Ne znam po kakvim kriterijima je izrađen taj spomenik. Čemu vaditi iz naftalina te ljude i njihove podatke? Nije mi jasno zašto se sad po svaku cijenu izjednačavaju stvarne žrtve i agresori – oni koji su bili na pravoj strani i oni koji nisu, oni koji su bili zbunjeni i oni koji su se ciljano priključili fašistima. Zar bismo kad nastupi smrt trebali izjednačiti sve ljudi na kugli zemaljskoj? Ovim riječima je Biserka Vranić iz SDP-a, bivša gradonačelnica Ozlja i bivša saborska zastupnica, komentirala novopostavljeni spomenik u Vivodini koji je posvećen "žrtvama Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata".
Selo smješteno između Žumberačkog gorja i Ozlja od 7. novembra ima spomenik, poviše mjesnog groblja, visok preko četiri metra. Na četiri ploče uklesana su imena 360 pokojnika, podijeljenih teritorijalno po selima ovog područja, od kojih je većina stradala u Drugom svjetskom ratu ili nedugo po završetku.
Posjetivši spomenik, uvjerili smo se da je riječ o još jednom suspektnom obilježju, pretežno posvećenom ustašama i domobranima. No da stvar bude skandaloznija, ovom građevinom trebalo bi komemorirati i pedesetak poginulih partizanskih boraca. Mjesto rođenja i prebivalište u trenutku smrti bili su dovoljni, a čini se i jedini kriterij za unošenje osobnih podataka pokojnika na spomenik. Što god da je bila namjera, ovime je još jednom načinjena gruba relativizacija zločinačkog karaktera NDH i uloge Narodnooslobodilačke vojske.
Biserka Vranić, danas županijska vijećnica, otkriva da je spomenik u Vivodini podignut ekspresno. Na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća Ozlja u prošlom sazivu, mjesec dana prije lokalnih izbora tadašnja gradonačelnica Gordana Lipšinić vijećnicima je uputila prijedlog o donaciji zemljišta za spomenik. Vranić naglašava da nitko nije dobio obrazloženje o kakvom je spomeniku riječ.
- Rečeno je da sve košta oko pola milijuna kuna, a da cijena statue anđela iznosi otprilike 300.000 kuna. Moji vijećnici su bili protiv jer nisu znali o čemu se tu radi, ali ipak je izglasana odluka da Grad Ozalj dodijeli ta sredstva. Koliko je meni poznato, evidencija o tim ljudima čija su imena na spomeniku vodila se u crkvenim knjigama. U Ozlju imamo sličan spomenik. Kada je građen, pitala sam našeg župnika da li postoji neka komisija koja provjerava imena i donosi ozbiljnu odluku o tome - objašnjava Vranić i dodaje da "u podizanju takvih spomenika vidi pomodnost bez puno smisla".
Miroslav Delić iz Udruženja antifašista Karlovca govori nam da dopis o donaciji za izgradnju spomenika, koji je uputio velečasni Andrija Markač, nije zaobišao ni karlovačke antifašiste.
- Rekao sam kolegici koja živi u tom kraju da pozdravi velečasnog, ali da donacija za takvo što nije moguća. Ne mogu se imena zločinaca i žrtva miješati. Oni bi htjeli staviti točku na cijelo to razdoblje, smatrajući da baš svi zaslužuju spomen i komemoriranje. Za mene je to neprihvatljivo - jasan je Delić.
U publikaciji "Ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata. Grad Ozalj i općine Ribnik i Žakanje" pronalazimo sva imena sa spomenika, uz dvije žrtve rata od 1991. do 1995. Na ploči su i imena sedmero mještana sela Dančulovići od kojih su svi bili u partizanima. Primjerice, tu je ime Nikole Vukobrata, pripadnika Žumberačke brigade. Navodi se da je zarobljen i ubijen u Jastrebarskom 1944. No na istom mjestu upisan je i Josip Rudman, pripadnik 5. ustaške bojne Karlovac, poginuo u borbi s partizanima 1945. kod Donje Kupčine. Za mnoge pokojnike navedene na vivodinskom spomeniku navodi se da su nestali na križnom putu 1945. godine.
