Što vas je navelo da se u svom stvaralaštvu bavite Nikolom Teslom?
Na to me navela jedna Teslina rečenica koju sam čuo od svog strica kad sam bio u prvom razredu osnovne škole: ‘Da mi je uhvatiti snagu groma, obasjao bih čitavu zemaljsku kuglu!’ Ta me misao stvarno stresla, mislio sam stalno o tome kakav to čovjek tako razmišlja… Kasnije sam to produbio i drugim razmišljanima o Tesli. Što sam više činjenica o njemu u školi doznavao, više sam mu se divio. Još kao osnovnoškolac i član radio-kluba nazvanog njegovim imenom, izradio sam njegov portret. Kako još nisam znao lijevati, nisam tada izradio skulpturu, no znao sam da mu u budućnosti želim posvetiti jedan dio svoga kiparskog opusa. Za vrijeme studija kiparstva, a kasnije i specijalizacije, imao sam previše obaveza, pa nisam stizao izrađivati njegove skulpture, makar poprsja. No kad sam se devedesetih vratio u Hrvatsku, došao sam, kako se ono kaže, u ništa: imao sam puno slobodnog vremena, pa sam odlučio napokon se odužiti svome Tesli. Za početak sam napravio stotine skica njegova lika, pa me jednom prilikom književnik Branislav Glumac zapitao zašto to radim; kazao sam mu da to radim radi sebe, na što mi je sugerirao da bih taj svoj rad trebao podijeliti s drugima, odnosno upoznati javnost s njim. I tako je započelo moje intenzivno bavljenje Teslom te stvaranju Udruge ‘Nikola Tesla - astralni genij’.
Koliki je zapravo dio vašeg umjetničkog opusa posvećen Tesli?
Ne bih se mogao sjetiti točnog broja: istina je da sam napravio stotine skica, ali sam realizirao dvadesetak većih i ponešto manjih skulptura te oko pedesetak medalja s Teslinim likom. Jedna od prvih medalja rađena je za SNV, odnosno nagradu nazvanu imenom toga velikana koja se dodjeljuje zaslužnima. U osnovnoj školi na zagrebačkom Jarunu stoji Teslino poprsje koje sam izradio, a jednu veliku skulpturu sam darovao Vukovaru. Pored toga, moji radovi posvećeni Tesli bili su izloženi i u paviljonu Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Austrijska udruga posvećena našem velikanu tražila je od mene da sam izaberem rad koji će izlagati, a stigla mi je i ponuda iz New Yorka da žele kupiti jednu moju skulpturu. Ali ja se na bavim prodajom Tesle.
Uskoro biste mogli ostati bez ateljea u nekadašnjem vojnobolničkom kompleksu u zagrebačkoj Vlaškoj ulici?
Tako je. Moj je atelje u uličnoj zgradi koja nije zaštićena kao spomenik kulture, a koju su gradske vlasti ustupile na korištenje muzičkoj školi. Ostatak kompleksa, dvorišne zgrade, zaštićen je ali zjapi prazan. Tu je i dvorište koje smo nazvali Teslinim imenom, a pogodno je za održavanje Teslinih dana i drugih skupova na kojima se u posljednjih desetak godina zna okupiti dosta posjetitelja. U početku su to bili uglavnom prijatelji organizatora, no interes je iz godine u godinu sve veći - sve predviđene sjedalice često budu zauzete, pa se mora i stajati. Stoga bih volio da mi atelje ostane na ovoj lokaciji, makar i u drugoj zgradi, nekoj od praznih i napuštenih. Uostalom, s obzirom na Teslinu svjetsku popularnost te turističku prepoznatljivost kompleksa u Vlaškoj, i Grad bi od svega mogao imati koristi.
Što zapravo poručujete proslavom Teslina rođendana 10. jula?
Poruka je da se Tesla ne smije zaboraviti, da moramo stalno biti svjesni veličine njegova djela te imati na umu da bi bez njega naši životi bili bitno drugačiji. Skupovi posvećeni Tesli su važni i stoga što ga država nerijetko prešućuje kao da ga se stidi, premda se na njima okupljaju mnoga priznata i poznata imena iz cijeloga svijeta. Primjerice, za manifestaciju poput Teslinih dana nikada nismo dobili nikakvu financijsku potporu, sve smo plaćali iz svojih džepova.
Kakav je vaš odnos sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu?
Uvijek sam kao kipar surađivao sa zajednicom i volio bih se još više uključiti u aktivnosti SNV-a; kadgod me pozovu, taj poziv neću odbiti. Konačno, imam toliko skulptura koje trebaju biti dostupne… neka ih narod slobodno gleda, neću ih valjda nositi sa sobom u grob.
