U utorak, 13. aprila u Sarajevu je sahranjen Jovan Divjak. Umro je 8. aprila, kažu nakon teže i duže bolesti. I tu otprilike staje onaj dio vijesti koji je svakodnevan, uobičajen, jer sve ostalo oko Jovana Divjaka nije bilo takvo, uključujući i samu komemoraciju, odnosno sahranu koju je donekle sam pripremio, kako to već dolikuje jednom oficiru nekad časne JNA, generalu, nosiocu ordena Legije časti. Nije dao da se otrgne kontroli pa je pripremio pismo kojim se pozdravio od Sarajeva, Sarajlija, Bosanaca i Hercegovaca i svih ljudi.
"Bio sam jedan od vas i u sunčana i kišna vremena. Nema boljih ljudi, osim ponekog s kojim smo supruga Vera i ja imali najtopliju komunikaciju. Dani života u Sarajevu su bili dani ljubavi, poštovanja i uvažavanja. Izvinjavam se ako sam nekoga, nikada s namjerom, povrijedio. Halalite mi, kako se to kaže na ovim prostorima. Pustio sam suzu, trenutak prije nego sam sklopio oči. Pustite i vi sada. Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom. Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace", napisao je u pismu, između ostalog.
Sa dna, po njegovom skromnom mišljenju, ali nije samo to, već sa dna zato što su se mnogi drugi potrudili da ga smjeste na dno kace, jer Jovan Divjak nije bio po mjeri. Nije bio po mjeri Srbije jer se kao oficir JNA nije priklonio ostatku vojske koja je pratila i slušala naređenja Slobodana Miloševića pa je odlučio da ostane u Sarajevu, u kom je boravio, odnosno službovao od 1966. Zbog predaje oružja Teritorijalnoj obrani BiH, Vojni sud JNA osudio ga je 1991. na devet mjeseci zatvora. A nije bio ni po mjeri tvrdog krila SDA, pa čak ni Alije Izetbegovića, iako je važio za drugog čovjeka Armije BiH, zbog čega ga u Srbiji nazivaju "Alijinim generalom". Od 8. aprila 1992. obavljao je dužnost operativca zamjenika komandanta TO Republike BiH, a na raznim funkcijama u štabu Oružanih snaga Republike BiH bio je do 1. marta 1997. Smatraju ga čak i zločincem, odgovornim za smrt 42 vojnika JNA prilikom njihovog povlačenja kroz sarajevsku Dobrovoljačku ulicu 2. maja 1992., kako je to navedeno u optužnici iz Srbije protiv Divjaka, koji će 19 godina poslije u Beču biti i uhapšen po toj optužnici. Uhapšen, ali i pušten jer dokazi da je to tako bilo ne postoje. General JNA Milutin Kukanjac, koji je i sam bio u pomenutoj koloni, kasnije će reći da je poginulo šest vojnika. I da je jedan, previše je, reći ćete i u pravu ste. A ako pogledate snimke od tog dana, na njima ćete doista naći i Jovana Divjaka. Naći ćete ga kako uzvikuje: "Ne pucaj!"
Nije se smatrao aktivnim sudionikom tog događaja, već svjedokom, te je isticao da se tu desio zločin. Taj "Alijin general" dizao je glas onog momenta kad je Armija BiH gubila svoj multietnički karakter, upozoravao je na zločine iste te armije, o čemu je pismom obavijestio predsjednika Izetbegovića još 1992., da bi pet godina poslije vratio i čin brigadnog generala, o čemu je Izetbegovića pismeno obavijestio. "Podsećam da sam Vam uputio 27. maja 1993. pismenu ostavku na dužnost u Glavnom štabu Oružanih snaga zbog pojava u Sarajevu u kojima su ugroženi životi građana. Između ostalog izneti su podaci o maltretiranjima i ubistvima koja su se desila u zoni odgovornosti 10. bbr. Pozvali ste me na razgovor i povodom pisma rekli da moji podaci nisu u potpunosti tačni, ali ako su se i desili zločini, to će se utvrditi i poduzeti odgovarajuće mere. Nažalost do oktobra 1992. ne da nisu obustavljeni zločini, nego su se i uvećali. Isto tako, pismom sam reagovao zbog organizovanja dženaze Mušana Topalovića-Cace septembra 1996. godine. Tada ste odgovorili na pismo i između ostalog napisali: 'Ti si Cacinu dženazu doživio kao antisrpsku, drugi kao antivladinu manifestaciju, a bilo je očigledno i jedno i drugo. Izgleda da to nisi zapazio.' Vi tako, a ja sam tu dženazu doživeo kao antibosanski čin. Ako su Armija BiH i Vlada BiH skrivali, a zatim nisu na adekvatan način sankcionirali zločin koji je izvršen nad civilima u Sarajevu 1992. i 1993., pa i onaj u Grabovici, Uzdolu i dr., moja je moralna obaveza da se ogradim od takvog ponašanja najodgovornijih lica u državi BiH, a u znak protesta odričem se čina brigadnog generala Armije BiH", napisao je u tom pismu Izetbegoviću.
Ove crtice iz života Jovana Divjaka u Srbiji se ne spominju jer one ruše sliku o zločincu i to iz sopstvenih redova, a takvi su najgori jer su i izdajnici. Na Divjakovoj sahrani njegov prijatelj Mehmed Agić kazao je da Divjak nije morao da stane u redove branitelja BiH, ali da je njegov izbor bio pitanje etičke opredijeljenosti, senzibilnosti za čovjeka, kao i da nije branio ljude samo zato što su Srbi ili nesrbi, već da zločini Armije BiH ne postanu obrazac za budućnost. Svoju opredijeljenost za "malog čovjeka" pokazao je i kroz udruženje, odnosno fondaciju Obrazovanje gradi BiH, koju je osnovao kako bi pomagao djeci žrtvama rata, djeci sa invaliditetom i talentovanoj djeci, djeci pripadnicima romske nacionalne manjine i djeci sa socijalnim potrebama. List Oslobođenje nedavno je prenio iskustva stipendista, među kojima izdvajamo Selmu Zahirović, 22-godišnju studenticu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
"Udruženje me prati od osnovnog obrazovanja. Nepunih 10 godina dio sam te kuće i porodice, jer ljudi, uposlenici i sam čika Jovo (gospodin Jovan Divjak), kako ga stipendisti od milja zovu, uistinu čine okolinu koja ima sve obrise porodice. Pružaju podršku, ljubav, znanje, razumijevanje, iskustvo i prilike. Tu sam rasla, sazrijevala i naučila najvažnije – kako biti čovjek", kazala je Zahirović.
Naravno, dio onog oproštajnog pisma Divjak je posvetio i tome i svim mladim ljudima kojima je pomagao, a bilo ih je preko 7.000. "Mlad i potpuno obrazovan i odgojen čovjek može biti koristan sebi, porodici i društvenoj zajednici. Uzmite ono što ste naučili i dobili u kući ljubavi, a odbacite ono što ne smatrate dobrim. Hvala mladima što postaste samostalni, porodični i uspješni ljudi", poručio je.
Jovan Divjak, "jedini srpski general na pravoj strani još od 1945.", kako je to stilizirano izrazio Boris Dežulović, bio je ona sorta ljudi koji su vojnu odoru oblačili da bi štitili živote. Isto kao i Vladimir Trifunović, Vladimir Barović i drugi, ne toliko poznati i priznati heroji. Tako su učeni, ali učeni su bili i drugi oficiri JNA, pa nešto ne vidimo da su se pridržavali toga što su učili. Naprotiv. I lako je bilo dok su bili svačiji. Trebalo je biti čovjekom kad su postali ničiji. Ili se barem tako činilo.
