U studenome 1995. godine, povodom početka obnove kuća uništenih u Domovinskom ratu, jedan od vodećih stručnjaka za potresno inženjerstvo u Hrvatskoj, sveučilišni profesor Dražen Aničić, napisao je tekst u kojem je upozorio da tadašnji propisi ne uzimaju u obzir protupotresnu gradnju. Ukazao je na činjenicu da Vladina ključna Uredba o organiziranju i financiranju obnove ratom oštećenih obiteljskih kuća V. i VI. stupnja oštećenja, na temelju koje se gradnja odvijala, propisuje da obiteljske kuće treba dovesti u stanje prije njihova oštećenja "ne povećavajući, u pravilu, razinu ni osnovnu kvalitetu materijala koji se ugrađuje". Taj je članak Uredbe prema Aničiću u startu obvezao državu na neracionalnu gradnju, zato što, među ostalim, nigdje ne spominje potresnu sigurnost.

"Poznato je da samo mali broj obiteljskih kuća udovoljava suvremenim normama toplinske zaštite, a izvjestan broj ne udovoljava normama sigurnosti, posebno protupotresne gradnje. Ne povećavajući osnovnu kvalitetu materijala, država će ponovno izgraditi više desetaka tisuća zgrada koje su energetski rastrošne, a konstrukcijski nekvalitetne ili čak nesigurne. To će imati za posljedicu nepotrebnu potrošnju energije na razini države, neudobno stanovanje ove i budućih generacija i nedovoljnu konstrukcijsku sigurnost uz moguća oštećenja i rušenja u slučaju izvanrednih djelovanja. Tako nastale štete onda će se ponovno nadoknađivati iz državnih fondova namijenjenih pomoći u slučaju elementarnih nepogoda", napisao je Aničić 1995. godine.

Nekoliko mjeseci nakon toga, novi Zakon o obnovi iz 1996. predvidio je projektiranje i izvođenje radova tako da se razaranja i oštećenja otklone bez ulaženja u pojačanu sigurnost samih konstrukcija. Nije se išlo u skuplju verziju prema Zakonu o građenju, koja predviđa potpunu rekonstrukciju građevine i povećavanje njene mehaničke otpornosti i stabilnosti, već je ovdje bila riječ o sanaciji na temelju uputa projektanata i dovođenju kuća u predratno stanje.

S obzirom na upozorenja koja je davao prije 25 godina, umirovljeni profesor Aničić danas smatra da je neumjesno prozivati bilo koga zbog navodne potresne neotpornosti obnovljenih kuća kada u vrijeme obnove potresna otpornost uopće nije bila kriterij koji se uzimao u obzir.

"Oštećene zgrade su se obnovom vraćale u stanje prije oštećenja, neovisno o tome jesu li ih vlasnici izgradili sukladno ili suprotno pravilima protupotresne gradnje", navodi Aničić u mišljenju koje nam je poslao. Kada je riječ o potresnim parametrima na području Siska i Petrinje za vrijeme obnove, Aničić piše da je na snazi bio Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima iz 1981. godine. Prema tome propisu, koeficijent seizmičkog intenziteta bio je 0,05 g. Norma iz 1998. godine povećala je to horizontalno ubrzanje na 0,16 g, dok je prema Aničićevom izračunu procjena ubrzanja recentnog potresa bila između 0,30 i 0,40 g. Budući da je potres bio šest do osam puta jači od onoga za koji su kuće u obnovi projektirane, Aničić rezonira i da je očekivano oštećenje i rušenje jednog dijela nekretnina.

Iako sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, koji je u obnovi bio glavni inženjer Ministarstva razvitka i obnove, kaže da nijedna kuća koja je tada sanirana nije srušena u potresu, sve više informacija s terena govori da će zbog neuporabljivosti do toga doći naknadno. Prema zadnjim informacijama koje smo dobili iz Strašnika, ondje će više kuća izgrađenih i obnovljenih u ratu vjerojatno biti srušeno.

Svježi prizori rasturenih objekata iz toga sela i izjave mještana pokrenuli su aktualnu raspravu o obnovi nakon rata i (ne)kvaliteti izvedenih radova, kao posljedici moguće korupcije i nestručnosti. Budući da je zastara za efekte gradnje i odgovornost izvođača odavno nastupila, u javnosti se počelo spominjati ratno profiterstvo. Premda će najavljena istraga DORH-a i možebitno saborsko povjerenstvo tek pokazati eventualne propuste i nezakonite radnje na cijelom području na kojem je obnovljeno i izgrađeno oko 25 tisuća kuća, Novosti su imale priliku vidjeti dokumentaciju za izradu desetak kuća u Strašniku. Njihov sadržaj potvrđuje riječi profesora Aničića s početka teksta. Ni u jednu od kuća koje su dobile crvenu oznaku u Strašniku devedesetih nisu ugrađeni vertikalni serklaži, armiranobetonski elementi koji imaju značajnu ulogu preuzimanja sila naprezanja kod potresa i očuvanja stabilnosti građevine. Prema projektnoj dokumentaciji, neke od tih kuća su od temelja izgrađene, na nekima je vršena sanacija na ostacima objekta, ali nijedna prije rata nije imala vertikalne serklaže.

Dokumentaciju nam je pokazao Tvrtko Salitrežić, suvlasnik firme Sirrah koja je samo u Strašniku izradila upute za sanaciju šezdesetak kuća. Salitrežić je na tim kućama u Strašniku bio projektant i ponajbolje zna tehničke okolnosti njihove obnove.

- Kada je riječ o zaštiti od potresa, na kućama se radilo temeljem propisa preuzetih iz Jugoslavije. Prema tada važećem pravilniku iz 1981. godine, za kuće s prizemljem i jednim katom nije postojala obveza proračuna otpornosti na seizmiku, pa tako ni ugradnje vertikalnih serklaža. Važno je reći da su se upute koje smo izrađivali temeljile u potpunosti i na propozicijama koje je propisivalo i usklađivalo tadašnje Ministarstvo razvitka i obnove - kaže Salitrežić, ističući da je na sastancima projektanata bilo rasprave i po pitanju serklaža.

Upute koje smo izrađivali temeljile su se u potpunosti i na propozicijama koje je propisivalo i usklađivalo tadašnje Ministarstvo razvitka i obnove – kaže Tvrtko Salitrežić, koji je bio projektant kuća u Strašniku

- U tom smislu razmatrani su svi argumenti za i protiv njihove ugradnje, kao npr. stvaranje hladnih mostova, složenost njihove pravilne izvedbe, odnosno pravilnog povezivanja sa zidovima od opeke, ali i ponašanja samog objekta prilikom seizmičkog djelovanja. Naime, ovakvi manji prizemni objekti čak se bolje ponašaju za vrijeme seizmičkih aktivnosti bez serklaža zbog veće homogenosti i duktilnosti objekta. Još bih naglasio jednu važnu činjenicu: ovaj potres je bio šest do osam puta jači od onoga koji je bio mjerodavan prema propisima iz '96., a niti jedna (nova) kuća iz obnove se nije srušila - kaže Salitrežić.

U potpunosti pritom odbacuje priče o ratnom profiterstvu kao sistemskom problemu obnove.

- Naravno da može doći do nekih propusta i da svugdje postoje pojedinci koji se žele materijalno okoristiti. To je, uostalom, lako provjeriti. Imate upute, vidite kako je objekt projektiran, uz obračunsku situaciju i naplatu radova. Na temelju tih parametara lako se može utvrditi da li je bilo tko otuđio jednu jedinu kunu s objekta - zaključuje Salitrežić, dodajući da je i situacija sa sudioništvom njegove tvrtke u obnovi potpuno čista.

- Dapače, osobno sam ponosan na naš rad u tom periodu - ističe.

Sve kuće gradile su se na temelju uputa o sanaciji koje su izrađivale projektantske firme poput Sirraha. Upute su sadržavale detaljne podatke o zatečenom stanju, predračune, upute o načinu sanacije i fotodokumentaciju. Na temelju tih papira, izvođači koji su odabrani na natječaju bili su zaduženi za izgradnju kuća. 

No čak i da su upute obavljane profesionalno i po svim pravilima struke, zadnjih se dana postavlja pitanje jesu li u svim slučajevima sve zamisli projektanata provedene u izvedbi. Je li se tijekom gradnje možda osiromašivalo materijal koji je predviđen u projektu? Je li u ratom poharanim krajevima došlo do otuđenja armature, cementa, šljunka i drugih materijala, pa je takvo kokošarenje sada došlo na naplatu? Sudeći prema propisanoj količini kontrole, taj bi scenarij, barem u teoriji, trebao biti sveden na minimum.

No Strašnik je i u tome kontekstu paradigmatski primjer. Nedavno je na internetu nanovo objavljena reportaža koja je 1998. godine emitirana u "Plodovima zemlje". U njoj su pojedini mještani već tada upozoravali na lošu obnovu njihovih domova. Novinaru su ispričali da je u zimu 1996. godine, nekoliko mjeseci od izgradnje kuća, došlo do urušavanja dimnjaka, opadanja žbuke i sličnih problema. U prilogu se spominju projektno poduzeće Sirrah i građevinska tvrtka K.R.S. iz Zagreba koja je izvodila radove. Salitrežić, međutim, tvrdi da Sirrah ni on sam nisu sudjelovali ni u jednoj fazi izrade kuće koja je prikazana u prilogu. Dodaje da je izvođač K.R.S. u tome mjestu radio i na temelju uputa drugih projektantskih firmi.

Prilog je posebno problematizirao rad voditelja gradilišta u Strašniku, kojeg su mještani okrivili za loše radove. Iako njegovo ime tada nije spomenuto, zadnjih dana postalo je jasno o kome se radi. U razgovoru s više stanovnika Strašnika i Novostima je potvrđeno da se mislilo na Veljka Savića, inženjera koji je u tom mjestu dirigirao radove u ime izvođača K.R.S., tvrtke koja je u međuvremenu otišla u stečaj. U razgovoru za Al Jazeeru, Savić je prije nekoliko dana poručio da je "znalo nestajati cementa i šljunka" s gradilišta, ali je demantirao priče o sudioništvu u lošim radovima. "Moj status ne može biti najodgovorniji jer se radilo o nizu od najmanje pet do šest ljudi", kazao je Savić, misleći na lanac nadzora i odgovornosti.

Osim izrade uputa o sanaciji, Sirrah je na istim kućama u Strašniku bio nadležan i za nadzor izvedenih radova, u prosjeku na desetak objekata u isto vrijeme.

Današnji sisačko-moslavački župan Ivo Žinić bio je kao glavni inženjer Ministarstva razvitka i obnove nadležan za "praćenje dinamike, koordinaciju i nadziranje cjelokupne realizacije obnove"

- Redovni nadzor je uključivao vizualni pregled izvedenih radova, provjeru visinskih i duljinskih kota, tlocrtnih gabarita i slične poslove. U tom nadzoru kvalitetu ugrađenog materijala kontrolirali smo putem atesta kojim izvođač radova dokazuje kako je ugrađeni materijal sukladan propisanim standardima - kaže Salitrežić.

Za dostavu svih atesta nadležan je izvođač, koji je imao obavezu testirati kvalitetu ugrađenog materijala poput betona kod neovisnog ovlaštenog laboratorija.

- Testove je u ovim slučajevima, koliko se sjećam, provodio laboratorij CSS - kaže Salitrežić, referirajući se na tvrtku koja je i dalje aktivna.

Iznad spomenutog nadzora radova, na područnoj razini kontrole, bile su takozvane konzalting tvrtke. U Strašniku je taj posao obavljala tvrtka F&M iz Velike Gorice. Završni tehnički pregled obavljao se potom neposredno nakon završetka kuće. Prema naputku Ministarstva iz rujna 1995., nadležna konzalting kompanija okupljala je stručnu komisiju sastavljenu od nadzornog inženjera, predstavnika izvoditelja radova i glavnog inženjera Ministarstva obnove na tome području. U konkretnom slučaju, uz navedene tvrtke glavni inženjer bio je Ivo Žinić, današnji župan.

Sudeći prema ovom naputku, glavni je inženjer u sklopu tročlanog povjerenstva sudjelovao u tehničkom pregledu svake kuće za koju je podnesen zahtjev. Zapisnik o tehničkom pregledu potom se slao u Ministarstvo razvitka i obnove, u Odjel za realizaciju i praćenje obnove. Pored toga, glavni inženjer Žinić je supotpisivao i ovjeravao okončani obračun za svaku obnovljenu i izgrađenu nekretninu, kao i iscrpnu rekapitulaciju radova, koja se sastoji od toga koliko je radova planirano, a koliko kumulativno izvedeno. U narednoj istrazi taj će arhivski materijal biti od potencijalne važnosti za sva područja zahvaćena policijskim izvidima. Eventualna provjera kakvoće materijala u urušenim kućama koje su građene u drugoj polovici devedesetih moći će se uspoređivati i sa sadržajem tehničkog nalaza navedene komisije. Svaki je zapisnik, među ostalim, predviđao i upisivanje primjedbi i nedostataka u sanaciji, kao i rokove te način njihova ispravljanja.

Jedan od naputaka Ministarstva razvitka i obnove iz 1995.

Vrijedni dokumenti iz tih arhiva uključuju i zapisnike, izvješća, odluke te rješenja nastala u okrilju Područnog povjerenstva za obnovu, koje je osnovalo Ministarstvo obnove. Svojevrsno nadtijelo nadležno za pripremu, organizaciju, provedbu i kontrolu svih aktivnosti obnove na terenu sadržavalo je četiri člana: pročelnika Županijskog ureda za obnovu, glavnog inženjera Ministarstva, odnosno Ivu Žinića, načelnika ili gradonačelnika mjesta obnove te predstojnika Županijskog ureda za prognanike. Pridruženi član bez glasa bila je i konzalting tvrtka na tome području. I na ovoj instanci postojala je mogućnost prigovora na obnovu; na sastancima su po potrebi mogli sudjelovati i vlasnici kuća, izvođači radova te predstavnici državnih i lokalnih institucija. Povjerenstvo je imalo mandat za "rješavanje aktualne problematike u tijeku obnove, upoznavanje s načinom i dokumentacijom u obnovi te vršenje ovjere dokumenata iz djelokruga Povjerenstva".

Pročelnik županijskog odbora za obnovu, koji je u ime Sisačko-moslavačke županije nadgledao cjelokupni proces obnove, 1996. godine je bio Mirko Ivanušić. Glavni inženjer Ministarstva Žinić bio je u ovom tijelu nadležan za "praćenje dinamike, koordinaciju i nadziranje cjelokupne realizacije obnove". Žinić je sukladno poziciji imao obavezu predlaganja rješenja spornih pitanja iz programa obnove i sudionika u obnovi. Tumačio je svima na terenu naputke Ministarstva i kontrolirao provedbu aktivnosti po dokumentima koje je država propisivala. Glavni inženjer je imao obavezu slati u Zagreb izvješća o navedenim pitanjima, što bi se također trebalo naći u arhivi.

Unatoč nizu instanci u kontroli obnove, država je godinu dana nakon početka obnove uvela i reviziju uputa i njihove izvedbe. Za reviziju je bio nadležan Hrvatski institut za mostove i konstrukcije. Novinska arhiva iz toga vremena sugerira da je revizija uvedena i povodom žalbi s terena vezanih uz nekvalitetnu obnovu. Posljedično je iz daljnjih natječaja isključeno stotinjak poduzeća u cijeloj Hrvatskoj. Poslove su dobivali i priučeni građevinari bez adekvatne mehanizacije koji su jeftinu radnu snagu uvozili iz Rumunjske i Bugarske, u namjeri da u što kraćem roku zgrnu što veće količine novca. U mjestima poput Dubice, Hrvatske Kostajnice i Petrinje lokalni dužnosnici već su 1996. upozoravali na lošu kvalitetu izvedenih radova.

Odgovor na pitanje kako je moguće da su takve tvrtke ušle u sustav obnove trebali bi imati i bivši zaposlenici tadašnjeg Odjela za projektiranje i pripremu investicija u obnovi pri Ministarstvu razvitka i obnove, koji su radili na pripremi i provedbi natječaja te izboru izvođača radova. I to bi dakle trebala biti arhivska adresa za istražitelje, pogotovo ako se utvrdi da su građevine pod nadležnošću takvih firmi pokleknule u potresu, uz sekundiranje državne odluke da se kuće grade bez obzira na sigurnost od potresa.