Centar za ženske studije, osnovan 1995., prvi je multi/interdisciplinarni studij o ženskoj tematici u Hrvatskoj: utemeljen je kao reakcija na ratni i poratni kontekst, s ciljem rješavanja brojnih problema s kojima su se žene suočavale tijekom i nakon rata. Misija je Centra poticati obrazovanje na teme vezane uz ženske studije i s tim u vezi podizati svijest, uz ostalo i putem istraživanja i izdavaštva – cilj je osnažiti žene u političkim i civilnim inicijativama putem obrazovanja na više razina te afirmirati konstruktivne vrijednosti mira i solidarnosti, posebice međunarodnim umrežavanjem i programima razmjene na području ženskih studija i izravne podrške ženama. U povodu 20-godišnjice Centra razgovaramo s Radom Borić, jednom od osnivačica Centra i njegovom izvršnom direktoricom, aktivistkinjom za ženska prava (prema časopisu ‘Forbs’, jedna je od najutjecajnijih svjetskih feministkinja) i znanstvenicom (autorica je prvoga finsko-hrvatskog rječnika, 2007. proglašena je vitezicom Reda bijele ruže Finske). Od 1993. radila je i sa ženama izbjeglicama u Centru za žene žrtve rata.
Zagorka i ostale ‘vodilje’
Ima li i danas ličnosti čije bi se djelovanje moglo usporediti s onim Marije Jurić Zagorke? I postoji li potreba za takvom osobnošću, posebice s obzirom na, po riječima Biljane Kašić, licemjerje političke rodne jednakosti, odnosno žensko ropstvo u neoliberalnom kapitalizmu nemoći?
Naravno da nam uvijek trebaju rol models, tj. uzori, žene u koje bismo se mogle ugledati i u njima se ogledati, koje nam mogu biti inspiracijom. Dakako, ne isključujem ni muškarce kao takve uzore, promiču li feminističke vrijednosti. Kada govorimo o Zagorki, rekla bih da je ona od onih rijetkih renesansnih osoba koje su se bavile različitim poslovima i aktivnostima. Za nju se, primjerice, znalo da je bila književnica, urednica ženskih časopisa i prva profesionalna novinarka, ali ne i da je bila borkinja za ženska i radnička prava, da je npr. osnivala prva udruženja tipografskih radnica i da je 1903. organizirala prve ženske demonstracije. O tome jedva da smo išta znali. To je uspio ispraviti Centar za ženske studije i naše suradnice, što je novi je doprinos revalorizaciji Zagorkina života i rada, uključujući njezin angažman oko promicanja prava žena. Nažalost, nitko mi tijekom studija nije rekao, a ni kasnije to nisam mogla pročitati, da je Zagorka napisala saborskim zastupnicima pismo nazvano ‘Adresa hrvatskih žena upućena 1917. godine Hrvatskom saboru’, u kojem zahtijeva pravo glasa za žene, ističući, uz ostalo, da su ‘prije trideset godina imale žene aktivno izborno pravo za gradska zastupstva. Pa kako su birale? Tako osviješteno, tako narodno, tako neustrašivo, da je Kuen ukinuo taj zakon, jer mu žene nisu htjele birati ropski, kao što ste birali vi, muževi’. I time je povijest ženske borbe ignorirana. Zagorka je bila diskriminirana kao žena i u privatnom i u profesionalnom životu; ona je, nažalost, odličan primjer višestruke diskriminacije. Uspjele smo, preko svojih prijateljica iz Foruma žena SDP-a, postići da se saborska soba za novinare nazove Novinarskom sobom Marije Jurić Zagorke, jer je ona ipak prva žena na ovim prostorima koja je izvještavala iz Sabora. Eto, Zagorka može biti dobra ‘vodilja’, kako je Nataša Govedić predložila da zovemo žene koje su inspiracija ili svojevrsne mentorice drugim ženama.
Danas ne možemo govoriti samo o jednoj vrsti diskriminacije, doista postoje prepleti diskriminacija, ta intersekcionalnost diskriminacije ili višestruka diskriminacija. Tako da nije isto biti žena pripadnica manjinske skupine, pa uz to i manjinka s invaliditetom, ona treće dobi ili koja pripada LGBTK zajednici
U uvodnoj riječi panela ‘Feminizam – politike otpora i nade’, organiziranog u povodu 20-godišnjice Centra za ženske studije, prof. Nadežda Čačinovič je rekla da ‘postoji nepravda, jednakosti u mogućnostima ne postoje, ali imamo 20 godina uspjeha ženskih studija’, što doista zvuči obećavajuće. Što za vas znači živjeti demokraciju i poštivanje ljudskih prava?
Sama činjenica da je Centar uspješno preživio dvadeset godina, da je osnovan u ratu i tzv. tranziciji i da smo djelovale u feminizmu nesklonom poraću, da smo s idejom feminističkog obrazovanja uopće mogle djelovati u zemlji kojoj je često falilo osnovne demokracije i u kojoj su se ljudska prava, pa tako i prava žena, ugrožavala na dnevnoj bazi – čini me ponosnom. Ali i ostavlja trag gorčine koji mora buditi i snažiti otpor, jer se čini da se u zemlji u kojoj su se, otkako je 1995. osnovan Centar, dogodile različite promjene, stalno ponavljaju iste teme ili ista borba oko očuvanja ženskih ljudskih prava, da se bumerang oko diskriminiranja ili poništavanja prava žena stalno vraća, što od nas traži obranu već izborenih, a ne borbu za njihovo proširenje. Primjerice, devedesetih smo se morale boriti oko očuvanja stečenih reproduktivnih prava žena, a sada se ponovno moramo ‘trošiti’ u obrani istih. Volim se vraćati na Zagorku, jer je se često samo tako smješta u popularnu književnost iako u jednom svom tekstu kaže: ‘Narod se ne dijeli na muško i žensko kad im se daju dužnosti, zašto se narod dijeli na muško i žensko kad im se daju prava?’ Posebice danas, ponovno svjedočimo da nam se ugrožavaju reproduktivna prava, a živimo i u vremenu kada se ženama svakodnevno ugrožavaju ekonomska prava. Kada govorimo o demokraciji, svi se pozivaju, i u dokumentima RH i EU-a, na ravnopravnost spolova, ističući da bez žena nema demokracije. Logično bi bilo, sudeći po sudjelovanju žena u kreiranju EU-politika, zaključiti da Europa nije demokratska. Ni Hrvatska ne živi demokraciju. Niti je dovoljan broj žena u politici, niti ih je dovoljno u upravljačkim strukturama javnih poduzeća, niti su ravnomjerno zastupljene u upravljanju kulturom… Tako da bih slobodno mogla reći kako ne živimo demokraciju.
Kvote kao prijelazni period
I pravobraniteljice Višnja Ljubičić i Lora Vidović ističu problem višestruke diskriminacije, posebice kada je riječ o ranjivim skupinama: azilanticama, ženama s invaliditetom, manjinama, ženama u prostituciji ili onima treće dobi. Što činiti, kako ostvariti ravnopravnost spolova kada smo suočene s tzv. staklenim stropom i skraćenim radnim vremenom koji žene vraća u privatnu sferu čuvarica doma?
Danas, a to uvijek valja isticati, ne možemo govoriti samo o jednoj vrsti diskriminacije, doista postoje prepleti diskriminacija, ta intersekcionalnost diskriminacije ili višestruka diskriminacija. Tako da nije isto biti žena pripadnica manjinske skupine, pa uz to i manjinka s invaliditetom, ona treće dobi ili koja pripada LGBTK zajednici. Da ne spominjemo potplaćenost ili nezaposlenost. Kako se oduprijeti, suprotstaviti? Kada se pojavio diskurs rodnih politika, čini se da smo bile naivne da će se stvari moći urediti administrativno. Dok smo bili u ‘čekaonici’ EU-a, dolazili su i pritisci oko zaštite ljudskih prava, pa tako i ženskih prava i njihovoga administrativnog uređenja. Zahvaljujući tome imamo dosta dobre temelje koji bi trebali osigurati nediskriminaciju. Primjerice, znamo da sve europske zemlje još nemaju pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova. No uza sve napore naše pravobraniteljice da se unaprijedi položaj žena, nema političke volje kako bi one bile istinski punopravne građanke. S druge strane, imamo i Vladin Ured za ravnopravnost spolova i saborski Odbor, no kod nas je, čini mi se, sve manje-više ostalo na formi: Ured kao da je zaboravio što mu je zadaća, a Vladu primjerice ne brine što nije na vrijeme poslan izvještaj za CEDAV o stanju ženskih ljudskih prava u Hrvatskoj i što je isfriziran.
Danas će optuživati žene da su same krive što ih nema u politici. Žene se žele baviti politikom, a odgovornost za njihov angažman leži na strankama. To što žena nema u politici djelomice je i stoga što nam se urušio sustav socijalne skrbi, pa tako žena nema kome ostaviti dijete želi li se aktivnije angažirati u zajednici. Ne dobiva ni potporu za jednaku podjelu poslova u kući, a to je ključna stvar u patrijarhalnom društvu.
Predsjednica, bojim se, svakim danom sve manje pokazuje, Zagorkinim riječima, ‘neustrašivost’ i ‘osviještenost’ i sve više postaje glasnogovornicom svoje stranke. A mogla bi puno više napraviti kao žena za građanke, dakako i za građane, ali mislim da ona nema tu potrebu, jer rodnu politiku nije prepoznala kao važnu
Kako je moguće da Ustavni sud, u čijem je sastavu 35 posto žena i čija je predsjednica žena, dan uoči raspuštanja Sabora ukine žensku kvotu od 40 posto na izbornim listama? Nije li to snažan udarac dugogodišnjim nastojanjima da se uspostavi rodna ravnoteža u procesu političkog odlučivanja?
Da, zasigurno je udarac, ali činjenica da je u sastavu Ustavnog suda toliki postotak žena i da mu predsjedava žena ne znači da su one i rodno osviještene. S jedne strane, činjenica da smo žene ne znači i da zagovaramo ili želimo zagovarati ženska ljudska prava. S druge, trudim se i mislim da se moramo truditi neoptuživati uvijek žene, jer sve nemaju iskustvo diskriminacije ili ne prepoznaju diskriminaciju; često ćete od žena čuti da mi ne trebamo pozitivne mjere, no mora postojati svijest da postoje žene koje su diskriminirane i da sve žene žive neki oblik diskriminacije. Kvote smatram nužnim prijelaznim periodom. Žene već činjenicom da su građanke, da plaćaju porez, da pridonose zajednici svojim radom imaju pravo participirati u vlasti. Osim toga, sve statistike u svijetu pokazuju kako je 60 posto žena visokoobrazovano (naspram 40 posto muškaraca), pa otpada ‘argument’ o našoj (ne)sposobnosti za bavljenje politikom. Ponovno spominjem odgovornosti stranaka, jer npr. SDP u svome statutu ima odredbu o 40 posto žena na listama, ali ih na njima nikada nije toliko bilo. ORaH pak ima ZIP-sustav, jedan muškarac-jedna žena ili obratno, i za nadati se je da će se za takvim primjerom povesti i druge stranke. Moje razočaranje odlukom Ustavnog suda koji je poništio odredbu po kojoj bi DIP trebao vraćati izborne liste na kojima podzastupljenog spola nema 40 posto i nije veliko, jer je i samo uvođenje te kvote bilo upisano u Zakon o ravnopravnosti spolova s figom u džepu, tj. s odgodom od tri izborna kruga. Sada pak DIP priopćava da će se nositelji lista kažnjavati sa 50.000 kuna ne bude li na njima 40 posto podzastupljenog spola. Toliko o političkoj volji. S druge strane, Ženska mreža Hrvatske traži kvote za ulazak u Sabor.
Predsjednica i rodna politika
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dobila je aplauz za svoj govor na sedamdesetoj Općoj skupštini UN-a: založila se za vrednote mira, dijaloga, vjerske tolerancije te izrazila zabrinutost radi porasta nasilja. U sklopu samita govorila je i o jednakosti spolova te osnaživanju žena i ‘predanosti djelovanju’ (vezano uz 20. obljetnicu Pekinške deklaracije). Je li predsjednica rodno osviještena i imate li njezinu potporu?
Kako god predsjednica govorila o ravnopravnosti spolova, bojim se da je to tek formalan odgovor na ono što se od nje očekuje da kao žena govori. Nakon inauguracije, a u povodu 8. marta, pozvala je u Ured predsjednice žene iz političkog i društvenog života i tom prigodom govorila o ravnopravnosti spolova ne uočivši da uz nju pritom stoje sami muškarci: ima savjetnike, ali ne i savjetnice (svega su dvije žene u Uredu, šefica kabineta i šefica protokola, ali one rade a ne savjetuju). Pored toga, predsjednica, nažalost, ima drugačiji govor za ‘van’, a drugačiji za ‘doma’. Čini se da nije mogla izbjeći ulogu koju joj je nametnula stranka, a to se dogodilo onog trenutka kada joj je Tomislav Karamarko oteo riječ nakon proglašenja izborne pobjede. Prava šteta, jer je na nekom skupu u inozemstvu rekla da kao žena zna što je diskriminacija i da se s njom susrela na svom profesionalnom putu. Tako bi trebala govoriti i u Hrvatskoj i onda bi bila uvjerljivija u tvrdnji da joj je stalo do ženskih ljudskih prava. Ovako, bojim se, svakim danom sve manje pokazuje, Zagorkinim riječima, ‘neustrašivost’ i ‘osviještenost’ i sve više postaje glasnogovornicom svoje stranke. A mogla bi puno više napraviti kao žena za građanke, dakako i za građane, ali mislim da ona nema tu potrebu, jer rodnu politiku nije prepoznala kao važnu. Ne bih željela da postane svjesna važnosti rodne jednakosti kada više ne bude na sadašnjem položaju.
Koja biste dosadašnja postignuća Ženskih studija posebno istaknuli i kakvi su planovi, na čemu ćete ubuduće insistirati?
Važno je da je žensko-studijski obrazovni program konstanta. Obrazovni se program mijenjao kroz svih tih dvadeset godina i bio je mjesto i učenja i samoosnaživanja žena. Devedesetih nam se činilo važnim da žene imaju svoj prostor, mjesto učenja i podrške. Mislim da sam, zahvaljujući Centru za ženske studije ali i Centru za žene žrtve rata, ostala normalna u ratnim i poslijeratnim godinama. Dok smo se u devedesetima bavile feminističkom kritikom nasilja, ženskim identitetima ili feminističkom kritikom književnosti, danas smo više okrenute ekonomskim temama, feminističkom kritikom neoliberalnog kapitalizama, transnacionalnoj solidarnosti i sličnom. Više od šest stotina žena i muškaraca završilo je naš dvosemestralni obrazovni program, a mnogi od njih danas predaju feminističke teme na sveučilištima, provode istraživanja ili su predavačice i predavači u našem programu, poput voditeljice obrazovnog programa Ankice Čakardić, koja je danas i profesorica zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. To što je vrelo novih znanja i osoba koje to znanje prenose u trenutku kada nema sustavnoga i cjelovitoga sveučilišnog studija, možda je najveće postignuće Centra. Tiskale smo dosad više od četrdeset knjižnih naslova, već 17 godina izdajemo feministički teorijski časopis ‘Treća’, organiziramo poslijediplomski seminar ‘Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi’ u Dubrovniku, provodimo istraživanja, organiziramo posebne edukacije ili različite projekte, često u partnerstvu sa srodnim organizacijama iz regije i svijeta, a od 2009. uspješno vodimo i različite kulturne programe u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, koji je Centar dobio na upravljanje od Grada Zagreba. Želimo ostati značajno feminističko, obrazovno, kulturno i aktivističko mjesto koje, dakako, kreativno i kvalitetno provodi programe kojima će promicati feminizam, znanja o doprinosima žena i stvarati uvjete za stvarnu rodnu jednakost i jednakost različitih.
