Nešto manje od četrdeset godina nakon dva najpoznatija filma u kojima su odrasli muškarci putovali s djetetom, u tim slučajevima djevojčicama, Bogdanovicheva "Mjeseca od papira" i Wendersove "Alice u gradovima", pojavio se naslov "Idemo, idemo" Mikea Millsa, u kojem odrasli muškarac također putuje s djetetom, no u ovom slučaju dječakom. I dok je "Mjesec od papira" bio plod epohe novog Hollywooda 1970-ih, a "Alice u gradovima" razdoblja novog njemačkog filma iz istog desetljeća, "Idemo, idemo" nastao je u i nadalje vitalnoj američkoj nezavisnoj produkciji koja relevantni kontinuitet vuče od ranih osamdesetih, tj. prvih filmova Jima Jarmuscha. Crno-bijela fotografija vrsnog snimatelja Robbieja Ryana ("Američka slatkica") takoreći automatski donosi sa sobom atmosferu koja do neke mjere može podsjetiti na rane Jarmuschove ugođaje, a u paru s glazbom braće Dessner fino gradi elegično-melankolično ozračje koje može prizvati i spomenutu "Alice u gradovima", divan doprinos koji su joj dali Robby Müller slikom i skupina Can muzikom. I dok slučajno sklopljeni protagonistički dvojac "Mjeseca od papira" u doba Velike depresije putuje američkom provincijom, a još slučajnije nastali par iz "Alice u gradovima" (u suvremenosti) od New Yorka do nizozemskih i njemačkih gradova, usput posjećujući koncert Chucka Berryja koji izvodi svoj klasik "Memphis, Tennessee" (pjesmu s genijalnim obratom u kojem se ono što se činilo kao romantična ljubav razotkriva kao očeva ljubav za kćerkicu, što itekako ima veze s odnosom protagonista Philipa i Alice), u "Idemo, idemo" ujak Johnny odlazi iz Detroita u Los Angeles da bi ad hoc preuzeo brigu o nećaku Jesseju kojeg jedva poznaje.
Novoformirani dvojac putuje iz Los Angelesa u New York, pa nešto kasnije u New Orleans, gdje će na uličnoj paradi moći čuti i zvuke pjesme Šabana Bajramovića "Geljan dade" (poznatija u srpskoj verziji Bobana Zdravkovića kao "Prokleta je Amerika", iz čega proizlazi pitanje je li je autor filma svjesno ili nesvjesno ubacio kao /potencijalni/ komentar aktualnog američkog društvenog trenutka). I dok je Wendersov Philip Winter bio fotograf koji je bilježio pejzaže Amerike, Millsov Johnny je radijski novinar koji bilježi razgovore s američkom djecom i tinejdžerima, pri čemu je središnje pitanje koje im postavlja kako vide (svoju) budućnost. Donekle verziran kroz te razgovore za komunikaciju s mladima, Johnny ipak nije previše spreman na zahtjevan odnos s bistrim i maštovitim 9-godišnjim nećakom, pa će njihova interakcija imati uspone i padove, a svakako će nešto bitno naučiti jedan o drugome i jedan od drugoga. Dvostruka linija protagonistove komunikacije s maloljetnicima, s jedne strane radijski intervjui (snimljeni dokumentarno), s druge intiman odnos s nećakom, jake su strane filma, zahvaljujući uobičajeno izvrsnom Joaquinu Phoenixu kao ujaku te senzacionalnom Woodyju Normanu kao Jesseju: tog 11-godišnjeg engleskog dječaka krase izvanredna prirodnost nastupa i oblikovna slatkoća. Nešto se slabijom doima pobočna narativna linija s Johnnyjevom sestrom i Jessejevom majkom Viv, koja sinčića prepušta na brigu bratu kako bi se posvetila psihički bolesnom suprugu – čini se da se iz odnosa brata i sestre, odnosno majke i sina, odnosno supružnika moglo dobiti više, iako sve te relacije korektno funkcioniraju u dramaturškoj slagalici filma.
Možda je najveći problem evidentan manjak psihotjelesne ekspresivnosti i intrigantnosti glumice Gaby Hoffmann u odnosu na jednostavno očaravajući par Phoenix – Norman. Zaključno, "Idemo, idemo" pametno je složen uradak natopljen humanošću, a nijednog trena (patetično) sentimentalan, no nedostaje mu "ono nešto", tako osjetno prisutno u "Alice u gradovima", da bismo ga doživjeli kao vrhunsko ostvarenje.
