U dvije i pol godine, koliko postoji vlada Andreja Plenkovića, odnosno vlada HDZ-a i parlamentarna većina sastavljena od HDZ-ovih formalnih i neformalnih koalicijskih partnera, jedino područje u kojem je napravljen ozbiljan napredak jesu javne financije – i u pogledu proračunskog deficita i u pogledu javnog duga – što je našlo potvrdu i u odluci agencije Standard & Poor’s da podigne kreditni rejting Hrvatske na investicijsku razinu. Da nije bilo krize brodogradilišta Uljanik, krize koja je zasad protestiranjem jamstava odnijela oko četiri milijarde kuna, državni budžet završio bi prošlu godinu u podebljem suficitu, a ako na kraju i bude deficita, bit će minimalan. Dobri rezultati u javnim financijama, međutim, nisu toliko plod akcija i kreativnosti premijera i njegovog ministarskog sastava, koliko su izazvani relativno povoljnim okolnostima na financijskim tržištima i umjerenim rastom BDP-a na krilima turizma i osobne potrošnje. Tome, uvjetno, treba dodati i prilično uspješno, premda netransparentno i donekle amoralno, nošenje s posrnućem koncerna Agrokor: kažemo uvjetno, jer je slučaj Agrokor jako daleko od završene priče i u ekonomskom i u pravnom aspektu.
Plenković se naprosto ne želi izlagati potencijalnim novim nevoljama i novim aferama, jer ga čeka serija izbora, koji će odrediti njegovu političku budućnost
S druge strane, gotovo ni jedan od pompozno najavljivanih krupnih političkih ili privrednih zahvata ove vlade, uglavnom srećom po građane, nije doživio realizaciju. Je li Plenković te projekte najavljivao isključivo iz propagandnih razloga, odnosno da bi smirio ili oraspoložio javnost i svoje biračko tijelo, ne misleći nikad ozbiljno o njihovom pretakanju u realnost, ili je s tim promašenim i nerazumnim idejama izlazio s uvjerenjem da će ih ostvariti jer su u najboljem interesu hrvatskih građana i zemlje u kojoj ti građani žive? Najprije će biti da je riječ i o jednom i o drugom. Pritom se ne zna koja je od tih dviju opcija poraznija, ali zna se čime je prožeto cjelokupno premijerovo političko djelovanje: to je rijetko viđena sklonost odgađanju težih i važnijih odluka te održavanju statusa quo, jer donošenje odluka podrazumijeva politički rizik i inkomodaciju.
Kupovina borbenih aviona
Premijer Plenković izjavio je krajem prošlog tjedna da, po svemu sudeći, nije realno očekivati nabavku borbenih aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo do kraja mandata ove vlade, to jest do kasnog ljeta ili rane jeseni 2020., preciznije, u ovom mandatu neće biti ništa od toliko naglašavanog i navodno nasušno potrebnog uvođenja eskadrile borbenih lovaca u obrambeni sustav Republike Hrvatske. Unatoč višestrukim premijerovim najavama da će biti sačinjena stručna analiza neuspješnog pokušaja Ministarstva obrane da kupi dvanaest primjeraka izraelske rabljene modifikacije američkih zrakoplova F-16, poznate pod nazivom Barak, te da će se nakon toga pristupiti novom pokušaju kupovine, nema vijesti o završenoj analizi i njezinim zaključcima, niti ima ikakvih relevantnih informacija o tome koji model Hrvatska kani primijeniti u drugom odabiru borbenih letjelica. Zar se u protekla dva-tri mjeseca nije moglo definirati što Hrvatska želi i koliko novca može potrošiti za tu namjenu? Zar se nije mogao raspisati novi natječaj? I kako to da preostalih godinu i šest mjeseci neće biti dovoljno da se dovrši ili dovede blizu dovršetku posao koji je donedavno razglašavan povijesnim i ključnim za obrambenu moć zemlje?
Plenković se naprosto ne želi izlagati potencijalnim novim nevoljama i novim aferama, jer ga čeka serija izbora, koji će odrediti njegovu političku budućnost. Borbeni avioni odjednom više nisu tako potrebni, kao što su cijelo vrijeme i tvrdili kritičari te kupovine, odnosno nije bitno kad će biti nabavljeni. Dvogodišnje HDZ-ovo hvalisanje presudnim korakom u modernizaciji Hrvatske vojske tako je otišlo u vjetar, ali tko još mari za vjerodostojnost.
Smanjenje ideoloških tenzija
Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima – to je sve, ili gotovo sve, što je Plenković poduzeo u realizaciji jednog od svojih proklamiranih strateških ciljeva: stišavanju oštrih ideoloških podjela i konfrontacija u društvu koje se uglavnom baziraju na oprečnim pogledima na Drugi svjetski rat i na sve što je, iz hrvatske perspektive, proisteklo iz tog rata. Rezultat takvog pristupa, kojem valja dodati i HDZ-ovu vladajuću koaliciju sa SDSS-om i ostalim manjinskim zastupnicima, u najkraćem jest to da nije zabranjena javna upotreba ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ te da i ove godine neće biti jedinstvene državne komemoracije za žrtve koncentracijskog logora Jasenovac. Ništa se suštinski nije promijenilo, osim što Tomislav Karamarko i Zlatko Hasanbegović nisu na vlasti, ali rečeno vijeće i jest osnovano da se ništa ne bi promijenilo, odnosno samo da bi se stvorio dojam da se nešto želi promijeniti. Ideološki sukobi tim su manevrom donekle stavljeni pod tepih, no to nije formula za civilizacijsko napredovanje Hrvatske i za definitivni odmak od revizionističkog mraka u kojem bauljamo više od četvrt stoljeća.
Ako zanemarimo uzaludno angažiranje konzultanata za proces otkupa mol-ovog udjela u ina-i, jedino konkretno što se zbilo poslije premijerove najave jest gašenje rafinerije u Sisku
Spremanje pod tepih posljedica je političke egoističnosti i razmišljanja samo o interesima vlastite političke karijere. Plenković se ne želi sasvim lišiti ni glasova radikalne desnice, ni onog dijela HDZ-ovog biračkog tijela koji naginje ‘suverenistima’, a pozitivni iskorak nije moguć mimo oštrog zamjeranja s najgorima među nama. On valjda misli da je i samo njegovo postojanje na premijerskoj funkciji dovoljno pozitivno i da Hrvatskoj ne treba više od toga.
Otkup dionica INA-e
Uoči Božića 2016., premijer Plenković obratio se iznenada javnosti i najavio pokretanje otkupa onog dijela dionica INA-e, blizu 50 posto, koji je u vlasništvu mađarskoga MOL-a. Prođoše otad još dva Božića, ali se vlasništvo u INA-i ne promijeni, a Mađari još suverenije upravljaju hrvatskom naftnom kompanijom. Ako zanemarimo uzaludno angažiranje konzultanata za proces otkupa MOL-ovog udjela u INA-i, jedino konkretno što se zbilo poslije premijerove neozbiljne najave jest gašenje rafinerije nafte u Sisku. Naravno da se ni taj pothvat, na sreću, neće realizirati u Plenkovićevom mandatu, a vjerojatno neće nikad. Za tu operaciju potrebne su najmanje dvije milijarde eura, koje će biti teško pronaći, a još je potrebniji suvisao plan što učiniti s INA-om nakon što ju se eventualno renacionalizira. Plana, također, nema, ali to nije smetnja Plenkoviću i ministru Tomislavu Ćoriću da s vremena na vrijeme daju izjave koje podgrijavaju nadu u INA-in povratak u državni portfelj. ‘U ovom trenutku nismo ništa napravili krivo, dapače, mislim da smo napravili dobro i da je ta činjenica (najava otkupa, op. a.) čak pomogla da se određeni procesi i problemi rješavaju na konstruktivni način’, iznio je premijer u prosincu prošle godine kreativno viđenje svog neuspjeha u ostvarenju nakane na koju ga nitko nije tjerao. Paralelno sa zamiranjem operativnih aktivnosti oko otkupa dionica INA-e, izgubila se i zamisao o prodaji jedne četvrtine državnog vlasništva u Hrvatskoj elektroprivredi, zamisao koju je svojedobno promovirala tadašnja potpredsjednica Vlade Martina Dalić. Uostalom, i Dalić se izgubila putem.
LNG terminal na Krku
Projekt plutajućeg terminala za ukapljeni prirodni plin na otoku Krku, o čemu se govori proteklih desetak godina i svih tih godina izaziva otpor u lokalnoj zajednici, nije propao nego je nedavno nasilu pokrenut: premda sadašnje računice i interes mogućih partnera ne opravdavaju investiciju od 234 milijuna eura u ovaj projekt, Vlada je odlučila da se u taj posao ipak krene, pa što bude. Takva odluka obrazlaže se brigom za energetsku sigurnost Hrvatske i poželjnom diverzifikacijom izvora iz kojih se nabavlja plin, no zacijelo važnije od toga bilo je otvoreno američko lobiranje u korist tog projekta, i to ponajviše zbog smanjivanja ruskog plinskog, to jest ekonomsko-političkog, utjecaja u Europi. Plenković je popustio pred američkim nagovorima, što vjerojatno nije naišlo na odobravanje moćne ekipe interesno okupljene oko Prvog plinarskog društva, tvrtke koja prodaje Gazpromov plin. U ovogodišnjem proračunu za LNG je osigurano 50 milijuna eura.
Položaj Hrvata u BiH
Bosna i Hercegovina označena je, na samom početku mandata ove vlade, najvažnijim hrvatskim vanjskopolitičkim pitanjem, s čime je bila suglasna i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. U skladu s time, Plenković se trudio da na dnevni red Europske unije stavi problem političkog položaja bosanskohercegovačkih Hrvata, ali ta nastojanja nisu polučila nikakav efekt jer se Hrvatsku ne doživljava faktorom konstruktivnosti kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Kao što smo već pisali na ovim stranicama, da bi mogla igrati ikakvu ulogu u unutrašnjim pitanjima BiH, Hrvatska prethodno treba steći kakvu-takvu političku vjerodostojnost u tom pogledu, a vjerodostojnost se ne stječe slijepim podupiranjem Tuđman-Šuškove vizije bosanskohercegovačke državnosti, nego suočavanjem s vlastitim pogreškama i zabludama. Andrej Plenković nije čovjek koji može poduzeti tu vrstu zaokreta.
