Ana Lalić, novinarka portala Nova, privedena je zbog teksta o katastrofalnom stanju u Kliničkom centru u Novom Sadu: policija je u deset navečer pretresla njezin stan, zaplijenila dva mobitela i laptop, odvela je u zatvor s rješenjem o zadržavanju od 48 sati, uprava Kliničkog centra šalje saopćenje u kojem energično demantira navode iz članka, premijerka Ana Brnabić sutradan obavještava javnost da žurnalistica bezočno laže, a širenje dezinformacija u okolnostima izvanrednog stanja predstavlja ozbiljno kazneno djelo… – čita građanka na nekoj od informativnih platformi.

Dobra vijest glasi da u Hrvatskoj još nisu počeli hapsiti novinare, pomisli građanka.

Loša vijest glasi da u Hrvatskoj još nisu počeli hapsiti novinare, pomisli građanka.

Onda se opet vrati na ono prvo.

Zatim se ipak opredijeli za drugo.

Potom joj se iznova prvo učini prikladnijim.

Pa onda opet… I građanka se tad naposljetku pribere. Kaže u sebi, ali kurzivom: Nije pravo pitanje zbog čega u Hrvatskoj ne hapse novinare poput Ane Lalić, već zašto u Hrvatskoj trenutno ne postoje novinari poput Ane Lalić.

S tom mišlju građanka uzme čisti list papira i kemijsku olovku, te na kuhinjskome stolu krene pisati pismo gospodinu Davoru Božinoviću, ministru unutrašnjih poslova RH, odnosno predsjedniku Nacionalnog stožera civilne zaštite RH, odnosno ličnosti u kojoj su – otkad traje tzv. pandemijska kriza i otkad je na snazi neproglašeno izvanredno stanje – skladno udružene izvršna, zakonodavna, a dobrim dijelom i sudska vlast. Pismo donosimo u cijelosti:

'Poštovani gospodine Božinoviću,

Prije neki dan, točnije 31. ožujka, s uzbuđenjem sam promatrala kako ste na redovnoj konferenciji za štampu upozorili hrvatsku javnost da je 'sutrašnji prvi travanj ne potakne na šale koje bi mogle postizati dezinformacije', jer to – da se, dakle, kroz prvoaprilske šale plasiraju dezinformacije – ‘više ne bi bilo smiješno, nego opasno’. Vaše upozorenje odmah je distribuirala Hina – Hrvatska izvještajna novinska agencija – te je isto, primjerice, na teletekstu Hrvatske televizije osvanulo uz naslov 'Paziti na šale'.

Došlo mi je da prasnem u smijeh, ali sam se krajnjim naporima suzdržala, jer se kao odgovorna građanka u ovim odsudnim trenucima ne želim izražavati kapljičnim putem, tim više što moj suprug, koji je tada bio izvaljen u fotelji na manje od dva metra razdaljine, pripada rizičnoj skupini. Bljuvanje mi se, s druge strane, učinilo previše patetičnom reakcijom za takav povod. To da prvi čovjek policije propisuje dopuštenu razinu humora u prvoaprilskim šalama ipak je, držim, prije svega komično, pa tek onda degutantno. A opet, budući da zadnjih tjedana živimo u policijskoj državi – što, poslužim li se Vašim riječima, ‘više nije smiješno, nego opasno’ – možda i nije? Možda se uz naslov 'Paziti na šale' okačen iznad Vaših riječi vrijedilo pošteno ispovraćati? Dobro, odlučim li se eventualno na takvu radnju, obavit ću je kasnije, da sad ne prekidam ovo pismo zbog udovoljavanja sitnom hiru…

Priznajem, gospodine ministre, da činjenicu kako upravo Vi alarmirate hrvatsku javnost o pogubnosti dezinformacija smatram uvelike ciničnom. Ako se dobro sjećam, mjesecima, pa i godinama prije ove pošasti skoro da i niste činili ništa drugo nego sistematski dezinformirali tu istu javnost o humanom postupanju hrvatske policije prema izbjeglicama, iako su vijesti s granica bile upravo suprotne – da pripadnici organa reda uhvaćene migrante maltretiraju i premlaćuju, da ih nezakonito protjeruju, da im oduzimaju mobitele i dokumente, da bez upozorenja pucaju, a neke od njih i teško ranjavaju… Sve dokaze o tome, fotografije, video-snimke, iskaze svjedoka, kakvih je bilo na stotine, strpljivo ste proglašavali zlonamjernim fabrikatima, brinući se da građanstvo bude propisno dezinformirano o neugodnoj tematici, pa vas je jedan marginalni kroničar – konstatiravši kako ministar policije ima dvije loše navike: jedna je da laže čim zine, a druga da ne zatvara usta – prikladno nazvao barunom Münchhausenom hrvatske vlasti.

Općepoznata je stvar, gospodine predsjedniče Stožera, da su politika i istina spojivi poput ulja i vode, nemam oko toga nikakvih iluzija, ali u Vašem slučaju ta otrcana usporedba dobiva na neupitnosti. Ako s vladajuće ličnosti pređemo na njen jezik, cinizam leži u radikalnoj promjeni sadržaja što se smješta pod uobičajeni terminom. Riječ dezinformacija, kada je Vi izgovarate, nije ništa drugo nego šipak od imenice, figa u ustima. Stoga pokušavam zamisliti na što bi sličio tako izveden eksperiment da rečenoj imenici naprasno vratimo stvarno značenje, a Vaše riječi shvatimo ozbiljno. Zbog toga Vam, uostalom, i pišem.

Razmislite, gospodine Božinoviću: ako bismo u uvjetima tekućeg izvanrednog stanja zaista iskorijenili dezinformacije, ne bismo li time osudili na smrt praktički kompletnu medijsku industriju? Ne bi li sva ta ratno-borbena proza koju ovih dana čitamo na stranicama naših novina, plus silni televizijski i internetski prilozi kojima se junački odupiremo virusnoj okupaciji, ne bi li sve to u trenu bilo smrvljeno u prah i pepeo? Ne bi li 'najoštrije kažnjavanje onih koji plasiraju dezinformacije', kakvo ste najavili, rezultiralo spektakularnim scenama hapšenja kriznog menadžmenta, političkog i medijskog? Ne bi li konferencije za novinare koje organizirate dvaput dnevno bile popraćene naslovom: 'Napokon zaustavljeno širenje dezinformacija – ministar unutrašnjih poslova sat vremena šutio pred mikrofonima'? Ili da ipak ostane 'Paziti na šale'?

Što se tiče mene, kao odgovorne građanke koja pomno prati hrvatske medije, mogu reći da sam dezinformirana bolje nego ikad prije. Bolje čak nego u vrijeme slavnoga domovinskog rata. Sudeći po neposustalom intenzitetu dezinformiranja, dalo bi se zaključiti da krizna vlast i njen obavještajni pogon proslavljaju trajni Prvi april.

'Hrvatska vlada na vrijeme je prepoznala opasnost i pripremila adekvatne zaštitne mjere.' 'Hrvatska se s pandemijom nosi bolje od ostalih zemalja u regiji i šire.' 'Hrvatske državne institucije djeluju maksimalno učinkovito u ovim teškim prilikama.' 'Broj umrlih i oboljelih održava se na podnošljivoj razini zahvaljujući stručnom, efikasnom i samoprijegornom djelovanju hrvatskog zdravstvenog sustava.' 'Hrvatski stručnjaci, koji spadaju u svjetski znanstveni vrh, obavljaju fenomenalan posao.' 'Organizacija rada i opremljenost hrvatskih bolnica su na zavidnoj razini.' 'Samo zahvaljujući mudrom i kompetentnom vodstvu članova Stožera civilne zaštite Hrvatska izbjegava talijanski, španjolski i druge najgore scenarije.' 'Hrvatska ima veliku sreću što je u ovoj krizi vode ljudi s herojskim osobinama.' Nije čudo što ih na konferencijama za tisak ne sustižu neugodna pitanja. 'Hrvatski organi represije postupaju humano, surađuju s građanima i ureduju isključivo zbog njihove dobrobiti'…

Sumornije vijesti s terena – na primjer poput one da je obitelj prve osobe što je u Hrvatskoj preminula od koronavirusa četiri dana bezuspješno molila da po oboljeloga dođu kola hitne pomoći – ostaju uspješno prigušene na medijskoj margini… Pa kad se sve to uzme u obzir, premoćan dio strukture obavještajnog nadzemlja ustvari ocrtava profil idealnog potrošača medijskog sadržaja, naime poželjnog građanina u uvjetima opće opasnosti: onoga koji u svakome trenutku ima dezinficirane ruke i dezinformirani um.

Da bih Vam približila matricu po kojoj ovo funkcionira, gospodine Božinoviću, podsjetit ću Vas na slučaj dviju gospođa iz Splita koje su se zatekle u dopuštenoj šetnji ulicom, propisno udaljene jedna od druge na dva metra, pa su ih policajci iznebuha presreli tražeći da se 'raziđu', a kada su se građanke pobunile, jer svojim ponašanjem ne krše ni jedan važeći propis, Vaši su ih grmalji silom utrpali u maricu – i to uz uzvik: 'Gospođo, koji je vama kurac, ovo je radi vašeg dobra!' – priveli u stanicu i napisali im prekršajne prijave. Građanin koji se zatekao u blizini i protestirao zbog demonstracije nasilja, oboren je na tlo i također priveden. Policija je zatim sročila saopćenje u kojem se navodi da su građanke 'proturječile policiji', da su 'pružale aktivni otpor' i da su – evo te ključne laži – 'pozivale druge građane na neposluh i kršenje mjera Kriznog stožera'.

Hina – Hrvatska izvještajna novinska agencija – sastavila je vijest strogo se držeći policijskog saopćenja, da bi je zatim prenijela ogromna većina naših medija. Imali smo tako dvije verzije istog događaja: prvu – istinitu – koja govori o nepotrebnoj policijskoj brutalnosti, i drugu – potpuno lažnu – koja govori o sabotaži, o neprijateljskom djelovanju, o ‘pozivanju građana na neposluh i kršenje mjera’… no samo je ova druga doživjela široku medijsku distribuciju, uz napomenu da ste je na redovnoj konferenciji za štampu poduprli i Vi osobno, svesrdno hvaleći ponašanje svojih uniformiranih mužjaka.

Tako se proizvode dezinformacije, gospodine ministre. Tako se averzijom prema istini utire put ka diktaturi. Tako se reguliraju odnosi između policijske države i državljana. Zar doslovno shvaćeno 'oštro kažnjavanje onih koji plasiraju dezinformacije' – čime svakoga dana prijetite – ne bi moralo završiti hapšenjem onih koji hapse? I što naposljetku učiniti s onim kurcem, pitam se kao uljuđena građanka?! Iz kojeg je ugla vladajućeg sistema iskočio taj falus in fabula? Niste li o tome bili dužni štogod reći na redovnoj konferenciji za štampu? Zašto se, gospodine ministre, Vašim policajcima otima kurac s usana?‘

Tu je građanka zastala da razmisli. Pitala se treba li joj to, neće li se možda infantilnim prostaštvom srozati na nivo koji ne priliči njenim godinama i mišljenju koje ima o sebi? Namjeravala je zamoliti supruga za savjet, no ovaj ju je preduhitrio tipično muškom banalnošću:

'Bi li danas netko mogao skuhati ručak?'

'Ne mogu sad‘, obrecnula se. ‘Vidiš da pišem.'

'Što pišeš?'

'Pismo ministru unutrašnjih poslova.'

'Zašto, pobogu?'

'Ne znam koji mi je… đavo.'

'Ako bismo dakle, gospodine ministre, u ovim odlučnim momentima, kada se borimo za svaki ljudski život, zaista stali na kraj dezinformacijama', stoji dalje u građankinom pismu, 'zar ne bismo time organe državnoga reda lišili temeljnog naoružanja? A tko uopće želi vladati bez oružja? Onaj prašinar u uniformi raspolaže gumenom palicom, pištoljem ili ovlaštenom šakom kojom će neposlušne šetačice prisilno ugurati u maricu, a njegov politički nalogodavac – oličen u Vašoj ličnosti – fondom obmana kojima će pravdati njegove postupke i hraniti svoju moć. Dezinformacije su sredstvo represije, mnogo efikasnije od bornih kola, i ukoliko živimo u policijskoj državi – što je danas nesumnjivo slučaj – Vi mi se činite zadnjom osobom koja bi ih iskreno dovodila u pitanje.

Napominjem da pod dezinformiranjem podrazumijevam širi spektar propagandnih podviga, a ne samo otvoreno laganje: u to spadaju i uskrate informacija, i friziranja vijesti, i manipulacije činjenicama, i cijeli zbir tehnika kojima se realizira kvalitetno prodavanje magle. Također napominjem da me, iako se može činiti drugačije, naročito ne zanima tradicionalni i notorni manjak ljubavi između politike i istine; zanima me popratna logistika, da tako kažem, stanje infrastrukture koja politici stoji na raspolaganju.

Ako je u pravu ona filozofkinja koja tvrdi da je u stvarnoj prirodi istine da bude nemoćna, a u stvarnoj prirodi moći da bude prijetvorna, pitam se što ostaje od novinarstva, legendarne ‘sedme sile’, kada se stavi u službu političke moći. A ono je danas u ovoj zemlji, zaslugom neproglašenog izvanrednog stanja i, još više, uvjetnog refleksa, podčinjeno gotovo bez ostatka, dotle da ni osjetljivi senzori tekuće tiranije ne mogu pronaći novinara kojeg bi se isplatilo hapsiti. Žanr neumjerene pohvale vlasti doživljava svoje blistave vrhunce, kao u zlatnim devedesetim. Čak je i premijer Plenković na dojmljiv način oživio Tuđmanovu političku praksu, organizirajući tajni sastanak s glavnim urednicima vodećih medija, o čijem sadržaju, dakako, ne znamo ništa.

Ili ipak znamo? Meni se, recimo, čini da bi rezime toga tajnog sijela mogao biti sadržan u istupu Vašega kolege, ministra zdravstva Vilija Beroša, koji je na jednoj od redovnih konferencija za štampu imao potrebu napomenuti kako 'u svakom ratu postoji peta kolona', da bi u rečenici nakon toga dodao da 'zlonamjerno prikazivanje situacije lošijom nego što jest nije dobro'.

Ako je pred njim mogućnost da bude novinar od glave do pete kolone, tipičan će se ovdašnji žurnalist opredijeliti samo za gornju perspektivu, poguran željom da glava ipak ostane na ramenima. Dezinficirat će ruke i dezinformirati ljude.

Uz njegovu svesrdnu pomoć utvrđena su gvozdena pravila igre u javnom prostoru, iz kojeg je ovoga trenutka prognana skoro svaka pomisao na kritiku, pa su onda i varijante budućeg raspleta unaprijed poznate: završi li pandemijska distopija relativno dobro, s podnošljivim brojem žrtava, vladajućoj garnituri dizat ćemo spomenike, i to na već izgrađene postamente, a ako završi loše, s nepodnošljivim brojem žrtava, krivi će biti građani zbog nediscipliniranog ponašanja. Ne treba velike mudrosti da se shvati tko u svakom slučaju najmanje gubi. Režimska bezgrešnost je naša zajednička startna pozicija.

Kada bi, gospodine Božinoviću, okolnosti bile iole normalne, makar toliko da Vašem leksiku vrate izvorno značenje, ovo bi pismo moglo predstavljati upozorenje da Vas hajka na dezinformatore vodi ka suicidu. Moglo bi biti moj skromni doprinos nacionalnoj borbi za svaki ljudski život. Okolnosti su, međutim, daleko od normalnih. Stoga Vam želim da što kreativnije obilježite Prvi april, koji će, uopće ne sumnjam, trajati mjesecima.'

'Točka', rekla je građanka, zgužvala ispisane listove papire, bodro ustala i zaputila se prema kanti za otpatke u uglu kuhinje.

'Nećeš valjda to baciti u smeće?' pitao je suprug.

'Valjda hoću', rekla je građanka.

Tekst prenosimo s portala Peščanik