Na Europeadi, evropskom prvenstvu u nogometu za pripadnike autohtonih nacionalnih zajednica i manjina, nedavno održanom u Južnom Tirolu, u Italiji, nikome iz ekipa Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije nije palo na pamet da bi mogli sresti nekoga ‘svoga’.
Prvu utakmicu Srbi iz Hrvatske igrali su u Pfalzenu protiv domaćih Cimbra. Nakon intoniranja himni, na igralištu se čula glasna podrška. Na tribinama smo sreli Nebojšu Petrovića i Jovicu Miladinovića, koji su u inostranstvo otišli iz Kruševca. U medijima su čuli da se u okolici Brunecka igra Europeada i pa su došli navijati za ‘svoje’. Iako je bio ponedjeljak, odnosno radni dan, ubrzo je stiglo još dvadesetak navijača. Nebojša Petrović (1971.) je u Južnom Tirolu 16 godina, živi sa suprugom i dvije kćerke, koje su tu rođene. Radi na uvođenju i održavanju instalacija za vodu i centralno grijanje.
- Znate kako je bilo teško na prostorima cijele SFRJ, a čovjek gleda da ide za boljim, pa sam i ja tako odlučio i otišao van. Nije mi žao, radi se dosta, ali se može i zaraditi. Svake godine odlazimo kući na godišnji, mada bih više volio da mogu ovako živjeti i raditi kod kuće u Srbiji. Moram reći da mi je u životu ipak bilo najljepše u Jugoslaviji, ali nje, nažalost, više nema - kaže Petrović.
Majci sam lagao da je ovdje ravnica, jer kad bi vidjela kuda sve ‘provlačim’ autobus brzo bi poludjela, kaže Radenko Jovanić
Jovica Miladinović (1969.) u inostranstvo je otišao 1992. godine i živio je u više evropskih država, a u Južni Tirol je došao iz Austrije 2000. godine. Vodi posao u jednoj tvrtki i zadovoljan je. Ima suprugu i troje djece. Predsjednik je Srpskog kluba u Brunecku čiji su članovi Srbi s prostora SFRJ, nekoliko Goranaca sa Kosova, te nekoliko domaćih Talijana i Nijemaca koji ih podržavaju i druže se sa njima. Ukupno je u klubu nešto više od 130 ljudi. Imaju iznajmljene prostorije, ali uskoro će od grada dobiti na trajno korištenje prostorije u kojem će biti kancelarija i lokal gdje se mogu okupljati.
- Imamo folklorno društvo i malonogometnu ekipu, družimo se i sve u svemu čovjek se navikne na ‘drugu domovinu’, ali ono što je naše nigdje i nikada ne zaboravljamo. Organizirano pratimo naše sportaše i sportašice kada su na nekom takmičenju u ovom dijelu Evrope. Pripadamo Savezu Srba u Italiji, krovnoj organizaciji svih naših društava i klubova. Dosta smo radili na sakupljanju pomoći za naše sunarodnjake u domovini. Društvo čiji sam ja predsjednik se zove ‘Tamo daleko’, Bruneck, Italija. Slali smo brašno i ostale kućne potrepštine na Kosovo, a zadnja akcija je bila slanje pomoći na Kordun. Našu djecu sa sjevera Italije ljeti šaljemo u ljetne škole širom Srbije, BiH i Hrvatske, a ove godine djeca idu u manastir Krka gdje će boraviti deset dana i upoznati se s tim dijelom zajednice u Hrvatskoj. To su inače djeca koja pohađaju srpske škole u Italiji - kaže Jovica, dodajući da se o radu može više saznati na internetskoj stranici Saveza Srba Italije.
Anđelko Bajić (19) je iz Šipova u Republici Srpskoj, kod Banja Luke. U Italiji je devet godina i završio je školu za električara, a na utakmicu je došao sa stricem Gojkom Ćulajom (44) također iz Šipova.
- Ovdje sam skoro 20 godina, od 1997. Bavim se građevinarstvom, imam svoju malenu firmu, a najviše radim keramiku. Mora se puno raditi i odricati i onda nekako ide. Nigdje nije lako, ali kući je najljepše. No, tamo nema posla -kaže Gojko.
Radenko Jovanić (1970.) rodom je iz Prnjavora. U Južnom Tirolu je 20 godina. Vozi autobus uskim cestama, motajući volan jednom rukom kao da vozi ‘dječju formulu’ na pedale. Kada ga je gazda pitao hoće li voziti Srbe iz Hrvatske ili neku drugu ekipu Radenko je, naravno, odabrao svoje.
- Ne žalim se. Dobro mi je, plaća je dobra, gazda je dobar. Zamisli, on sada ima 300 autobusa, vozi cijelom Evropom i ovdje obavlja gradski prijevoz, a kada sam se kod njega zaposlio prije 20 godina, imao ih je 15 autobusa. Majci sam lagao da je ovdje ravnica, jer kad bi vidjela kuda ja sve ‘provlačim’ autobus brzo bi poludjela - kaže Radenko, koji je u inostranstvo otišao početkom devedesetih i do 1996. godine bio u Švicarskoj.
S jezikom se snalazi, priča talijanski i njemački, ladinski i sve ostale jezike koji se ravnopravno govore u Južnom Tirolu. Posebno ističe kako se ovdje radi o izuzetno vrijednim, ali i bogatim ljudima. Dižu se ujutro u 4, do 6 sati su u stajama i rade sa stokom, potom idu na posao, oko 16 se vraćaju, ručaju, kratko odmaraju pa do 22 sata opet rade sa stokom. Nema površine koja nije pokošena i sijeno je već spremljeno za dugu zimu. Proizvode plasiraju u hotelima tokom ljetne i zimske turističke sezone.
Sreli smo i konobara Nenada Stanojevića iz Požarevca. Ovdje je došao 2000. godine, kaže da mu je dobro i da je zadovoljan, posebno jer mu uskoro dolazi čitava obitelj s djecom.
Da Srbima nije teško prevaliti i 400 i više kilometara da bi vidjeli svoje potvrđuje i primjer Danijele Ležajić, sestre Miloša Mrkića, visokog centarhalfa NK Petrove Gore iz Vojnića. Ona je sa suprugom i četverogodišnjom kćerkicom došla iz okolice Piaćence, u blizini Milana, da vidi brata i vozila je više od četiri sata. U Italiji je šest godina, tu se udala. Miloš je bio sretan što je vidio sestru i nećaku.
