Patuljasti članovi Domoljubne koalicije već neko vrijeme kao osice nasrću na Most, a sad su se počeli zabadati i u premijera Tihomira Oreškovića. Kao da su dio oporbe, Oreškovićevu vladu proglašavaju kilavom i nesposobnom, zrelom za resetiranje nakon samo mjesec dana rada. Budući da su njihove žaoke sve otrovnije, nameće se pitanje zašto čekaju i formalno ne prijeđu u oporbene klupe te tako prestanu patiti podržavajući jalovu vladajuću koaliciju. Naravno da im to ne pada na pamet, jer ih je HDZ prije izbora i prigrlio u Domoljubnu koaliciju kako bi bili njegova pješadija, pijuni koje će gurati ispred sebe kako bi ginuli za njegove političke ciljeve i interese. Bili su pijuni u predizbornoj kampanji, ostali su to i u vladajućoj koaliciji s Mostom, a sad istu ulogu igraju i prema premijeru Oreškoviću, kako se ne bi previše zaigrao i počeo nametati neka svoja pravila igre, inspirirana iskustvom korporativnog menadžera.
I dok Tomislav Karamarko, hineći razumijevanje, u javnosti zasad poštuje Oreškovićevo pravo da se drži ‘nekih svojih procedura’ prilikom sastavljanja Vladina kabineta i njegovih depandansi po ministarstvima, HDZ-ovi koalicijski pijuni u njegovo se ime iščuđavaju zašto premijer automatizmom ne provodi političku volju onih koji su ga pogurali u Banske dvore, nego se drži nekih procedura kojima se gubi vrijeme i razvodnjava njihova ‘domoljubna’ revolucionarnost. Ljutito galame na sve strane zato što Milijan Brkić tjednima luta labirintima Oreškovićevih procedura umjesto da je kao ‘idealan kandidat’ već promoviran u ministra branitelja, a istovremeno šef SOA-e Dragan Lozančić, kojega su predsjednica države i Domoljubna koalicija već poslali u političko rezalište, zahvaljujući Oreškovićevim procedurama još traje na čelnom mjestu sigurnosno-obavještajne zajednice.
Osim toga, HDZ-ovi patuljasti trbuhozborci srdito su reagirali na odluku Mostove ministrice uprave da među svojim pomoćnicima zadrži SDP-ove i SDSS-ove kadrove, a Orešković im je rane dosolio odabirom SDP-ova zamjenika ministra regionalnog razvoja i EU fondova Jakše Puljiza za svog oficira za vezu s ministarstvima i svima onima koji će realizirati velike investicijske projekte i raditi na povlačenju sredstava iz EU-fondova. Svi Oreškovićevi potezi koji toliko ljute članice Domoljubne koalicije njemu samome su samorazumljivi i racionalni: čudno mu je što im se domoljupci čude i sile ga da se od njihovih nasrtaja brani procedurama, kako ne bi već u prvim tjednima mandata morao s njima politički zaratiti. Teško je zamisliti, naime, da bi Orešković kao kompanijski top-menadžer tjednima razmišljao treba li u svoj upravljački tim primiti čovjeka koji je plagirao diplomski rad i nezakonito stekao stručne kvalifikacije: kad bi se kao menadžer u uređenoj kompaniji eventualno tako ponašao, bio bi prozivan i napadan zašto takvog kandidata nije odmah eliminirao, nego se skriva iza procedura i tražeći još kandidata pokušava zaobići i eliminirati onoga koji mu se politički nameće. No Karamarkova ljevica i desnica, Darinko Kosor i Pero Ćorić, problem vide u Oreškoviću, a ne u kandidatu s teškom greškom i onome koji ga je kandidirao, pa bi njegove procedure resetirali i uklonili kako bi Brkića nametnuli kao ministra branitelja, a ne da stvari istjeraju na čistac i razbistre mutne političke vode koje godinama Vladinu braniteljsku politiku guraju u političku močvaru.
Dvojbeno je, međutim, koliko dugo Orešković može odlagati otvorene političke konflikte koji mu se nameću, a koje on nastoji izbjeći gurajući ispred sebe korporativne procedure, pravila i etiku, nadajući se da će njihovim nametanjem izbjeći raspravu i sukobe o sadržaju i suštini problema, odnosno o sadržaju i kvaliteti Vladinih politika kao ‘proizvodima’ koje nudi na političkom tržištu. Sudbina upravo smijenjenog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana barem djelomično može biti poučna i za Oreškovićevu premijersku karijeru: iako se njih dvojica na prvi pogled razlikuju kao dan i noć, ima tu i ponešto zajedničkoga. Radmana se od prvoga dana na čelu HRT-a napadalo kao Titova omladinca, a i smijenjen je s obrazloženjem da je atavizam prošloga režima i partijski odan nasljednicima bivših komunista. Orešković je svjetlosnim miljama udaljen od takvih optužbi, ali zajedničko mu je s Radmanom to što je i smijenjeni ravnatelj HRT-a u međuvremenu izgradio respektabilnu menadžersku karijeru u Microsoftu. Radman je bio Titov omladinac, ali i Gatesov korporativni menadžer.
I kao što Orešković pokušava u rad Vlade unijeti korporativni duh i etiku koje je usvojio u multinacionalnoj farmaceutskoj kompaniji, tako je i Radman pokušao prenijeti korporativna pravila igre iz informatičke multinacionalke na HRT kao medijski javni servis čiji su proizvodi natopljeni politikom i pod pritiskom mnogobrojnih unutarnjih i vanjskih interesa i sustava vrijednosti, a čija kvaliteta presudno ovisi o kreativnosti i stvaralačkim slobodama njihovih proizvođača, a ne o korporativnoj hijerarhiji, disciplini, organizacijskim shemama i kompanijskoj etici, koje su samo, loš ili dobar, okvir za funkcioniranje medijske kompanije. Radmanov korporativizam na HRT-u urodio je pozitivnim financijskim i poslovnim rezultatima, pa čak i ponešto većom gledanošću i utjecajem na medijskom tržištu, ali je i produbio političke i ine sukobe u i oko HRT-a, proceduralnim nasiljem ih prigušivao i povremeno nasilno uklanjao, pa tako gomilao protivnike i neprijatelje unutar i izvan kompanije koji su trebali samo sačekati povoljan trenutak za konačan obračun.
Bivši Microsoftov menadžer pokušao je nametanjem korporativne organizacije, hijerarhije i etike ispeglati i primiriti profesionalne, kreativne, svjetonazorske, političke i druge sukobe na HRT-u, gotovo neovisno o sadržaju i vrijednostima oko kojih su izbijali, pa je na koncu ujedinio zamalo sve njihove protagoniste protiv sebe i upravljačke strukture koju je uspostavio, i bilo je dovoljno da izvana zapušu drukčiji i malo jači politički vjetrovi da ih otpušu s vrha HRT-a, a da i oni koji su se usprotivili toj brzopoteznoj smjeni nisu ni suzu pustili, nego bi ih s naknadnom pameću i sami smjenjivali, nezadovoljni i njihovim radom i sadržajem i kvalitetom medijskih proizvoda.
Karamarkova Domoljubna koalicija, a onda i njihovi koalicijski partneri iz Mosta do neba su uzdizali Oreškovićeve korporacijske menadžerske sposobnosti i vrline kad su ga kandidirali i birali za premijera, uvjereni da će ih upregnuti u ostvarivanje vlastitih političkih ciljeva i interesa, ali nakon što ih je ustoličeni premijer počeo primjenjivati i na njihovoj koži, naprasno su ga političkim toljagama počeli vraćati u političke vode i tjerati da bude ‘domoljubni’ političar, a ne korporativni menadžer koji ‘svojim procedurama’ sputava njihove kadrove i razvodnjava im politike i ciljeve. I njemu su počeli pripremati ražanj na kojemu su zavrtjeli bivšega Titova omladinca i Gatesova menadžera.
