Početak povijesti glinske Bogorodičine crkve vezan je uz treću deceniju 19. stoljeća i Lukijana Mušickog (Temerin, 1777 - Karlovac, 1837), dvanaestog gornjokarlovačkog episkopa. Po dolasku Mušickog za administratora ove eparhije 1824. godine, počinje njegovo značajno angažiranje u podizanju crkvenog života, a posebno prosvjete i školstva, kaže postojeća literatura. Nastojanjem Mušickog, stara glinska pravoslavna crkva, građena od drveta, pretvorena je u školu, a škola uzeta za učiteljev stan.
Na poslovima vezanim za podizanjem nove, zidane Bogorodičine crkve bio je od strane Mušickog angažiran Josif Rajačić (Lučani pokraj Brinja, 1785 - Srijemski Karlovci, 1861), arhimandrit manastira Gomirje i potonji patrijarh srpski. Zahvaljujući njegovom angažmanu, Bogorodičina crkva je veoma brzo sagrađena, a na veliko zadovoljstvo glinskih Srba. O Rajačićevim nastojanjima i tokovima gradnje crkve sačuvano je nekoliko dragocjenih arhivskih dokumenata, prije svega, popis priložnika za gradnju crkve u kojem su vrlo precizno određene obaveze i način davanja priloga, zatim imena priložnika, numeracije njihovih kuća, zanimanje i iznos priloga. Također je sačuvana kopija ugovora između pravoslavne crkvene opštine u Glini i graditelja glinske Bogorodičine crkve, Bartola Felbingera (Cheb, Češka, 1785 - Zagreb, 1871), jednog od najznamenitijih zagrebačkih graditelja prve polovine 19. stoljeća. Prema podacima iz ‘Šematizma pravoslavne srpske eparhije gornjokarlovačke’, crkva je završena i svečano posvećena 1827. godine.
Početkom šeste decenije 19. stoljeća glinski Srbi tražili su majstora za oslikavanje ikonostasa Bogorodičine crkve i našli ga u Pavlu Simiću (Novi Sad, 1818 - Novi Sad, 1876), jednom od najboljih srpskih slikara toga doba. Angažman Simića bio je odraz kulturnih i umjetničkih nastojanja glinskih Srba, a izrada ikonostasa od 1866 do 1872. godine prvorazredan kulturni događaj za ovu sredinu. Godine 1888. godine ikonostas je pozlaćen, a 1899. postavljena nova željezna ograda ispred i oko glinske pravoslavne crkve.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1917. godine, austrougarske vlasti rekvirirale su crkvena zvona za svoje vojne potrebe. Međutim, nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, srpska zajednica u Glini počela je s prikupljanjem novčanih priloga za kupnju novih crkvenih zvona. Tako je 29. listopada 1932. godine petrinjski list Jedinstvo javio da su stigla nova zvona za glinsku Bogorodičinu crkvu. Tom prilikom obavljena je i svečana posveta zvona, koju je ‘uz veliko sudjelovanje naroda, gradjanstva i omladine’ predvodio glinski paroh i proto Nikola Ercegovac (Petrinja, 1870 - Beograd, 1945). U istom izvještaju još se kaže da su zvona stigla sa željezničke stanice, gdje je bila ‘priređena svečana povorka u kojoj su prisustvovala sva društva i korporacije, silan narod i omladina, a uz pratnju odlične muzike Doma maloljetnika’.
Daljnja sudbina Bogorodičine crkve dobro je poznata: nakon masovnih ubojstava glinskih Srba u proljeće 1941. godine i masovnih ubojstava Srba sa Korduna u glinskoj Bogorodičinoj crkvi u ljeto 1941. godine, ustaše su crkvu opljačkale i porušile. Kakva je bila daljnja sudbina otetih i opljačkanih zvona iz porušene pravoslavne crkve pokazat će daljnja istraživanja. Međutim, pronalaženje dosad nepoznate fotografije svečanog posvećenja Bogorodičinih zvona iz 1932. predstavlja dragocjeno otkriće.
