Nakon propalog natječaja i bure koja se digla zbog neizbora dotadašnje ravnateljice splitskih Zlatnih vrata Tamare Visković, Gradsko vijeće danas je nakon provedenog drugog natječaja na sjednici izabralo novu čelnu osobu ove kulturne i splitske institucije. Riječ je o DaniJeli Ćukušić, koja je nakon isteka mandata dotadašnje ravnateljice Tamare Visković te odbijanja Gradskog vijeća da nakon prvog natječaja za novog ravnatelja izabere mladog HDZ-ovog člana profesora povijesti Ive Uglešića, bila vršiteljica dužnosti ravnateljice.
Za nju je glasalo 19 vijećnika - svi HGS-ovci i HDZ-ovci te Martin Mladen Pauk iz Nezavisnih za Hrvatsku i Josip Markotić iz Mosta. Protiv su bili DNS, SDP i Pametno dok su Ante Zoričić iz Popravi grad te Tonći Blažević iz HSLS-a ostali suzdržani.
Ćukušić, koja je po zanimanju profesorica kineziologije, bila je izbor troje članova Upravnog vijeća Zlatnih vrata koji se biraju iz redova politike, dok su preostala dva člana, zaposlenici ove ustanove, glasali za drugu kandidatkinju, Helenu Petrinović, profesoricu s 25 godina iskustva u obrazovanju odraslih upravo u Zlatnim vratima.
Ćukušić pak u obrazovanju ima pet godina iskustva rada u trogirskom Pučkom otvorenom učilištu i učilištu Virtus. Završila je srednju obrtničku školu, smjer kozmetičarke, a nakon toga studij tjelesne kulture. Posljednjih nekoliko godina radila je kao rukometna trenerica i tajnica u ženskom rukometnom klubu, a prethodno radno iskustvo stjecala je i u sportskoj kladionici te trgovini sportske obuće.
O svemu se danas i putem Facebooka oglasila i Tamara Visković, koja je objasnila zbog čega se nije javila na novi natječaj. Njen status prenosimo u cijelosti:
'Evo, sad kad je i ova humorna drama s elementima horora privedena kraju, objasnit ću zašto se nisam javila na natječaj za ravnatelja Zlatnih vrata. Tri su grupe razloga:
Načelni – ono o čemu smo od početka govorili, je praksa naprasnog političkog kadroviranja kao takvog. Činjenica da je kroz primjer Zlatnih vrata ta praksa dovedena do točke na kojoj je izazvala širok javni interes i artikuliran bunt, rezultirala je time da sam ja, kao direktno involvirana, bila u fokusu priče, no ne smijemo zaboraviti da priča nije o meni. Dapače, svođenjem ove teme na mene osobno čini se usluga onima koji zagovaraju političko kadroviranje ili imaju neku drugu vrstu interesa kojom bi opravdali takav potez. Oni ne mogu, naime, podupirati svoje stavove razumnim argumentima i načelnim stavovima, već hotimično i svaki put iznova, svode priču na sebi primjeren nivo – onaj osobni, sitno-interesni, birtijaško-tračerski, pokušavajući stvoriti dojam da je riječ samo o jednoj osobi i njenoj želji da sjedi na čelnom mjestu. Utoliko, uklanjanje mene osobno iz te priče uklanja glavni njihov argument – da se radi o interesima jedne osobe. Ne radi.
Praktični – budimo realni – kolika je vjerojatnost da će na ponovljenom natječaju isti ljudi na istim mjestima učiniti nešto potpuno drugačije? Mala je bila i prvi put, a danas je nema, jer je sada taj inače nezanimljiv proces postao stvar odmjeravanja snage, stvar taštine, stvar demonstracije moći. Da na natječaj izađemo ja i cotava patka, Zlatna bi vrata bila proglašena potočićem. Ako bi možda moje ime i bilo bolji „cannonball“ za rušenje natječaja, rušenje natječaja nije cilj. Cilj je omogućiti građanima, čija je ovo ustanova, da na njenom čelu imaju osobu koja razumije značaj javnog dobra i javne potrebe, koja ima kulturni kapital i integritet, kojoj su kultura i obrazovanje poziv a ne tek dobačena koska s političke trpeze. Ta osoba ne moram biti ja, dapače, tvrdoglavljenje oko nečega što ne mogu dobiti i što nije ni bitno da dobijem, može samo obeshrabriti druge. Ako sam ja bila ta koja je kanalizirala ogorčenost građana dovoljno jasno da se stvori otpor - vrijedilo je. A tko je uistinu bio protiv ovakve prakse, a tko se samo povukao dok se ne ugase kamere, pokazalo se i bez mene.
Osobni – Čovjek mora birati svoje bitke. Dovođenje sebe u visoko konfliktnu situaciju stresno je, sveprožimajuće iskustvo koje se negativno odražava na svih uokolo – ustanovu, druge zaposlenike, obitelj. Neću ulaziti u detalje – imajmo u vidu da danas govorim iz pozicije običnog (ili ne baš sasvim običnog) zaposlenika, ali ja nemam ni vremena ni živaca, a bogme ni novaca, pripetavati se na terenu na kakvom se trenutno vodi gradska politika. Hoću popodne vodit djecu na Marjan dok ga još ima, hoću čitati, pogledati film, čačkat uva, punit paprike, hoću raditi svoj posao najbolje što mogu, pa ako taj posao znači da pečem palačinke u Kinu Bačvice, bit će to, dragi moji, baš dobre palačinke.'
