Za vrijeme Austro-Ugarske, Franjo Josip II u Mariboru je imao svoju kasarnu s vojnom pekarom. Ona je i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a onda i socijalističke Jugoslavije služila kao pekara (slo. pekarna) u kojoj se proizvodio prepečenac, odnosno skladištilo žito i hleb. Nosila je ime mariborske heroine Slave Klavore, jedne od skojevki koje su se borile protiv nacista, a koje je Gestapo zatvorio, mučio i ubio. Nakon Titove smrti nitko se u Mariboru nije pretjerano bavio omladinom, a posebice onom alternativnom, pa se oko 1993. godine mariborske pankerice i pankeri, umjetnice i aktivisti okupljaju i organiziraju na Trgu slobode protestne koncerte protiv odnosa gradske uprave prema kulturi. Jedan dio mladih nije bio za dijalog s vlastima. Mladi su čekali da dođe ljeto i službenici odu na more u Hrvatsku, a potom su zauzeli neke od prostora u kompleksu Pekarne.
S vremenom su se širili, pravili ateljee, koncertne dvorane, prostore za vježbanje, zid za penjanje, imali prvi veganski restoran u gradu, skate park i razne druge stvari. Kako su se u to vrijeme sistemski uništavale knjige iz Jugoslavije, nekoliko ih je djevojaka odlučilo spasiti pa danas pod nazivom Bukvarna Ciproš imaju gotovo dva milijuna sačuvanih korištenih knjiga. U bivšem vojnom kompleksu su se nalazili neki od rijetkih klubova alternativne muzike, a 1997. godine osnovan je zavod Pekarna Magdalenske Mreže u kojemu su počele djelovati brojne umjetnice i umjetnici, sportašice i sportaši, ali se snažno njegovao i aktivistički duh. Veliku su stvar za povijest ovoga mjesta napravili upravo skvoteri, zahvaljujući čijoj upornosti je 2011. godine Ministarstvo obrane, koje je bilo nadležno za ovaj kompleks, dodijelilo prostore za rad u kulturi i rad s mladima.
Kako nam govore Filip Bojanić i Kaja Fiedler koji su uključeni u rad Pekarne, u kompleksu se i dalje događa hrpa stvari, od koncerata i izložbi, preko diskusija, do sportskih aktivnosti. Imaju međunarodne volontere preko programa Evropske snage solidarnosti te lokalne volontere koji su aktivni tijekom akademske godine, a koji također daju instrukcije djeci i pomažu sa školskim zadacima. Upravo je to jedan od programa koji opstaje od samog početka.
- U zadnje vrijeme uglavnom u tom programu imamo djecu koja nisu slovenskog porijekla, tako da imaju problema s jezikom jer su živjela u više različitih država. Onda su i diskriminovani jer ne govore i ne razumiju slovenački. Imaju i slabije ocjene, profesori ih nekada znaju dati u posebne škole, zbog čega kasnije nemaju priliku završiti redovnu srednju školu i ići na fakultete – objašnjava Filip.
Jedan od edukativnih programa koje provode su i radionice kritičke pismenosti, bilo da su u pitanju radionice u srednjim školama, bilo u centrima za mlade. Kako nam Kaja govori, cilj je da se kroz radionice podigne svijest o poziciji u kojoj se svatko nalazi. Radi se na iščitavanju ideologije iz informacija koje nas okružuju, uključujući medije ili, primjerice, knjige koje se koriste u obrazovanju. Plan im je da u skoroj budućnosti na svojoj web stranici naprave pregled literature, filmova i pedagoških modela, kako bi znanje bilo dostupno svima.
- Obrazovni sistem je slab što se toga tiče. Mladi nisu zainteresirani za vijesti, ne žele dublje ući u neke teme, promišljati i razgovarati na primjerima. Sve je instant, ali ne samo među mladima, vidimo da općenito fali takvog pristupa. Kritička pismenost ide u smjeru promjena, a vidimo da se ljudi jako teško angažiraju za bilo što. Na protestima su to uvijek jedni te isti ljudi, a nije ih ni puno – govori Kaja.
Bukvarna Ciproš
Filip dodaje da je, koliko god da je standard Slovenije još i u redu u usporedbi s drugim državama Jugoslavije, individualizacija dovela do toga da se ne razmišlja o drugima, o četvrti, o gradu, već o profitu i ličnoj dobrobiti.
Pekarna je solidarna s Palestinom i često organizira proteste, izložbe, projekcije filmova i druge kulturne sadržaje, međutim, kako nam govore Filip i Kaja, generalni stav Slovenije prema Palestini povezuje se s ostavštinom Jugoslavije i Pokretom nesvrstanih. Iako je Slovenija jedna od rijetkih država u Europi koja je priznala Palestinu, kažu da je to ipak samo deklarativno i da ne znaju što su čekali od 1991.
- Baš su prošle sedmice kroz Kopar prolazila dva broda sa vojnom opremom koja idu u Izrael. Prema NATO-u je odnos drugačiji jer ljudi ne razumiju da to znači da je Slovenija, time što je dio NATO pakta, dio istog ovog rata. Mi kroz razne akcije protiv NATO-a, protiv izraelske okupacije, pokušavamo doći do ljudi, ali to nisu ogromne brojke – govori Filip.
Duže od desetljeća organiziraju Rosinu školu radničkih prava, po uzoru na Rosu Luxemburg, a organizirali su i festival "Rosa je bosa, ker je prekarka". Kako nam priča Kaja, mlade se uči o prekarnom radu i atipičnim oblicima rada polazeći od samih osnova, poput definiranja rada u kapitalističkom sistemu i načina organiziranja. Ove godine tema škole je ženski reproduktivni rad. Već 14 godina organiziraju i StopTrik festival, međunarodno priznati, ali i prvi i jedini festival stop animacije u Europi. Sve njihove nabrojane aktivnosti u polju kulture i umjetnosti, rada s mladima i civilnog društva, zahtijevaju određene financije. No, prema Kaji i Filipu, budžeti za kulturu i mlade svake su godine sve manji, a zahtjevno je baviti se ovim temama na kvalitetan način.
Trenutni gradonačelnik Maribora Saša Arsenovič poznat je kao uspješni privatnik i menadžer koji voli otvarati restorane i hotele, i koji, kako se Filip našalio, želi napraviti Maribor great again.
- Mjesto prolazi kroz strašnu gentrifikaciju, apsolutno se ne razumije što znači neprofitna djelatnost i rad. Mislim da je trenutno čitav kompleks Pekarne pod najvećim pritiskom i da je situacija pod njegovom vlašću najkritičnija. Polako oko nas rastu neke nove zgrade koje uopće ne bi trebale biti tu. Sve što je javno lako nestaje, tako da nisu ugrožene samo alternativna kultura i Pekarna, a sve što se gradi je privatno jer se Maribor priprema za bogatije turiste iz susjednih država, za penzionere iz Mađarske, Austrije i drugih zemalja – objašnjava Filip.
- Uvijek je neka bitka. Bilo je okej jedno vrijeme kada smo bili priznati i kad smo dobili status, ali nakon toga, svaki drugi gradonačelnik koji je došao želio je nešto drugo napraviti s ovim prostorom jer je baš blizu centra, dobra je parcela i dobre su zgrade. Tako da su uvijek borbe oko njega. Ali, stvari koje se trenutno odvijaju ovdje su za sve ljude, besplatne su ili baš jeftine, to je otvoren prostor u koji može doći tko god želi – zaključuje Kaja.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
