‘Stojim pred vama kao njemački predsjednik, ali i kao netko pritisnut teškim bremenom povijesne krivnje.’ Tim se riječima predsjednik Savezne Republike Njemačke, Frank Walter Steinmeier, obratio prisutnima na petom Međunarodnom forumu o holokaustu, održanom u Jeruzalemu. Steinmeier je rekao ono što njemački predsjednik u takvoj prilici i mora reći – ukoliko želi predstavljati demokratsku Njemačku koja se na svim razinama ne samo odriče nasljeđa nacizma, odnosno fašizma, nego ga odlučno u svakoj prilici odbacuje, a njegove zakašnjele poklonike (a da ih ima – ima ih) drži pod strogim nadzorom. Doduše, Alternativa za Njemačku, koja je zastupljena ne samo u saveznom parlamentu, Bundestagu, nego i u parlamentima svih pokrajina, ali i pokret Pegida uopće ne skrivaju svoju bliskost s idejnim nasljeđem Trećega Reicha. Njihovo je postojanje i tolerirano djelovanje danak demokraciji, a možda bi bilo bolje reći – stvarni ustupak u ime preširoko shvaćene demokracije onima koji demokraciju ruše, zloupotrebljavajući njezine vrijednosti. Bilo kako bilo, Steinmeier se pokazao ne samo kao demokratski političar, nego i kao državnik, dorastao prilici i prigodi.
Uz izraelske domaćine, predsjednika Rivlina i premijera Netanyahua, on je bio jedan od samo nekoliko visokih uzvanika, pozvanih da govore. Imao je nezahvalnu ulogu govoriti kao prvi čovjek države nasljednice u Drugome svjetskom ratu poražene Njemačke; mada se ‘Steinmeierova Njemačka’ u svemu, ama baš u svemu odriče od Hitlerove Njemačke. U ime pobjedničkih sila, Saveznika, govorili su ruski predsjednik Putin, britanski princ – prijestolonasljednik Charles, francuski predsjednik Macron i američki potpredsjednik Pence. Ključ odabira govornika – jasan i razumljiv. Mjesto održavanja foruma – savršeno logično, jer na kome je da održava sjećanje na holokaust, ako ne na državi naroda kojega se pokušalo fizički uništiti u sklopu Hitlerovog, slijepim antisemitizmom inspiriranog, plana ‘konačnog rješenja židovskog pitanja’? To je povijest, to je priznavanje povijesnih činjenica i to je dug današnjih generacija povijesti.
I sve je u redu dok se u tu povijest i u potrebu, nužnost čak, priznavanja povijesti i prihvaćanja istine o toj povijesti, ne umiješa politika sadašnjosti. To onda prijeti pretvaranjem povijesti u politiku, odnosno pretvaranjem povijesti u opasno oružje politike. Rezultat: odavanje počasti milijunima ubijenih Židova u strašnoj, normalnome mozgu nezamislivoj tvornici smrti, jer nacistički su koncentracioni logori kako po namjeni, tako i po metodama, bili upravo to, prijeti da ode u drugi plan i ustupi mjesto jeftinim i prozirnim političkim manipulacijama što svoje izvorište imaju u današnjici. Pa osuda antisemitizma iz usta izraelskog premijera Netanyahua postaje sredstvo i pokriće za osuđivanje regionalne sile, pa i za neskriveno pozivanje na primjenu sile prema njoj, mada – istinu za volju – službenome Iranu antisemitizam nije stran, a poricanje holokausta prilično je blisko. A ta ista osuda iz usta američkog potpredsjednika Pencea pretvara se u toljagu kojom ‘uncle Sam’ trumpovski želi uređivati svijet, u ovom konkretnom slučaju – Bliski i Srednji istok. I jedan, i drugi, dakle i Netanyahu i Pence grubo uzurpiraju komemoriranje žrtava u novijoj povijesti nezapamćenog zločina, demonstrirajući – retorici ostatka govora usprkos – upravo ogledni primjer manipuliranja prošlošću u funkciji aktualne politike.
Macron i princ Charles bili su u svojim obraćanjima jednoznačni, ostajući u okvirima prigode i povoda, uz već tko zna koliko puta ponovljeno (ali očito sve potrebnije) zaklinjanje kako se nešto poput holokausta više nikada (i nikome) ne smije dogoditi. Uz, naravno, u posljednje vrijeme sve aktualniju i još potrebniju osudu antisemitizma.
Govor ruskog predsjednika očekivao se s posebnom pozornošću, i to iz dva osnovna razloga. Prvo, sovjetska ja Crvena armija prije 75 godina oslobodila logor Auschwitz, a Sovjetski je Savez u borbi protiv naci-fašizma imao upravo nezamislive ljudske gubitke (Putin je naveo brojku od 27 milijuna, što vojnika, što civila). I, drugo, poljski je predsjednik odbio doći na forum o holokaustu u Jeruzalemu, jer nije bio pozvan da govori, a on je smatrao da mu to pravo pripada jer je Auschwitz bio na području današnje Poljske; vjerojatno i zato što je namjeravao odapeti poneku otrovnu strijelu prema Putinu, a u sklopu aktualnog rusko-poljskog prepucavanja o tome tko je što radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dakle, Poljak je odbio poziv i nije točno kao što su tvrdili neki hrvatski mediji da nije bio pozvan. Putin se pak pokazao na visini zadatka. Nastupio je kao predsjednik zemlje koja je nedvojbeno ponijela najveći teret antifašističkog rata u Evropi i koja je toga svjesna, osudio je jasno i bez i najmanje zadrške antisemitizam i svaki oblik netolerancije prema bilo kome i bilo gdje. I odbio je, ali samo općenitom formulacijom, ne spominjući imenom nijednu državu, nastojanja onih koji pokušavaju prekrojiti povijest.
Spor s Poljskom izbio je kada je, nema tome davno, Moskva podsjetila na to da je u mašineriji holokausta, u funkciji nacističko-okupatorskih pomagača, sudjelovao i nemali broj Poljaka. Što je istina. Pa je tome onda dodan i podatak o pismu poljskog ministra vanjskih poslova iz vremena prije izbijanja rata koji je – nakon razgovora s Hitlerom – rekao kako bi mu trebalo podići spomenik ako uspije Židove protjerati iz Evrope (tada je još bio u igri plan o prisilnom preseljavanju evropskih Židova u Afriku). I to je istina. No kako istina često boli, a kako u Poljskoj još nisu zaboravili ni činjenicu da su ih Sovjeti napali istodobno s nacistima 1939. godine, a da su ih nakon rata (i oslobođenja od nacističke okupacije) desetljećima držali pod kontrolom u svojem ‘lageru’, na ovakva podsjećanja na povijesne fakte, pogotovo kada ona dolaze iz Moskve, alergično reagiraju. I više od toga: ne samo alergično, nego i na tragu otvorenog povijesnog revizionizma (npr. kroz izjavu aktualnoga premijera kako Sovjeti nisu bili nikakvi osloboditelji, nego zločinci i prije rata i nakon njega).
Putin, inače, nije imao posebne potrebe dokazivati ulogu Crvene armije, pogotovo ne njezinu ulogu u oslobađanju Auschwitza, nakon što ga je izraelski ministar vanjskih poslova na aerodromu Ben Gurion (kod Tel Aviva) dočekao riječima: ‘Želim Vam i osobno zahvaliti na tome što je Crvena armija oslobodila Auschwitz, jer je među oslobođenim logorašima bila i moja majka. Potomcima oslobođenih logoraša nitko ne treba govoriti o tome tko je oslobodio Auschwitz.’
Peti Međunarodni forum o holokaustu bio je najveći diplomatski događaj u povijesti Izraela. Okupio je gotovo pedeset najviših predstavnika stranih država (kraljeva, prinčeva, predsjednika, premijera). Održan je u atmosferi kakva i priliči podsjećanju na monstruozni zločin nacista, a to podsjećanje postaje u današnjem svijetu, Evropi osobito, itekako potrebno zbog evidentnog jačanja antisemitizma uzgojenog u njedrima rigidnog nacionalizma (koji, bez obzira gdje i čiji bio, priznaje samo ‘svoje’, a odbacuje i diskriminira sve ‘druge i drugačije’). Disonantni tonovi Netanyahua i Pencea, njihovo instrumentaliziranje prošlosti u funkciji politike sadašnjosti, kao i bojkot poljskog (i ukrajinskog) predsjednika koji bježe od toga da ih se podsjeti kako na političkoj sceni svojih zemalja toleriraju upravo ono što je bilo u korijenu holokausta, nisu ipak promijenili taj opći dojam.
Među velikim brojem pozvanih stranih političara bila je i (još) predsjednica Republike Hrvatske. Položila je vijenac, baš kao i predsjednici Srbije, Slovenije, Crne Gore i predsjednik Predsjedništva BiH. Nije poznato je li ju zasmetalo što nijedan od govornika, pa čak ni američki potpredsjednik, nije – osuđujući nacizam, odnosno naci-fašizam – pribjegao njezinoj omiljenoj formuli o osudi ‘svih oblika totalitarizama, i fašizma, i komunizma’. Ne, u Jeruzalemu su svi bespogovorno i bezrezervno osudili nacizam i antisemitizam. I ništa drugo! Je li joj palo na pamet da je u korijenu izraza ‘nacizam’ – pojam ‘nacionalni’, a da antisemitizam nije ništa drugo nego proglašavanje drugih i drugačijih (u ovome konkretnom slučaju Židova) inferiornima, manje vrijednima i – potencijalno – osuđenima na protjerivanje i oduzimanje života, i to samo zato što su drugačiji? I je li ikada igdje rekla da je zbog ustaških zločina pritisnuta teškim bremenom povijesne krivnje?
Da miješanje politike u povijest nije novijega datuma potvrđuje i relativno malo poznati podatak o sudbini dokumentarnoga filma o holokaustu i nacističkim zločinima što su ga Saveznici (Britanci, a potom i Amerikanci) počeli pripremati u posljednjim mjesecima Drugoga svjetskog rata. Na filmu je radio čitav niz za to posebno u Njemačku poslanih snimatelja, a u finalizaciji potražena je (i dobivena) pomoć holivudskih veličina Alfreda Hitchcocka i Billya Wildera. Veliki ozbiljno i studiozno zamišljeni dokumentarac na kojemu je radio kasniji majstor filmova ‘strave i užasa’ poslan je, nedovršen, u arhive uz obrazloženje da ‘su nam sada u obnovi zemlje potrebni Nijemci i da nije vrijeme za njihovo suočavanje sa zločinima’, dok je Wilder završio svoju znatno kraću američku verziju što je prikazivana u američkoj okupacionoj zoni, ali s vrlo dvojbenim učinkom. Prema njegovim riječima, od oko pet stotina ljudi na prvome prikazivanju, na kraju filma u dvorani ih je ostalo samo pedesetak. Dragocjeni su materijali iskopani iz arhiva tek prije pet godini i rekonstruirani pod naslovom ‘Pala je noć’. Nijemci su ih mogli vidjeti jer njihova javna televizija ne posustaje u podsjećanju na užase i opasnosti naci-fašizma. Dotle, javna televizija u Hrvatskoj bunkerira seriju o tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a do iznemoglosti reprizira serije o ‘zločinima komunizma’ i tajne policije iz vremena Jugoslavije.
I što još reći o povijesti i politici, o danas i jučer? Ništa! Sve je rečeno.
