Podatak da je Ministarstvo unutarnjih poslova od 2016. godine zaprimilo 202 pritužbe od državnih institucija i nevladinih udruga, respektabilnih međunarodnih institucija, volontera i pojedinaca te samih izbjeglica u kojima se navodi da hrvatska policija provodi nezakonite push backove i da pojedini policajci prekoračuju ovlasti, zvuči u potpunosti nevjerojatno. Još je nevjerojatnije da ni u jednom slučaju nije pronađeno opravdanje za ovakve navode.
Ispada tako da se protiv hrvatske policije vodi ‘hibridni specijalni rat’, o čemu voli govoriti i ministar Davor Božinović, te da se hrvatske policajce neutemeljeno optužuje za nasilno, nezakonito i nekorektno ponašanje. Ali, podsjetimo, slučaj osmogodišnje djevojčice Madine Hussiny, koja je tragično stradala nakon što je njena obitelj uhvaćena na hrvatskoj granici i protjerana nazad u Srbiju, i agonija kroz koju njena obitelj prolazi nakon smrti djeteta, možda najbolje pokazuje svu beskrupuloznost našeg sustava. Organizacijama koje su uputile kritičke tonove, poput Centra za mirovne studije (CMS) koji se posebno založio za obitelj Hussiny i podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, policijskih službenika, zbog sumnje na nezakonito postupanje na granici, otkazana je suradnja i mogućnost nastavka rada u zagrebačkom prihvatilištu za tražitelje azila u hotelu Porin. U međuvremenu je prvi put volonter AYS-a krivično optužen za pomaganje izbjeglicama, prijetilo se zabranom rada i samoj organizaciji, a članovi nevladinih udruga pozivani su na informativne razgovore. Sve ovo je za MUP slučajnost i insinuacija, osim slučaja kada su hrvatski policajci u okolici Cetingrada snimili video u kojem izbjeglice tjeraju da viču ‘Dinamo, Zagreb’ i ‘Za dom spremni’. Video su sami pustili na društvenim mrežama, a za jednog od njih zatraženo je isključenje iz službe.
Prošlog tjedna objavljeno je i svjedočanstvo anonimnog planinara koji je redakciji portala H-Alter uputio pismo u kojem detaljno opisuje nasilno ponašanje hrvatskih policajaca. U tekstu, u čiju autentičnost nemamo razloga sumnjati, posebno je zastrašujući dio da su ljudi napadnuti nakon što su u planinarski dom došli kako bi zatražili čašu vode.
‘Došlo ih je nekoliko, i tražili su vode, na što im je jedan mlađi par odmah pružio bočicu, te su sjeli na pod premoreni i pili vodu. Mladi par nije ih ni stigao upozoriti na to da su u blizini specijalci, već su specijalci izjurili van na dojavu jedne od osoba koja je vidjela dolazak izbjeglica. Slušajući te priče i gledajući kako taj isti čovjek koji lovi izbjeglice istovremeno s takvim žarom i obzirnošću hrani već prejedenu lisicu, po glavi mi se stalno vrtjelo – čak i lisica ima pravo na ime i svu humanost koja uz imenovanje ide. Izletjeli su van s pendrecima urlajući ‘Lay on the ground!’ (‘Lezite na pod!’) i počeli ih mlatiti. Izbjeglice su počele bježati, na što je jedan od (ili više) policajaca počeo pucati iz oružja, iznad njihovih glava. U toj suludoj situaciji, i strahu, jedan od izbjeglica strčao se niz provaliju i prema izjavi jednog očevica, ‘cijeli se polomio”, piše, između ostalog, u pismu planinara.
U razgovoru s drugim riječkim planinarima saznajemo da je Risnjak već duži period na migrantskim rutama, na kojima se nalaze i neke izrazito opasne točke.
- Zimus smo prolazili dijelovima kojima nikome ne bismo preporučili da ih prođe bez adekvatne opreme. Pazite, čak i nama, koji smo svladali neke od najtežih uspona na svijetu, zimi tamo nije svejedno. Ostali smo zapanjeni kada smo vidjeli da tuda prolaze ljudi u najobičnijim tenisicama. Ne treba čuditi da su u očaju pokušali ući u neke od objekata. Nailazili smo na autobusne karte Sarajevo – Bihać, kao i na ostatke raspalih cipela - objašnjavaju nam planinari koji su željeli ostati anonimni.
Pristajemo biti novi graničari nove Evrope sa svim pogubnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Branimo Evropu od onih čije su zemlje, bilo vojno, bilo ekonomski, uništavale i evropske politike – govori Milorad Pupovac
Međutim, postavlja se pitanje tko i kako će reagirati na njihovo svjedočenje te koliko u Hrvatskoj danas ovakva svjedočanstva imaju efekta.
- Ovo pismo potresno je i veoma zabrinjavajuće. Potresno je zbog toga što pokazuje koliko malo treba da kao ljudi humaniziramo životinje, u ovom slučaju lisice i medvjede, i da animaliziramo druge ljude, u ovom slučaju ‘migrante’. To potvrđivanje svoje humanosti u odnosu prema životinjama koje ne trebaju nužno našu pomoć u ishrani i potvrđivanje svoje nehumanosti u odnosu prema ljudima koji pretpostavljaju ljudsku solidarnost kad se nađu u nevolji, doista bi trebalo biti potresno za svakog. To naopako stanje moralne svijesti. Veoma je zabrinjavajuće zbog toga što pokazuje s kakvom lakoćom i odsustvom svijesti kao pojedinci i kao država pristajemo biti prostor nasilja za tuđi račun. Pristajemo biti novi graničari nove Evrope sa svim pogubnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Branimo Evropu od onih čije su zemlje, bilo vojno, bilo ekonomski, uništavale i evropske politike. Umjesto da takvu Evropu mijenjamo i tako sebe oslobađamo od uloge koju olako prihvaćamo - kaže saborski zastupnik Milorad Pupovac koji je najavio da će o ovim pitanjima raspravljati i saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina čiji je predsjednik upravo on, a koji je već jedanput o tome raspravljao, što je zahtijevala i pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
Iako je Ured pučke pravobraniteljice od MUP-a zahtijevao podatke, isti se na zahtjev oglušio i nije ih dostavio. Za prethodno dobivene podatke iz policije Ured pučke pravobraniteljice ustvrdio je da su nepotpuni ili netočni, što je ocijenjeno kao direktan pritisak izvršne vlasti na rad neovisne nacionalne institucije za ljudska prava i kršenje hrvatskih zakona, točnije članka 20. Zakona o tajnosti podataka, prema kojem pučki pravobranitelj ima pravo pristupa klasificiranim podacima i Zakona o pučkom pravobranitelju, prema kojem su tijela dužna osigurati dostupnost informacija i dostaviti sve podatke, akte i drugu dokumentaciju vezanu uz podnesenu pritužbu. Ukratko, osim kršenja ljudskih prava izbjeglica, sada je onemogućen i rad jedne državne institucije. U nastanku ovog teksta saznali smo da je Ured pučke pravobraniteljice zatražio obavijesti o svim okolnostima iz navedenog članka.
Također treba naglasiti da ovakve politike nisu jedino naša lokalna specifičnost, već predstavljaju trenutnu strategiju EU-a u cijelosti, što je jako dobro vizualizirano na interaktivnoj mapi nasilnog protjerivanja pushbackmap.org, objavljenoj prošlog tjedna, iz koje je vidljivo da se slične politike protjerivanja provode i u ostalim državama EU-a, kao i u onima s kojima je EU sklopila ugovor o zadržavanju i vraćanju ljudi.
- Ne treba biti stručnjak da bi se zaključilo kako se radi o smjeru politike, a ne izdvojenim incidentnim situacijama. Rezultat odsustva ikakve snažne, nedvosmislene i jasne osude nasilja i zlouporabe sustava međunarodne zaštite od strane država članica je da se dosta nade polaže u sudske procese i odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda pravde EU-a. Naime, iako se u EU-u mnogo radi na različitim razinama i različitim metodama vršenja pritiska, pozivanje na političku odgovornost pokazalo se jalovo, pa su očekivanja od sudskih instanci u ovom trenutku dosta velika - kaže Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.
I u trenutku nastanka ovog teksta postoje različite naznake da bi se pred sudom u Strasbourgu mogli naći novi slučajevi iz Hrvatske.
Hrvatska se sve više svrstava u grupu država poput Mađarske i Poljske, koje podrivaju ne samo zakone, već i osnovne vrijednosti Europske unije – kaže Jelena Sesar iz Amnesty Internationala
- Ono što tu ne smijemo izgubiti iz vida jesu načela ljudskosti i solidarnosti, jer zakoni se mijenjaju i, ako postoji politička volja, vrlo brzo neke neprihvatljive i nelegalne prakse mogu postati legalne. Mađarska je tako jednostavnim izmjenama zakona push backove učinila legalnim. Dakle, zabrinjavajuće je da se normalizira nasilje prema ljudskim bićima koja traže sigurnost, kao i da otpori takvim praksama nisu glasniji i snažniji. Primjeri poput pisma planinara i drugih osoba koje o nasilju javno progovaraju ili pak onih koji u svom svakodnevnom životu pomažući ljudima pružaju otpor pokušajima kriminalizacije solidarnosti, zadnja su linija obrane ljudskosti i svakako ih ohrabrujemo - objašnjava Kranjec, strahujući da bi se takav proces mogao privesti kraju i u Hrvatskoj.
Da je situacija alarmantna smatraju i u londonskoj kancelariji Amnesty Internationala, posebno zbog činjenice da se u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku nalazi oko sedam hiljada ljudi u migracijama, a da bez sumnje svako prisilno odvraćanje s granice, kao i kolektivno protjerivanje, predstavlja kršenje međunarodnog prava, ali i važećih europskih zakona.
- Ti zakoni jasno navode da države članice ne smiju automatski ili po kratkom postupku, bez jamstava koje zahtijeva međunarodno pravo, odbiti zahtjeve za azil, te da imaju obavezu da obrade svaki pojedinačni zahtjev tako što će ocijeniti osobne okolnosti svakog pojedinca kako bi utvrdili da li on stječe pravo na međunarodnu zaštitu. Budući da se ljude vraća automatski i izvan bilo kojeg formalnog procesa, oni niti dobivaju pravnu pomoć, niti im se daje mogućnost osporavanja izgona, a istovremeno im se uskraćuje pravo traženja azila - kaže Jelena Sesar iz Amnesty Internationala.
Naša sugovornica ističe da je MUP odlučio istražiti prijave nasilja, ali u tim istragama niti jedan policijski službenik nije bio kažnjen. Kontinuirano izvještavanje kredibilnih medija i organizacija o novim slučajevima protjerivanja evidentno upućuje na neregularnosti, ali, kako naša sugovornica smatra, i na vrlo osmišljenu politiku hrvatskih vlasti.
- Koliko smo upoznati, Europska komisija je upozorila vladu RH i tražila da se istraže pojedinačni slučajevi nasilja te da se osigura bolja suradnja s nevladinim organizacijama i UNHCR-om u cilju uspostavljanja nezavisnog monitoringa policijskih službenika na granici. Mi smatramo da Komisija treba da ide i korak dalje te da uvjetuje svako dalje napredovanje Hrvatske ka Schengenskom sporazumu konkretnim mjerama koje pokazuju da Hrvatska nadzire granicu u skladu sa zakonima EU-a i poštuje osnovna prava ljudi kojima treba zaštita. Činjenica da izvještaji o nezakonitom ponašanju hrvatske policije ne jenjavaju – dapače, u posljednjih nekoliko tjedana sve ih je više – te da su EK, UNHCR, Vijeće Europe i specijalni izaslanik VE za migracije javno izrazili zabrinutost za situaciju na hrvatskoj granici, govori o tome da se ovi navodi shvaćaju ozbiljno van granica Hrvatske, koja se sve više svrstava u grupu država poput Mađarske i Poljske, koje podrivaju ne samo zakone, već i osnovne vrijednosti Europske unije - dodaje Sesar.
Sličnog je mišljenja i novinarka Nicole Vögele koja je za švicarsku javnu televiziju SRF u svibnju ove godine napravila reportažu u kojoj su jasno snimljeni push backovi s hrvatske granice, ali kaže da više uopće nije iznenađena da je policija odbila sve otkrivene dokaze.
- To me zapravo zbunjuje. Kako to da se hrvatska vlada još uvijek može s ovim izvući? Također sam razočarana europskom taktikom ignoriranja. Često se pitam: Što vam još treba da biste povjerovali? Govorimo o tisućama svjedoka, odgovornih i vjerodostojnih ljudi, govorimo o ogromnim kršenjima ljudskih prava koja se događaju godinama. Zatim pomislim: Što vam je još potrebno? Mrtvi ljudi? Videodokumenti o tome kako su ljudi prisiljeni da svuku svoju odjeću, da bace svoju imovinu u vatru, da od udaraca krvare svuda po tijelu i da skoče u nabujalu rijeku? Osim toga, da hrvatski policajci viču: ‘Ilegalno protjerujemo tražitelje azila! Osporavamo sva vaša ljudska prava. Uhvatimo vas u šumi blizu Slovenije sa svojim oružjem, ukrademo vam telefon i novac i onda vas protjeramo nazad u Bosnu i Hercegovinu.’ Stvarno treba biti oprezan da ne postaneš ciničan kada govoriš o skandaloznim kršenjima ljudskih prava koja je još uvijek moguće zanijekati - kaže Vögele.
Situacija u Hrvatskoj sve više podsjeća na prizor iz popularne serije ‘Sluškinjina priča’ u kojem, bježeći iz fundamentalističkog Gileada, kanadski policajac ženu i dijete, promrzle pored nabujale rijeke preko koje su netom prešli granicu, pita: ‘Vi želite azil? Vaša prava kao ženi bila bi ugrožena?’ U hrvatskom slučaju, umjesto pitanja o azilu dočekali bi ih udarci pendreka, vikanje i protjerivanje. Sve to skupa treba nas plašiti i zbog činjenice da se kroz suspenziju bazičnih ljudskih prava ovih ljudi vrlo uskoro mogu suspendirati i naša ljudska prava. Prema riječima ministra Božinovića s predavanja studentima Pravnog fakulteta u Splitu, posve je jasno da nam slijedi normalizacija nasilja. Odgovore na naša pitanja upućena ravnateljstvu policije posve očekivano nismo dobili.
