon, prosvjed postaje dužnost’. Ispod njega je Marinko Micak, nastavnik hrvatskoga jezika od petog do osmog razreda u Osnovnoj školi Marija Bistrica.

- Za štrajk me motivira činjenica da u zadnjih 25 godina svake četiri godine moram nešto mijenjati u svojem radu. Svakom se promjenom želi nametnuti nešto novo, s tim da je svaki sljedeći ministar obrazovanja gori od prethodnog. Po tome valja zaključiti da niti jednoj vladi nije stalo do obrazovanja - kaže nam ovaj nastavnik sa završenim fakultetom, pa uz buku zviždaljki i bubnjeva dodaje da njegova osnovna plaća nakon 26 godina staža iznosi ciglih 6.500 kuna.

Prosvjednike u koloni što mili gradom pozdravljaju stanari s prozora svojih stanova. Na Trgu dvadeset, možda i trideset tisuća ljudi cupka uz prosvjedne hitove poput onog Dubioze kolektiva: Ovo himna je generacije/ živimo od sekiracije/ Ovo himna je generacije/ u šupku civilizacije…

Dubravka Kunić, srednjoškolska profesorica iz Varaždina s punih 30 godina radnog staža, kaže nam da su je za štrajk motivirali, kao i većinu njezinih kolega, nastojanje za izjednačenjem koeficijenta nastavnika s onim u drugim javnim službama i vraćanje dostojanstva struci.

- Ali ni kad se, kako se nadamo, koeficijent ispravi, problemi obrazovne struke i učitelja neće biti riješeni. Ipak, to će nam dati vjetar u leđa za neku novu reformu i sve što godinama želimo promijeniti. Mislim da se o postojećoj tzv. reformi, odnosno ‘Školi za život’ ne može govoriti kao o pravoj i potpunoj reformi, pa bih rekla da nova, istinska reforma započinje upravo ovdje na Trgu. Prošla sam brojne ‘reforme’ i da imam samo godinu do penzije, štrajkala bih i prosvjedovala zbog budućih generacija - govori nam Dubravka Kunić.

Probuđena svijest prosvjetara došla je do izražaja i na mnoštvu transparenata koji su preplavili Trg.

- Nikad toliko njih, od kojih su neki apsolutno genijalni, nisam vidio na jednom mjestu - komentirao nam je Daniel Letica, profesor povijesti i geografije u zagrebačkoj 18. jezičnoj gimnaziji s pet godina radnog iskustva.

- Motiv za svoje sudjelovanje u štrajku pronašao sam u bezobzirnoj degradaciji struke u kojoj radim, pa ovo vidim kao početak povratka njezinog dostojanstva. Nije stvar samo u novcu, iako to jest dio šire štrajkaške slike, već i u tome što je prosvjetarska struka generalno podcijenjena, a nastavnici i profesori degradirani. Primjerice, mi nemamo, a kao zaposlenici javnih službi u slučaju fizičkog napada na nas trebali bismo imati status službene osobe. Drugo, nisu mi jasni kriteriji po kojima su se donosili koeficijenti za nas prosvjetne radnike s visokom stručnom spremom, jer kao visoko kvalificirani radnici imamo najniži koeficijent od svih zaposlenih u javnom sektoru - ističe Letica.

Priča da je nedavno sudjelovao na razmjeni kadrova u Francuskoj i da se ondje 5. prosinca sprema veliki štrajk u vezi mirovinske reforme. Sudjelovao je također na sindikalnom sastanku u jednoj tamošnjoj školi pa su ga francuski kolege također duboko motivirali za štrajkašku borbu kod kuće.

- Očito i mi u Hrvatskoj postajemo dio neke šire protestne europske slike. Ali želim također kazati da je za mene reforma obrazovanja bez uvođenja građanskog odgoja potpuno promašena - zaključuje profesor Letica.

Slika protesta prosvjetnih radnika mogla bi se ogledati i u riječima učiteljice Mirjane Stevanović: ‘Ono što se meni sviđa na našim prosvjedima jest da oni ne sadrže huškački govor i nasilje. To je obrazovana publika koja je došla zapjevati onu staru, poznatu – kad bi svi ljudi na svijetu…’ Možda ne i posljednji put.

Jer u trenutku zaključenja ovog teksta, u srijedu ujutro, članovi sindikata izjašnjavaju se o paketu premijera Andreja Plenkovića, koji je nakon višesatnog sastanka sa sindikalnim vođama ponudio povećanje plaća u idućoj godini od ukupno 10,4 posto, ali ne kroz rast koeficijenta, što je bio zahtjev prosvjetara, već putem dodataka na osnovicu plaća (2+2+2) i četiri posto kroz kolektivni granski ugovor. Na Facebook grupama ‘Nastavnici organizirano’ i ‘Podrška roditelja nastavnicima u štrajku’ nastalo je ogorčenje zbog Vladine ponude: prevladavajući je stav da ne treba popustiti i prihvatiti ovu licemjernu ponudu, neki zazivaju novi masovni prosvjed tijekom razvikanog zagrebačkog adventa, a učitelji i nastavnici pojedinih škola već su objavili fotografije na kojima su svojim tijelima formirali veliko NE…