Prvi maj počeo se u našim krajevima obilježavati 1890. godine. Prve prvomajske manifestacije održane su samo u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su naišle na snažan odjek u Srbiji i drugim južnoslavenskim zemljama.

Na sastanku koji je održan 20. travnja u Zagrebu okupljeni radnici obaviješteni su o odluci Internacionale da se Prvi maj proglasi radničkim praznikom. Od ranog jutra svečano obučeni i okićeni radnici počeli su se skupljati pred Hrvatskim domom. Skupilo ih se oko tisuću. Svečanost je u ime priređivačkog odbora otvorio Đuro Mihelčić, a ostali govornici isticali su uglavnom potrebu da se skrati radni dan u tvornicama i obrtničkim radionicama. Cilj je bio, kako je rekao Stjepan Štiglić, "da se uzmogne radnik odmoriti i svoju zaostalu naobrazbu upotpuniti". Krojač Toman govorio je o tome da radnici ne pristaju na to da budu stroj kojim će upravljati strojevi. Stolar Samboliček podsjetio je na to da radnici cijele Evrope slave taj dan. Tako je protekao prvi prvomajski miting u Zagrebu. Donesene su i dvije rezolucije, jedna o tome da se ozakoni skraćeno radno vrijeme, uz protest što u nekim obrtničkim strukama radni dan traje i 14 sati. Druga rezolucija bila je upućivanje prijedloga vlastima da se regulira nedjeljni odmor radnika. Zaključili su da će osnovati radničko prosvjetno društvo, u okviru kojega će podizati svoj kulturni i obrazovni nivo. Popodne su se radnici okupili pred zgradom Sveučilišta da bi krenuli u šetnju prema Maksimiru. Svaki sudionik imao je za šeširom crvenu cedulju s ispisanim radničkim željama.

Godine 1890., uz prvi prvomajski miting u Zagrebu, donesene su dvije rezolucije: jedna o tome da se ozakoni skraćeno radno vrijeme, uz protest što u nekim strukama radni dan traje i 14 sati, i druga s prijedlogom vlastima da se regulira nedjeljni odmor radnika

Rezultat te proslave bili su štrajkovi i drugi oblici borbe. Pet dana kasnije u štrajk su stupili kožari, a nakon četiri dana uspjeli su privoljeti vlasnika da popusti pred njihovim zahtjevima. Uslijedile su akcije trgovaca, kovača i pekara.

Godine 1893. prvomajska slavlja proširuju se i na Srbiju. Beogradski radnici skupljali su se u gostionici Radnička kasina, nosili su crvene trake na kojima je pisalo "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" Kad su u povorci htjeli krenuti kroz grad, opkolili su ih žandari, sprečavajući ih da razviju crvenu zastavu. Demonstranti su se razišli, osim 17 obućara koji su hrabro prošli gradskim ulicama i stigli do Topčidera. Upriličen je skup i pročitano pozdravno pismo o važnosti proslave Prvog maja koje je sastavio Vaso Pelagić.

Već je dogodine došlo do novog uspona u borbenom slavlju prvomajskih praznika, pa su manifestacije osim u Zagrebu održane i u Osijeku, Varaždinu, Koprivnici i Podravskoj Slatini, dok je u Slavonskom Brodu proslava zabranjena. Izašao je poseban broj lista Sloboda, koji donosi uvodnik Vase Pelagića, Marxovu sliku i pozdrave istaknutih radničkih vođa iz drugih evropskih zemalja, te pjesmu Silvija Strahimira Kranjčevića "Radniku". U Srbiji su proslave osim u Beogradu organizirane i u Obrenovcu, Kragujevcu, Požarevcu, Negotinu i Šapcu, gdje je uhapšeno 15 radnika. Izašao je list Zanatlijski savez, s porukom: "Izjavite Prvog maja negodovanje i protest protiv današnjeg poretka koji vas gura u sirotinju i razvrat. Istaknite zastavu na kojoj su upisane želje vaše: osam sati dnevnog rada i sva politička prava, kao opće pravo glasa."

Godine 1897. održana je značajna proslava u Beogradu, pod pritiskom žandarmerije, dok je u Zagrebu ban Khuen-Héderváry zabranio prvomajske manifestacije. Iako je i naredne 1898. u Zagrebu zabranjeno obilježavanje Prvog maja, radnici su obustavili rad i priredili demonstrativne šetnje gradom. "Prvomajski spis" objavljen je u Beogradu uoči proslave 1891., a u njemu se na kraju poziva da radnici ne klonu duhom, da se ne boje i ne očajavaju radi svoje budućnosti. Među parolama koje su isticali radnici u Zagrebu 1902. ističu se "Dolje sa narodnosnim šovinizmom!", "Živjelo bratstvo naroda!", "Dolje klerikalizam!" i "Neka živi slobodna savjest!"

Godine 1904. radnici Sarajeva usprkos prijetnjama i izričitoj zabrani izašli su na ulice. Policija ih je bezuspješno rastjerivala. Radnici tvornice duhana i ciglarski radnici nastavili su hrabro štrajk koji su započeli krajem travnja. Sprečavali su štrajkolomce, što je policiji dalo razlog da intervenira. Kada je uhapšeno nekoliko radnika, štrajkaši su se uputili pred zatvor, zahtijevajući da njihovi drugovi budu pušteni. Sa zatvorskog balkona na radnike je vikao policijski komesar "Marš kućama!", na što je dobio odgovor: "Marš vi u Austriju!" Policija je pozvala upomoć vatrogasce koji su okrenuli šmrkove prema štrajkašima. Radnice tvornice duhana nisu se pomakle s mjesta. Revoltirani ciglarski radnici noževima su rasjekli vatrogasne šmrkove. Policiji je stiglo pojačanje i ona je sabljama jurnula na radnike. Radnici su uzvraćali zasuvši vijećnicu kamenjem. Konflikt se zaoštrio kada su policiji u pomoć došli i žandari. U masu je ispaljen plotun. Na tlu je ostalo ležati nekoliko mrtvih i ranjenih.

Godine 1893. beogradski radnici skupljaju se u gostionici Radnička kasina, a nose crvene trake na kojima piše "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" Kad su u povorci htjeli krenuti kroz grad, opkolili su ih žandari, sprečavajući ih da razviju crvenu zastavu

Godina 1909. značajna je po tome što su makedonski radnici prvi put slavili Prvi maj. U povorci su bili Makedonci, Srbi, Bugari i Turci i sve to još u Osmanskom Carstvu, za koje je takvo organiziranje predstavljalo novost. U slutnji svjetskog rata, slovenske novine Zarja pišu: "Neka se obazre kapitalizam na dan ovogodišnjeg Prvog maja na okrvavljeno balkansko polje i neka zadrhti pred svojim sveuništavajućim i smrtonosnim djelom. Neka se pak proletarijat obazre na mnogobrojne radničke ruke koje se dižu u vis sa svih strana svijeta stegnute u bratski pozdrav drugim radnicima, koje nitko više ne može razdvojiti i koji su svi pripravni da u bratskom zagrljaju ponove obećanje solidarnosti i bratskog internacionalizma." No to nije pomoglo da do krvavog rata ne dođe. Kako je pisao sarajevski Glas slobode rat je bio "najteži onima koji su ga najmanje željeli". I u ratnoj situaciji bilo je proslava Prvog maja. Tako su u Zagrebu 1918., dok je rat još trajao, održane demonstracije na kojima je sudjelovalo oko 5.000 ljudi.

Po završetku Prvog svjetskog rata došlo je do osnivanja Kraljevine Jugoslavije. No umjesto demokratske zajednice koja priznaje klasna i nacionalna prava, nova država odmah je ispoljila centralističko i hegemonističko ustrojstvo. Prvi maj 1919. u povijesti je zabilježen kao dramatičan politički događaj. Tadašnja radikalno-demokratska vlada zabranila je prvomajsku proslavu. Vlasti su pribjegle masovnom hapšenju komunista, sindikalnih aktivista, pa i običnih članova sindikata. U Sarajevu je uhapšeno 500 osoba. U Beogradu su na Pašinom brdu, Banjici i Topčideru postavljeni topovi. U Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Novom Sadu i Osijeku izvršene su premetačine. No to, primjerice, nije spriječilo Mjesnu upravu Socijalističke partije u Beogradu da ne izda prvomajski proglas. U njemu je pisalo: "Protivu sviju ratova, a za mir i bratstvo među narodima! Protivu militarizma i imperijalizma! Protivu političke i socijalne reakcije! Protivu divlje kapitalističke eksploatacije! Protivu besposlice! Za osmočasovni radni dan! Za punu zakonsku zaštitu i osiguranje radnika! Za najpunije građanske slobode! Za slobodu štampe! Za najširu političku demonstraciju! Drugovi i drugarice! Izvršite najpuniju obustavu rada na dan 1. maja i svi do jednog pohitajte pod znamenje crvene zastave!"

Godine 1920. radnici Pule na Prvi maj demonstrirali su gradskim ulicama. Na glavnoj ulici dočekala su ih četvora blindirana kola. Došlo je do obračuna demonstranata i talijanske vojske. Radnici su se popeli na kuće i odatle se branili crepovima. Vojsci je izdano naređenje da puca u masu. Ubili su sedam radnika i ranili 126. Istog dana zbog te odmazde proglašen je generalni štrajk, ne samo u Puli nego u čitavoj Istri.

U Zagrebu su na radnički praznik 1923. radnice od crvenog papira izradile karanfile koje su prodavale na ulici. Policija ih je hapsila, ali su na ulicama bile i omladinske straže koje su ih upozoravale na opasnost. Prodano je oko 6.000 karanfila. Formirane su grupice od tri člana, koje su u slučaju hapšenja oslobađale pojedinog demonstranta iz ruku policajaca. U Maksimiru se skupilo oko 3.000 radnika, pa je zbor održan usprkos zabrani. Kada je masa krenula u grad, policija ju je napala kundacima u Vlaškoj ulici. Radnici su odgovorili kamenjem.

Tako smo došli do godine 1928. i do prvomajskih zbivanja u Zagrebu, čiji je organizator bila Partija. Bile su to najmasovnije demonstracije od vremena zloglasne Obznane (1920.). Na skupštinu Nezavisnih sindikata u kinu Olimp upala je policija. Nakon što su se radnici izvukli na ulice, u Ilici su u okršaju s policijom razbijena stakla na kavani Corso.

Proslava Prvog maja u Slunju 1944. (Foto: Muzej istorije Jugoslavije)

Krajem drugog i početkom trećeg desetljeća, u staroj su se Jugoslaviji opće društvene prilike dodatno pogoršale. Zavladala je nezaposlenost, a politička situacija zategnuta je tzv. šestojanuarskom diktaturom. U toj situaciji godine 1930. CK KPJ na Prvi maj objavljuje teze u kojima piše: "Dolje s generalsko-fašističkom diktaturom! Dolje s krvavom monarhijom! Dolje s imperijalizmom! Za sedam časovni radni dan i četvero, odnosno šestosatni radni dan za mlade radnike!" Slijede parole o ravnopravnosti žena, poništenju seljačkih dugova i poziv na ujedinjenje u balkansku federaciju radničko-seljačkih republika. Slično je bilo i 1933. godine. Studenti Beogradskog univerziteta i radnici tvornice Sartid iz Smedereva dogodine su zajednički proslavili Prvi maj. Njihove parole bile su okrenute protiv fašističkih diktatura u nekim evropskim zemljama, za veću slobodu u svojoj zemlji i u svijetu, za savez radnika i seljaka, za podršku Sovjetskom Savezu.

Burna je bila i 1940., godina u kojoj je Drugi svjetski rat u svijetu već započeo. CK KPJ u svom prvomajskom proglasu daje ocjenu stanja u zemlji i upozorava: "Radnom narodu Jugoslavije, radnici i radnice Jugoslavije! Ove godine vi slavite svoj veliki praznik rada – Prvi maj – pod vrlo teškim okolnostima. Već ste dvadeset godina od donošenja Zakona o zaštiti države lišeni svojih prava i slobode. Svi režimi koji su se izredali na vlasti do današnjeg dana proganjali su vas i uništavali vaše tekovine. Sa sporazumom Mačeka i Cvetkovića, tj. sa sporazumom srpske i hrvatske gospode, vaš je položaj postao još teži. Oduzete su vam sve važnije institucije, oduzima vam se pravo na štrajk, to jedino oruđe u borbi protiv nečovječnog izrabljivanja. Uništavaju se vaše klasne sindikalne organizacije i silom hoće da vas natjeraju u poslodavačke i režimske organizacije u HRS i JUGORAS." Kako su se radnici odazvali na taj proglas? Za primjer neka posluže radnici zagrebačkog tramvaja koji su za Prvi maj 1940. izveli hrabri podvig. Okupljeni ispred trešnjevačke remize, na proširenom području Tratinske ceste napravili su zborno mjesto, na kojem se još ujutro skupilo 600 tramvajaca i 300 studenata. Stigla je i policijska konjica i nestrpljivo motrila. Jakša Dugandžić obratio se masi: "Drugovi! Gospoda i popovi slave svaki čas svoje praznike, a nama radnicima ne dozvoljavaju da slavimo ni svoj jedini praznik – Prvi maj!" Dugandžić je zatim pozvao na obustavu rada. Tako je započeo prvomajski štrajk tramvajaca i njihovo sudjelovanje u demonstracijama. Nijedna tramvajska kola nisu se pokrenula. Povorka se uputila u centar grada. Toga dana 90 posto radnika nije se javilo na posao, a u industriji 100 posto! Trešnjevka i Savska cesta postat će tog Prvog maja mjesta žestokog obračuna. Brutalni postupci policijske konjice, koja je u više navrata napala prosvjednike, nisu spriječili radnike da dođu do Kazališnog trga, gdje ih je dočekao pokušaj konačnog obračuna. Policija je uz pomoć tzv. Mačekove zaštite nasrnula na goloruku masu. Sjekli su ih sabljama, tukli kundacima, gazili konjima i onda zapucali. Sukob je trajao nekoliko sati, a radnici su pružali otpor s onim što im se našlo pri ruci. Bilo je mrtvih i ozlijeđenih, a 70 demonstranata je uhapšeno, među njima i Jakša Dugandžić, koji je završio u zloglasnom logoru u Staroj Gradiški. Mnogi su otpušteni. Najveće žrtve podnijeli su tramvajski radnici koji su nastupili najodlučnije i najborbenije.

Nad zemljom se nadvila avet Drugog svjetskog rata, a Partija je pozvala narod u borbu. Prvi maj u promijenjenim uvjetima i sam prolazi kroz transformacije i mijenja svoje značenje.