Na kraju sam profesionalnog puta, imam 67 godina i smatram svojom dužnošću i kao ginekologinje i kao žene suprotstaviti se onima koji odbijaju vršiti standardne zahvate u ginekologiji, poput pobačaja, skrivajući se iza tzv. priziva savjesti. Svojim odbijanjem legalni pobačaj čine nedostupnim, omogućujući tako odljev u ilegalu… Da, dovoljno sam stara pa sam svjedočila, na početku svoje profesionalne karijere, strašnim posljedicama kriminalnih pobačaja. Mi ginekolozi odljev u ilegalu jednostavno ne smijemo dozvoliti, svjesni da su upravo legalizacija i dostupnost bitno utjecali na smanjenje mortaliteta i morbiditeta žena povezanih s vršenjem pobačaja u nesigurnim uvjetima – riječi su kojima na upit zašto se protivi prizivu savjesti u medicini odgovara specijalistica ginekologije i porodništva Jasenka Grujić, koja je svoju dugogodišnju liječničku karijeru provela u brojnim rađaonicama, od doma zdravlja do Kliničkog bolničkog centra u Vinogradskoj ulici u Zagrebu, a danas ima svoju privatnu polikliniku.

Na početku karijere svjedočila sam strašnim posljedicama kriminalnih pobačaja. Mi ginekolozi odljev u ilegalu jednostavno ne smijemo dozvoliti, svjesni da su legalizacija i dostupnost bitno utjecali na smanjenje mortaliteta i morbiditeta žena – kaže Jasenka Grujić

No svijest i savjest o brizi za pacijentice ne dijele svi njeni kolege, pogotovo oni zaposleni u javnim ustanovama. Od ukupno 338 liječnika ginekologa koji rade u javnim bolnicama, gdje je pobačaj legalan, njih čak 182, odnosno 54 posto koristi institut priziva savjesti. Podaci su to koje smo dobili od ovih ustanova putem prava na pristup informacijama. Osim toga, Hrvatski zavod za javno zdravstvo nedavno je objavio statističke podatke za prošlu godinu iz kojih je vidljivo da se nastavlja dugogodišnji trend – broj pobačaja svake godine pada pa ih je tako u 2017. bilo 6.145, godinu ranije 6.904, a još 2012. više od deset tisuća.

I dok broj pobačaja iz godine u godinu opada, a broj ginekologa prizivača savjesti raste, hrvatske konzervativne udruge hvataju zamah i sve više šire svoje nazadne ideje putem različitih manifestacija i formi, posebice Hoda za život, marša najavljenog za subotu, 19. svibnja, koji pod krinkom brige za djecu i majke potura ideju da život počinje začećem, stvarajući tako hostilnu atmosferu prema pravu žene na slobodan izbor.

- Ne vršim pobačaje isključivo stoga što poliklinika čija sam vlasnica nije ovlaštena od Ministarstva zdravstva za vršenje pobačaja. U zemljama s jako restriktivnim zakonima prisilna trudnoća je realnost i u slučajevima teško malformiranih i za ekstrauterini život nesposobnih plodova. Srećom, prenatalna dijagnostika je napredovala pa više ne svjedočimo užasu rađanja primjerice anencefaličnog ploda (plod s nerazvijenim mozgom i lubanjom) - kaže Jasenka Grujić, koja je prije nekoliko godina sudjelovala u osnivanju Inicijative liječnika/ca za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, čiji je cilj u tom području uvesti pravila kako se ne bi ugrozila dostupnost pobačaja.

Naime, prema podacima koje smo prikupili, broj prizivača unutar javnih bolnica od proteklog je popisa, koji je objavljen 2014. u istraživanju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ostao je otprilike jednak i jednako je zabrinjavajući. Od 375 liječnika tada ovlaštenih za obavljanje pobačaja, na savjest se nije prizivalo njih 167 ili 45 posto. Danas pobačaj obavlja njih 46 posto. U samom Zagrebu od 113 liječnika u četiri javne bolnice čak se 73 njih priziva na savjest. Od toga u najvećoj po broju zaposlenih liječnika u Hrvatskoj, KBC-u Zagreb, od 46 liječnika priziva se njih 38, a na Svetom Duhu svih 26. I dok Zagreb barem ima privatnu bolnicu Podobnik, gdje je također dozvoljeno obavljanje abortusa, u splitskom KBC-u, drugom po broju zaposlenih ginekologa u Hrvatskoj, od 30 liječnika samo jedan izvodi pobačaj. U Rijeci pak svih 22 zaposlenih liječnika izvodi pobačaj. U još pet bolnica nijedan liječnik se ne priziva – u Puli, Ogulinu, Gospiću, Kninu i Vukovaru. S druge strane, bolnice u kojima se svi prizivaju, osim na zagrebačkom Svetom Duhu, još su one u Vinkovcima, Požegi, Našicama i Virovitici.

Da je regulacija prava na priziv savjesti neophodna smatra i liječnica Wendy Chavkin s njujorškog Columbia University Mailman School of Public Healtha i jedna od osnivačica međunarodne organizacije Global Doctors for Choice.

Priziv bi trebao biti dopušten, ali i kontroliran. Na primjer, prizivače treba nadzirati oko toga govore li istinu, moraju ženu uputiti nekome tko će joj na vrijeme pružiti uslugu, a ako se radi o hitnom slučaju, onda prizivač mora sam to obaviti – ističe Wendy Chavkin

- Gotovo sve međunarodne zdravstvene i medicinske organizacije smatraju da bi priziv savjesti trebao biti dopušten, ali i kontroliran te da je osnovni prioritet da se ženi omogući zadovoljavajuća skrb. Na primjer, prizivače treba nadzirati oko toga govore li istinu, moraju dati točnu informaciju i moraju ženu uputiti nekome tko će joj na vrijeme pružiti uslugu, a ako se radi o hitnom slučaju, onda prizivač mora sam to obaviti - objašnjava za Novosti Chavkin.

No kao što smo ranije pisali, sadašnja zakonska regulativa u Hrvatskoj svodi se na tri rečenice u Zakonu o liječništvu u kojima se navodi kako je liječnik prizivač dužan obavijestiti nadležne i pacijenta uputiti tamo gdje može obaviti zahvat. Ministarstvo zdravstva ne daje pak naznake da će se ovim problemom pozabaviti u novom zakonu o pobačaju.

Sudeći prema statistikama, koje i u 2017. bilježe pad broja registriranih pobačaja, Hrvatska bi lako mogla postati zemlja poput Italije, u kojoj u pojedinim regijama priziv savjesti koristi više od 90 posto liječnika i u kojoj je prije dvije godine evidentiran slučaj smrti pacijentice jer su liječnici odbili obaviti pobačaj.

- U Italiji ljudi ne poštuju pravila. Prema zakonu, država je dužna osigurati ženama dostupnost pobačaja i regulirati priziv savjesti. No oni to ne rade. Uz Italiju, analizirali smo stanje u Norveškoj, Engleskoj i Portugalu i utvrdili da se u većini slučajeva poštuju zakoni. U Engleskoj, a još više u Norveškoj i Portugalu, priziv savjesti je dozvoljen jer ministarstva zdravstva i zdravstveni sustav brinu o tome da žena dobije zadovoljavajuću skrb. Ako žena ne može dobiti uslugu, ograničavaju priziv savjesti. U tim zemljama, posebice u Norveškoj, samo se ograničen broj liječnika priziva na savjest. Kad bi se na primjer dva liječnika u nekoj ustanovi prizivala, treća osoba koju bi zaposlili bila bi ona koja ne bi koristila taj institut. Dakle, dopuštaju prizivače, ali je primarna obaveza ona prema pacijentima - objašnjava Wendy Chavkin.

Dodaje da je u Portugalu priziv, slično kao i u Hrvatskoj, rašireniji u nekim dijelovima zemlje. U Hrvatskoj se tako u Rijeci i Puli priziv uopće ne koristi, dok na južnoj obali Jadrana, od Dubrovnika do Zadra, od 62 liječnika čak su njih 43 prizivači.

- U Lisabonu i okolici nema problema. No na Azorima i u centralnom Alenteju situacija je drugačija. Iako u Alenteju ima mnogo prizivača, dostupnost pobačaja nije problem jer je Lisabon udaljen samo nekoliko sati. Za Azore je to već problematično jer je putovanje duže. Ali u tim slučajevima država osigurava dostupnost na način da tamo šalje liječnike ili da ženama plaća putovanje u one dijelove zemlje gdje će im biti pružena usluga i liječnička skrb - objašnjava Chavkin i zaključuje da je vjerojatno najbolje dopustiti kontrolirani priziv.

S obzirom na to da je institut priziva savjesti teško provjeriti u sredinama gdje ne postoje mehanizmi kontrole, zloupotrebe nisu rijetke. Broj evidentiranih pobačaja u Hrvatskoj signalizira, a anonimne ispovijesti pokazuju, kako se oni obavljaju i u privatnim klinikama, što po mišljenju mnogih ne bi trebalo biti protuzakonito, a i spriječilo bi zloupotrebe onih koji se u javnim bolnicama prizivaju, dok u privatnim ordinacijama taj zahvat obavljaju za novac.

- O tome saznajemo iz mnogih dijelova svijeta, u izvještajima iz Afrike i Južne Amerike. Jedna je stvar ne raditi pobačaj jer si umoran i ne želiš raditi nešto kontroverzno, ali potpuno je drugi nivo korumpiranosti obavljanje pobačaja radi zarade. Medicina nije samo biznis; ne bi trebala biti isto što i prodavanje cipela. Trebala bi biti poziv jer se liječnik obavezuje prema društvu - kaže Chavkin.

No umjesto da se u Hrvatskoj vode debate kako da se u sklopu novog zakona o pobačaju regulira pravo na priziv savjesti, dosadašnji službeni odgovori nadležnog ministarstva nagovještavaju da bi moglo doći do dodatnih otežavajućih mehanizama za pristup abortusu. ‘Ono što će sigurno novi zakon iznjedriti, to je zaštititi začeto dijete i majku, da se majke što manje odlučuju na pobačaj’, rekao je u ožujku ministar Milan Kujundžić. Potvrdio je kako se razmišlja i o obveznom savjetovanju, a prilikom akcije udruge Vigilare, koja je Saboru predala više od 168.000 potpisa prikupljenih peticijom za zakonsku zaštitu nerođenog života, izjavio je kako ‘život počinje začećem i treba ga zaštititi, međutim kako ga zaštititi, koji su najbolji oblici – to je uistinu otvoreno pitanje’.

Savjetovanje se dosad već prakticiralo u nekim hrvatskim bolnicama, a obavljale su ga i časne sestre i udruge povezane s Katoličkom crkvom.

- Savjetovanje bi trebalo uvijek postojati, s time da bi ga trebao obavljati zdravstveni radnik – socijalni, medicinska sestra ili liječnik, ali ono ne bi smjelo odgađati pobačaj. Sve što znamo, a o tome imamo mnogo podataka, jest da se s abortusom nikad ne smije čekati. Sve što odgađa proceduru predstavlja zdravstveni rizik - rezolutna je Chavkin.

Akcija udruge Vigilare samo je dio sve brojnijih zahtjeva za ograničavanje prava žena na slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu. Od Splita do Zagreba održavaju se tribine koje svojim nazivom, poput ‘Pobačaj – izbor ili smrt pojedinca’, i popisom sudionika, među kojima su otvoreni protivnici abortusa, kao što su predsjednik Hrvatske liječničke komore Trpimir Goluža ili bivši dekan Medicinskog fakulteta u Splitu Matko Marušić, ne ostavljaju sumnju u to koji im je cilj.

Vrhunac kalendara aktivnosti za protivnike pobačaja svakako je Hod za život koji se ove godine odvija u tri grada – Zagrebu, Splitu i Rijeci. Marš je to kojim sudionici na umiven način, navodno vodeći računa o nerođenoj djeci i majkama, sve uz mnogo šarenih balona, veselu glazbu i predstavnike Crkve, provlače tezu o životu koji počinje začećem i indirektno nastoje ograničiti teško izborena ženska prava. Dio je to taktike kojom konzervativne udruge nastoje privući što više podržavatelja. Do sada su ove akcije održane dva puta u Zagrebu i jednom u Splitu, a od ove godine prisutne su i u Rijeci. Kako su oni koji stoje iza ovih nazadnih inicijativa, povezanih i s neprijateljskim stavom prema manjinama i LGBT populaciji, uvijek u potrazi za novim licima, izgleda da ne stignu paziti koga primaju u svoje redove. Jedna od organizatorica ovogodišnjeg riječkog skupa je Barbara Brezac Benigar, osoba optužena za pronevjeru novca i promicateljica metoda ‘liječenja’ autizma otrovnim kemikalijama koje istjeruju crve i nametnike, navodne uzročnike ove bolesti, iz tijela djece.

- Želim se oduprijeti hipokriziji onih koji zbog golemog utjecaja Crkve i s Crkvom povezanih udruga, namećući svima svoj partikularni stav o začeću kao početku života i nastojeći inaugurirati prenatalno pravo na život, zaboravljaju da su njihovi pacijenti žene, a ne samo fetus u uterusu. Kakva je to hipokrizija, ekskomunikacije za ubojstvo nema, ali za one koji vrše pobačaj ima? A smrtna kazna? A ‘kolateralna šteta’? Želim se oduprijeti Crkvi i bliskim joj udrugama koje mimo prokreativne uloge druge potencijale žena ne vide, i ne obazirući se na mizogine bezobrazluke servirane s oltara – ‘drugotna’, ‘štraca’ – želim da sve trudnoće budu željene, a novorođena djeca budu i željena i voljena - ističe Jasenka Grujić.

Pitanje dostupnosti pobačaja, što će biti regulirano novim zakonom koji treba donijeti do veljače 2019., još je jedan od indikatora smjera kojim hrvatsko društvo kreće – u retradicionalizaciju ili nastavlja progresivnim putem prokrčenim još 1970-ih, kad je ovaj zahvat legaliziran.